Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Ljubavna pisma i prepiske

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3 ... 10, 11, 12
AutorPoruka
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Pon 23 Sep - 15:52

Antonen Arto Žaku Rivijeru

Pariz, 7. maj 1924.

Veoma dragi gospodine,

Da se vratimo na jednu već prastaru raspravu, dovoljno je na trenutak zamisliti da se moja nesposobnost izražavanja primeni na najnužnije potrebe mog života, na moje najneodložnije mogućnosti, – i na patnju koja potom usledi, da biste razumeli da pomama nije razlog mog odustajanja. Ja sam poeziji na raspolaganju. Samo usled sporednih okolnosti, nezavisnih od mog mišljenja, ne uspevam da se ostvarim. Meni je dovoljno da verujem da posedujem mogućnosti kristalizacije stvari, u nužne oblike, sa nužnim rečima.
Morao sam da sačekam da prođe ovoliko vremena da bih bio u stanju da vam uputim ovo pisamce koje je jasno samim tim što nije dobro napisano. Na osnovu toga možete izvući zaključke koji se nameću sami.
Jedna mi je stvar i dalje nejasna u Vašem pismu: kako nameravate da upotrebite pesmu koju sam Vam poslao. Dočepali ste se jednog komadića mene; književnost u užem smislu ne tiče me se mnogo, ali ako slučajno procenite da je pogodna za objavljivanje, molim Vas, pošaljite mi korekturu, veoma mi je stalo da izmenim dve-tri reči.
Sve najlepše misli.

Antonen Arto.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Pon 23 Sep - 15:52


Žak Rivijer Antonenu Artou

24. maj 1924.


Dragi gospodine,

Na um mi je pala ideja kojoj sam se neko vreme odupirao, ali kojoj naposletku nisam mogao odoleti. Na Vama je da o njoj razmislite. Želim da Vam se ona dopadne. Ona je uostalom još podložna razmatranju.
Zašto ne bismo objavili pismo ili pisma koje ste mi poslali? Skoro sam ponovo čitao još ono od 29. januara, zaista je u celosti izvanredno.
Samo bi još trebalo da uložimo mali napor da ta pisma transponujemo. Odnosno, nadenuli bismo pošiljaocu i primaocu izmišljena imena. Mogao bih možda i da napišem odgovor na osnovama onog pisma koje sam Vam poslao, ali razrađeniji i ne toliko ličan. Takođe bismo mogli možda i da u njih ubacimo fragment iz Vaših pesama ili vašeg eseja o Učelu? Sve to bi sačinjavalo jedan mali epistolarni roman koji bi bio zaista interesantan.
Recite mi šta o tome mislite, i u iščekivanju Vašeg odgovora smatrajte me iskreno Vašim.

Žak Rivijer.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Pon 23 Sep - 15:52

Antonen Arto Žaku Rivijeru

25. maj 1924.

Dragi gospodine,

Zašto lagati, zarad čega pokušavati da se na književni plan iznese nešto što je sam krik života, zašto pripisivati fiktivnost nečemu što je sačinjeno od neiskorenjive srži duše, nečemu što je poput žalopojke realnosti? Da, dopada mi se Vaša ideja, raduje me, ispunjava, ali pod uslovom da čitaocu pružimo utisak da ne prisustvuje krivotvorenom radu. Imamo pravo da lažemo, ali ne kad je reč o suštini stvari. Nije mi stalo da potpišem pisma svojim imenom. Ali apsolutno je nužno da čitalac veruje da u rukama drži elemente proživljenog romana. Valjalo bi objaviti moja pisma od prvog do poslednjeg, i vratiti se zbog toga sve do juna 1923. Potrebno je da čitalac dobije sve elemente rasprave.
Čovek sebe zaposeda tek u bljeskovima, pa čak i kad se zaposedne, ne doseže do sebe potpuno. Ne ostvaruje taj neprekidni sklad svojih snaga bez kog je svako istinsko stvaranje nemoguće. Taj čovek ipak postoji. Hoću reći da on poseduje jednu drugačiju realnost, koja mu pridaje vrednost. Zaslužuje li da ga osudimo na ništavilo pod izgovorom da mu polazi za rukom da iznedri samo fragmente samog sebe? Ni vi ne verujete u to, a dokaz je to koliki značaj pridajete ovim fragmentima. Dugo sam nameravao da Vam predložim da se sakupe. Nisam se usuđivao do danas, a Vaše pismo odgovara mojoj želji. Time hoću da Vam kažem sa kakvim zadovoljstvom dočekujem ideju koju iznosite.
Savršeno sam svestan prekida i trzaja u mojim pesmama, trzaja koji dotiču samu srž inspiracije i koji potiču iz moje neizbrisive nemoći da se usredsredim na jednu stvar. Usled fiziološke slabosti, slabosti koja dotiče samu srž onoga što se uobičajeno naziva dušom, a koja je emanacija naše nervne snage ugrušane oko stvari. Ali od te slabosti pati cela epoha. Npr.: Tristan Cara, Andre Breton, Pjer Reverdi. Ali njihova duša nije fiziološki pogođena, suštinski, ona je pogođena u svim tačkama u kojima se dodiruje s nečim drugim, ona nije izvan misli; onda, otkuda dolazi zlo, da li je to zaista bolest epohe, nekakvo čudo koje lebdi u vazduhu, kosmičko i podmuklo čudo ili otkriće novog sveta, istinsko proširenje realnosti? Bez obzira na sve, oni ne pate, a ja patim, i to ne samo duhom, već i svojim svakodnevnim telom i dušom. Ta neprilagođenost predmetu koja odlikuje čitavu književnost kod mene je neprilagođenost životu. Ja zaista mogu reći da nisam na ovom svetu, i to nije jednostavan duševni stav. Čini mi se da moje poslednje pesme pokazuju izvestan napredak. Da li se one zaista ne mogu u celini objaviti? Uostalom, nije važno, draže mi je da se pokažem ovakvim kakav jesam, u svom nepostojanju i iskorenjenosti. U svakom slučaju, mogli bi se objaviti dobri delovi. Verujem da su poneke strofe dobre ako se izdvoje. Samo sklapanje im uništava vrednost. Vi ćete sami izabrati ove fragmente, razvrstaćete pisma. Tu više ne sudim ja. Ali pre svega mi je stalo da ne nastane nesporazum po prirodi pojava koje navodim u svoju odbranu. Čitalac treba da veruje u stvarnu bolest, a ne u nekakav fenomen epohe, u bolest koja dotiče suštinu bića i njegove glavne mogućnosti izražavanja, i koja se primenjuje na čitav jedan život.
Bolest koja napada dušu u njenoj najdubljoj realnosti, koja joj zaražava manifestacije. Otrov postojanja. Istinska paraliza. Bolest koja vam otima reč, sećanje, koja vam istrebljuje misao.
Mislim da sam dovoljno rekao da biste me shvatili, objavite i ovo poslednje pismo. Dovršavajući ga, uočavam da će moći da posluži kao pregled i zaključak mog udela u raspravi.
Dragi gospodine, budite sigurni u moju duboku i srdačnu zahvalnost.

Antonen Arto.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Pon 23 Sep - 15:52

Antonen Arto Žaku Rivijeru

6. jun 1924.

Dragi gospodine,

Moj misaoni život ispunjen je pakosnim sumnjama i nestalnim sigurnostima koje se izražavaju lucidnim i koherentnim rečima. A moje slabosti su tananije ustrojene, same su embrionalne i loše formulisane. One imaju koren, koren strepnje koji dotiče srce života; ali ne poseduju životni nered, u njima se ne oseća taj kosmički dah duše koja je uzdrmana u svojim osnovama. Te slabosti pripadaju duhu koji nije sposoban da misli svoju slabost, inače bi je izrazio gustim i delotvornim rečima. U tome je, gospodine, srž problema: imati u sebi neodvojivu realnost i materijalnu blistavost osećanja, do te mere da ne može a da se ne izrazi, imati bogatstvo reči, naučenih formulacija, koje bi mogle da se sprovedu, da posluže; ali u odsudnom trenutku kad se duša sprema da uredi svoje bogatstvo, svoja otkrića, to otkrovenje, u tom nesvesnom minutu kad se stvar nalazi na tački emanacije, neka viša pakosna sila spopadne dušu poput vitriola, napadne masu reč-i-slika, napadne masu osećanja, ostavivši mene zadihanog, na samom pragu života.
A sad, pretpostavite da telesno osetim prolazak te volje, da me potresa nepredviđenim i iznenadnim elektricetom, ponovljenim elektricitetom. Pretpostavite da sve moje misaone trenutke izvesnim danima potresaju ti duboki uragani, koje ništa spolja ne odaje. I recite mi da li bi se bilo kakvo književno delo moglo prilagoditi takvim stanjima. Koji bi im se mozak odupro? Čija ličnost se ne bi rasula u njima? Kad bih samo smogao snage za takav luksuz, podvrgao bih tom uzastopnom bolu bilo koji slavni um, bilo kog starog ili mladog pisca koji stvara, i čija nastala misao predstavlja autoritet, tek da vidim šta bi od nje ostalo. Ne treba prebrzo suditi o ljudima, treba im verovati do apsurda, do srži. Ova neizvesna dela koja vam često izgledaju kao proizvod uma koji još uvek nije svoj, i koji možda nikad neće postati sasvim svoj, ko zna kakav mozak kriju, kakvu životnu snagu, kakvu misaonu groznicu koju samo okolnosti ograničavaju. Dosta sam govorio o sebi i o svojim budućim delima, jedino što zahtevam je da osetim svoj mozak.

Antonen Arto.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Pon 23 Sep - 15:53


Žak Rivijer Antonenu Artou

Pariz, 8. jun 1924.


Dragi gospodine,

Možda sam malo indiskretno, sa svojim idejama i predrasudama, zauzeo mesto Vaše muke, Vaše jedinstvenosti. Možda sam pričao onda kad je trebalo razumeti i žaliti. Hteo sam da Vas utešim, izlečim. To svakako dolazi iz izvesnog besa, kako uvek reagujem za svoj račun, u smislu života. Boreći se sa životom, priznaću poraz tek kada prestanem da dišem.
Vaša poslednja pisma u kojima je reč „duša“ skoro zamenila nekolika puta reč „duh“, bude u meni još veću simpatiju, ali stidljiviju nego što su bile prethodne. Osećam da dodirujem duboku i ličnu bedu; neodlučan sam pred bolestima koje samo naslutiti mogu. Međutim, možda će Vas taj zabranjeni stav spasiti i ohrabriti više nego moja prethodna umovanja.
Pa ipak, zar mi nikako nije dato da razumem Vaše muke? Kažete: „čovek sebe zaposeda tek u bljeskovima, pa čak i kad se zaposedne, ne doseže do sebe potpuno.“. Taj čovek, to ste Vi; ali mogu Vam reći da sam to takođe i ja. Ne poznajem ništa što naliči Vašim „uraganima“ ni toj „pakosnoj volji“ koja „spolja napada dušu“ i njene mogućnosti izražavanja. Međutim, iako je uopšteniji, bezbolniji, utisak koji ponekad imam o svojoj podređenosti samom sebi nije manje razgovetan.
Kao i Vi, i ja odbacujem prosti simbol inspiracije, da bih objasnio druge procese kroz koje prolazim. Radi se o nečemu dubljem, „supstancijalnijem“ (substantiel), ako smem tu reč da koristim u drugom značenju, od nekakvog dobrog vetra koji može, a i ne mora, da dođe iz dubine duše; reč je o stupnjevima koje prelazim u sopstvenoj stvarnosti. Nažalost, ne voljno, već potpuno slučajno!
Izuzetno je to što sama činjenica mog postojanja, kako Vi to kod sebe sami primećujete, ni u jednom slučaju kod mene nije predmet ozbiljne sumnje; uvek mi ostaje nešto moje, ali to je veoma često nešto siromašno, nespretno, bolesno i skoro sumnjivo. U tim trenucima ne gubim poimanje svoje celokupne stvarnosti; već ponekad svu nadu da ću ikada njome ponovo vladati. Ona je kao krov nad mojom glavom koji se čudom održava u vazduhu i do čije visine se ni na koji način neću ponovo izgraditi.
Moja osećanja, moje ideje – iste kao i obično – u meni se javljaju na u neku ruku fantastičan način; one su toliko oslabljene, toliko hipotetične da izgleda da su deo čiste filozofske spekulacije, međutim one su još tu, ali me posmatraju kao da žele da se divim njihovom odsustvu.
Prust je opisao „isprekidanosti srca“ („les intermittences du cœur“); sada bi trebalo opisati prekide bića.
Očigledno je da postoje fiziološki razlozi tih gubljenja duše, koje je često prilično lako utvrditi. Pričate o duši „kao o zgrušavanju naše nervne snage“, kažete da ona može biti „fiziološki pogođena“. Slažem se da ona u velikoj meri zavisi od nervnog sistema. Međutim te krize su tako nestalne da u određenim trenucima razumem kako se lako dođe u iskušenje da se traži, kao što to Vi činite, mistično objašnjenje „pakosne volje“, koja se spolja ostrvila na svoje umanjenje.
U svakom slučaju, činjenica je, mislim, da je jedna čitava kategorija ljudi podložna oscilacijama na nivou bića. Koliko smo samo puta, mahinalno ulazeći u poznato psihološko stanje, naglo otkrili da nas ono prevazilazi, ili da smo mu na tajanstven način postali neravnopravni! Koliko puta samo nam je naše uobičajeno ponašanje odjednom postalo lažno, pa čak i fiktivno, u nedostatku duhovnih ili „suštinskih“ izvora koji bi trebalo da ga hrane!
Gde odlazi i odakle se vraća naše biće, koje se celokupna psihologija do današnjih dana pretvarala da smatra nepromenjivim? To je skoro nerešiv problem, ako ne pribegavamo nekoj religijskoj dogmi, kao što je Milost, na primer. Divim se što se naše doba (mislim na Pirandela, na Prusta, kod kojih je to implicitno) usudilo da postavi taj problem ostavljajući ga pod upitnikom, ograničivši se na strepnju.
„Fiziološki pogođena duša“. To je užasno nasledstvo. Međutim mislim da sa nekog određenog stanovišta, stanovišta vidovitosti, to takođe može biti privilegija. Ona je jedini način na koji možemo da se malo razumemo, da se vidimo, u najmanju ruku. Ko ne poznaje svoju depresiju, ko nikad ne oseća kako mu se telo dočepalo duše, kako ju je napala slabost, taj je nesposoban da spozna ikakvu istinu o čoveku; treba gledati sa visine, treba sagledati naličje; treba doći do stupnja na kome se ne može pomeriti, nadati ni verovati, da bi se došlo do zaključaka. Kako ćemo razaznati svoje intelektualne ili moralne mehanizme ako ih privremeno nismo lišeni? Mora da je to uteha onima koji ekperimentišu sa smrću u malim dozama, da su oni jedini koji su donekle shvatili kako je sačinjen život.
Potom „tako napadno komadanje patnje“ sprečava da se u njima izdigne smešni oblak taštine. Pišete mi: „Da bih se izlečio od tuđeg suda, održavam svu distancu koja me razdvaja od sebe samog“ U tome je korist te „distance“: ona „nas leči od tuđeg suda“; ona nas sprečava da radimo bilo šta ne bismo li je zaveli, ne bismo li se navikli na nju; ona nas održava u čistoti i uprkos različitim oblicima koje poprima naša stvarnost, ona nam pruža viši stupanj identiteta sa nama samima.
Naravno, zdravlje je jedini prihvatljiv ideal, jedini kome neko koga nazivam čovekom ima pravo da teži, ali ako je ono isprva dato biću, ono mu krije pola sveta.
Ponovo sam, iako to nisam želeo, počeo da Vas tešim, pokušavajući da Vam pokažem koliko, čak u pitanju postojanja, „normalno stanje“, može biti nesigurno. Iz sveg srca želim da Vam opisani stupnjevi budu dostupni, koliko u smeru uzdizanja, toliko i u drugom. Zašto bi Vam trenutak ispunjenosti, jednakosti sa samim sobom, nakon svega bio nedostupan, ako imate hrabrosti da ga želite. Apsolutna opasnost vreba samo onog ko se prepusti; potpuna smrt dolazi samo onome ko se za smrt veže.
Primite moje duboke simpatije

Žak Rivijer.

Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:16

Geteovo pismo Rajnhardu
"Izbor po srodstvu“ poslao sam zapravo kao cirkular svim prijateljima da bi me se u raznim mestima i prilikama opet jednom setili. Ako ga veći broj ljudi bude uz to i čitao, biće mi još draže. Ja dobro znam kome sam se obratio i gde neću biti pogrešno shvaćen. U tom ubeđenju knjiga je upućena i Vama i veoma je ljubazno od Vas što ste mi i pismeno potvrdili da se nisam prevario. Publika, naročito nemačka, samo je smešna karikatura „demosa“; ona stvarno uobražava da čini neku vrstu istance, senata, i da u životu i čitanju može glasanjem odbiti ono što joj se ne dopada. Protiv toga ne pomaže nikakvo sredstvo osim tihe istrajnosti. Koliko li se tek radujem dejstvu koje će ovaj roman vršiti na mnoge ljude posle nekoliko godina kad ga budu ponovo čitali. Kad, bez obzira na sve zamerke i viku, ono što ta knjižica sadrži bude stajalo kao nepromenljiv fakt pred uobraziljom, kad se vidi da se svom voljom i zlovoljom u tom pogledu ništa ne menja, onda će se na kraju prihvatiti i to osetljivo čedo od deteta, kao što se ljudi u istoriji nekoliko godina posle pogubljenja starog kralja mire s krunisanjem novog cara. Ono što je ispevano dolazi do svog prava kao i ono što se zbilo.“


Reinhard Breymeyer
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:37

Ivan Turgenjev Mariji Savinoj
Ivan Turgenjev glumici Mariji Savinoj,

1878.

...Mislim o tebi...i mnogo drugih uspomena i slika iskrsava preda mnom-i svuda si ti,
na svim putevima svog života srećem tebe...

...Niski zidovi male udobne sobice dele nas od celog sveta...Sami smo, sami na celom svetu, osim nas dvoje ne postoji više ništa živo; iza ovih prijateljskih zidova mrak je i smrt i pustoš. Ne vije to
vetar, ne lije to pljusak, nego to jadikuje i stenje Haos i plaču njegove slepe oči. A kod nas je tišina i svetlo, i toplina i radost; nešto veselo, nešto detinje nevino kao leptir-prše oko nas; mi se priljubili
jedno uz drugo, prislonili glavu do glave pa čitamo lepu knjigu; osećam kako kuca tanka žilica u tvojoj nežnoj slepočnici, čujem kako živiš, a ti čujes kako živim ja...tvoj smešak rađa se meni na licu pre nego tebi, odgovaraš ćutke na moje pitanje bez reči..Tvoje misli i moje misli dva su krila iste ptice koja je potonula u nebesko plavetnilo...


...O nezaboravne oči! U koga,kamo ste upravljene sada? Ko prima u svoju dušu Vaš pogled?...
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:38

Spasko, početak leta, 1880.



Mila Marija Gavrilovna, ipak ovo ne liči ni na šta. Već je treći dan kako je u Spaskom božanstveno vreme, od jutra do večeri šetam u parku ili sedim na terasi i trudim se da mislim, razmišljam o raznim stvarima, a negde duboko, na dnu duše, neprestano zvuči jedna ista nota.
Meni se čini da razmišljam o godišnjici Puškinove smrti i najednom uočavam da moje usne šapuću: „Kako bismo noć proveli... i šta bi bilo potom? A, Bog će to znati!“ i odmah uz to dolazi saznanje da to nikad neće biti i da ću ja u neznani kraj, bez uspomene na nešto što nikada nisam osetio.
Meni se zbog nečega čini da se mi nikada nećemo videti: u vaše putovanje u inostranstvo nisam verovao i ne verujem, ove zime neću doći u Petrograd, i vi pogrešno korite sebe što me nazivate svojim grehom. Avaj! Ja to nikad neću biti.
Ako se možda i vidimo, posle dve-tri godine, ja ću već sasvim ostariti, vi ćete krenuti određenim putem vašeg života i od pređašnjeg neće ostati ništa. Za vas, ni po jada, sav život je pred vama, a moj - iza mene.
Taj čas u vagonu, kad sam se osetio skoro kao dvadesetogodišnji mladić, bio je poslednji plamičak kandila koje se gasi. Teško mi je da objasnim samom sebi koje ste osećanje probudili u meni. Jesam li se u vas zaljubio, ne znam: ranije je to kod mene bivalo drukčije. Ta neodoljiva čežnja za spajanjem, za osvajanjem, za predavanjem sebe kada se čak i čulnost gubi u nekoj tananoj vatri. Verovatno, ja govorim koješta, no bio bih neizrecivo srećan kad bih ... kad bih...
A sada, kad znam da to ne može biti, ne mogu reći da sam nesrećan, čak ne osećam neku naročitu melanholiju, ali mnogo mi je žao što je ona volšebna noć izgubljena zauvek, ne dodirnuvši me svojim krilom. Žalim zbog sebe, a smem dodati, i zbog vas, jer sam uveren da ni vi ne biste zaboravili tu sreću koju biste dali meni.
Ne bih vam pisao sve ovo kad ne bih osećao da je ovo pismo oproštajno. I ne u tom smislu da će se naša prepiska prekinuti - o ne, ja se nadam da ćemo mi često razmenjivati misli: ali vrata koja su se bila upola otvorila, ta vrata iza kojih se nagađalo nešto tajanstveno, čudesno, zatvorila su se za svagda.
No, sada dosta o tome. Bilo je... (ili nije bilo) i otišlo u nepovrat. Sve mi to ne smeta da vam poželim sve najbolje na svetu i da u mislima ljubim vaše drage ruke. Na ovo pismo ne morate da odgovorite, a na prethodno odgovorite.
Vaš I. Turgenjev
P.S. Molim vas da se ne uznemiravate zbog budućnosti. Ovakvo pismo vi više nećete dobiti.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:39

Prepiska Joseph Roth – Stefan Zweig 1927.-1938.

Pismo br.44. Joseph Roth Stefanu Zweigu
(Hotel du Cap d’Antibes, Antibi, Francuska rivijera,
24.III.1931.)

Dragi vrli poštovani Stefan Zweig,

Nadam se, da ste se opet udomaćili u Salzburgu te uživate u drugom proleću. Ovde je konačno postalo sjajno. Tutor je došao, duge brade i ogromnog trbuha, naivčina, zatucan u katolicizmu. Mala u moju sobu dolazi noću, iako on u pokrajnjoj sobi spava, krsti se i počinje grešiti. Tutor uopćšte nema pojma, štoa je ona zapravo napravila s psom. Kaže, da je bila u pravu, tako veliku životinju se ne može naviknuti na krevet, to je lovački pas i prenosi bolesti. Čita njezine knjige s nasladom, istoričar je, birtijski političar, slepo voli malu, veruje sve, sam ni ne zna da ima erotski odnos s njom, moli pre i posle jela, pola sata pre spavanja, bavi se vrtlarstvom, veša ogrtače i vlastitu odeću na bolesno drveće i ne dozvoljava ubijanje zečeva, jer su mu simpatični. Ide svako jutro u 6 sati na misu, peva dvaput godišnje u crkvi, nosi košulju jednu nedelju uz lovačku odeću i veštačke manžete, uvek odjeven u crno, preuske hlače. Sve se vidi. Majka je gradonačelnik mesta, moli pola dana, plače drugu polovinu i u vezi je s jednim sveštenikom, koji rovari protiv devojke, iz seksualnog jala. Devojčin je otac mrzeo majku i napravio toliko dece da mnogo meseci ne mora s njom spavati. Bojao se ići u bordele, mogli bi ga videti i mogao bi se razboleti. A pri tome je sigurno umro od drugog stepena sifilisa. U bunilu je s male strgnuo haljine i sve izblebetao. Tad ju je mati počela mrzeti. Crkva je skroz u tome, u celoj kući, sve je slepo i neemo i grubo. Mala je jako nežna u noći, kad izlazi sunce opet je promenjena. Puno plače, domišljata u telesnosti, izrazito darovita za perverznosti, jako osetljiva na bol u normalnim fizičkim stvarima. Tri katoličke devičanske opne ispred one prirodne, galami, a ja vežbam defloraciju bez volje da nešto osetim. Ne želim se rastati od ove interesantne zanimacije. Jedna prateta je proglašena svetom. Nosila je danonoćno žičani oklop. Maloj su već svi administratori u banci predložili obljubu. Zabavljam se, počeo sam se zabavljati. Svi mi oni manjkaju, njihovo pametno oko i njihovo pametno srce. Pišem direktno četvrto poglavlje, lokalnom lekaru u monumentalnim, grubim potezima. Jako dobro, mislim. Ne bojte se! Ja sam više pisac, no što usmeno priznajem Poderite ovo pismo, nakon što ste sve (literarno) zapamtili. Srdačno pozdravite suprugu, njoj još ne mogu pisati, ta ona je žena. Ja se osećam jako muževno i solidarišem se muškošću. Crvena Irkinja najednom čezne za vama, sanja o vama, kaže.

Odgovorite mi brzo, makar samo jednim retkom. Mojoj je ženi loše. U svakom slučaju zasluga Male, da mi sve ne pada tako teško kao inače. Ja sam šuft, no defloracija, uz
literarni obrub, to mi puno vredi.

U starom i postojanom prijateljstvu,

Vaš J. R

Pismo br.49. Joseph Roth Stefanu Zweigu

(Hotelski restoran, Foyot, Pariz, 13. maja1931.)
Gospodinu dr. Stefanu Zweigu
Kapuzinerberg 5, Salzburg, Austrija

Veoma poštovani dragi Stefane Zweigu,

Oprostite ovakav rukopis. Pišem s poluotvorenim očima. Sličim krmeljivom psu. Flandrija je doživela nečuveni zaokret. Mala je probrbljala, strpali su je u jedan samostan, sigurno će stradati. Pisao mi je jedan redovnik. Život je puno lepši od literature! Književnost je žaljena vredna!
Ona je prevara!

U nepromijenjenoj srdačnosti Vaš.
J. R
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:39

Pismo br.79. Joseph Roth Stefanu Zweigu
(Hotel Foyot, 33, Rue de Tournon, Pariz, 26.III.1933.)

Poštovani i dragi prijatelju,
Verujem, da u ovim vremenima moramo ostati u što je moguće stalnijoj vezi. Stoga Vam odmah i odgovaram.
Molim vas pripazite, da pisma naslovljena na mene idu via Švajcarska. Neka naime idu preko Nemačke.
U potpunosti se slažem s Vama: moramo čekati. Zasada. Samo mi još nije potpuno jasno, kako dugo.
Ravnodušnost sveta veća je no 1914. Čoveka više ne dira povreda i ubijanje ljudskosti. I 1914. su se na sve strane trudili bestijalnost objasniti humanim razlozima i izgovorima.
No danas je tako, da bestijalnost jednostavno opremimo bestijalnim objašnjenjima, koja su još užasnija od same bestijalnosti.
I ništa se ne pomiče, na celom svetu. Mislim: u svetu pisaca, bez obzira na večnog ekscentrika Gidea, koji je, u najnovije vreme komunist, ovde održao neuspešni smešni sastanak za snobove i internacionalno činovništvo; osim Židova u Americi i Engleskoj, koje samo zabrinjava antisemitizam, mali segment iz velikog kruga bestijalnosti.
Jasno Vam je: u onoj meri, u kojoj se bolesna živina tipa Goeringa razlikuje od još uvek u području ljudskosti prisutnog Vilima II.: u toj se meri, otprilike, razlikuje 1933. od 1914.
Jasno je, da bedaci rade gluposti, beštije bestijalnosti, poremećeni lude radnje: sve samoubilačko delovanje.
No nije jasno, kad će isto tako bolesna i smušena okolina prepoznati glupost, bestijalnost i ludilo.
O tome se radi. Pa se pitam, kad dolazi vrijeme, u kojem je naša dužnost svet rečima odvojiti od bolesnih, kako se i on ne bi zarazio.
Bojim se, da je zapravo već prekasno.
Bojim se, da ću se naći u položaju, kad ću morati poželeti što je moguće brzi rat.
Što se židovskoga u nama tiče: slažem se s Vama, da ne smemo pobuditi privid da marimo samo za Židove i za ništa drugo.
No pri tome moramo uvek znati, da svojstvo da smo Židovi, nikoga ne oslobađa dužnosti krenuti u prve bojne redove, podjednako kao i svakog savesnog Nežidova.
A tu postoji određena točka, u kojoj plemstvo izaziva povredu dužnosti i povrh svega uopšte ne pomaže. Jer za živine s druge strane ostajemo jednostavno opasne židovske svinje.
Mi smo kao Židovi bili protiv rata i ja sam kao Židov bio u ratu. Imamo mnogo prijatelja. Obojica. Nismo se izgubili u nekoj međuetapi.
I na bojnom polju humanosti, mogli bismo reći, ima etapnih Židova.
Takvi ne smemo postati.
Nikada nisam precenio tragiku židovstva, posebno ne sada, kad je već tragično biti čestit čovek.
Niskost je onih drugih: vidjeti Židova. Nije u redu da svojom suzdržanošću previše potvrđujemo argument glupih životinja.
Kao vojnik i oficir nisam bio Židov. Kao nemački pisac takođe nisam Židov. (U smislu, u kojem sada govorimo.)
Bojim se, da postoji trenutak, u kojem je židovska suzdržanost samo reakcija taktičnog Židova na besramnost netaktičnih.
A onda su jedna i druga besmislene i štetne.
Imamo – kao što sam Vam već rekao – obavezu prema Voltaireu, Herderu, Goetheu, Nietzscheu, kao i prema Mojsiju i njegovim židovskim očevima.

Iz toga proizlazi obAveza:
Spasiti život kad da ugrožavaju beštije i o tome pisati.
Ne predavati se pred onim, što brzopleto nazivamo sudbinom.
I «umešati se», boriti se, čim nastupi pravi trenutak.
Pitanje je, neće li veoma brzo biti tu.

Uvek srdačno, Vaš odani,

Joseph Roth.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:40

Pismo br. 80, Joseph Roth Stefanu Zweigu
(Hotelski restoran, Foyot, Pariz, 6. aprila 1933.)


Dragi cenjeni prijatelju,

Istinito je ono o čemu sam Vam već pisao: naše knjige su u Trećem carstvu onemogućene. Čak nas ni ne oglašavaju. Ni u knjižarskim berzovnim novinama. Knjižari će nas odbijati. Sa jurišne postrojbe će razbiti izloge. Kod rasnog teoretičara Günthera predstavlja Vaša slika tipičnog semita. S tim ljudima nema kompromisa. Čuvajte se! Primite savet!
Čoveku život (poznajete li sudbinu Rotterovih u Lichtensteinu) ni u Salzburgu nije siguran, ukoliko se odvažite izaći. Nemojte se ni s kim družiti. Pomirite se s time, da je 40 miliona Goebbelsovih poslušnika daleko od toga, da razlikuje Vas, Thomasa Manna, Arnolda Zweiga, Tucholskog i mene. Celo naše životno delo – u zemaljskog smislu – bilo je uzaludno. Neće Vas zameniti jer se zovete Zweig, nego zato jer ste Židov, kulturni boljševik, pacifist, civilizacijski literata, liberal. Svaka nada je besmislena. Ova “nacionalna obnova” brza prema krajnjoj mahnitosti.

Uvek srdačno Vaš stari,
Joseph Roth
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:40

Pismo br. 103. Joseph Roth Stefanu Zweigu
(Rapperswil, utorak, 7. novembra 1933.)


Dragi poštovani prijatelju,

Sigurno me mnogo toga deli od Feuchtwangera. No samo ono, što može deliti ljude. A pre svega, bez iznimke, od onih koji javno deluju za Nemačku, s Nemačkom, u Nemačkoj, deli me upravo ono, što razdvaja čoveka od životinje. Protiv smrdljivih hijena, protiv ispljuvaka pakla, čak je i moj stari neprijatelj Tucholsky moj suborac. Pa kad bi ‘Zbirka’* i hiljadu puta imala krivo: protiv Goebbelsa, protiv ubica, protiv sramotitelja Nemačke i nemačkog jezika, protiv
tih smrdljivih Lutherovih prdaca ima čak i ‘Zbirka’ pravo. Mislim, da je Klaus Mann, s kojim se sigurno ne slažem, dao dostojan odgovor na Vaša pisma nemačkim izdavačima: pismo Romaina Rollanda u najnovijem broju ‘Zbirke’.

Rolland ima pravo. Pošten se čovek ni pod kojim okolnostima ne sme bojati ‘politike’. U književnosti imamo brojne velike primere. Oholost je hteti biti bolji olimpijac od Hugoa i Zole. No priznajem, da je stvar temperamenta, hoće li se
čovek umešati ili ne. No biti lojalan ovoj bandi ubica i kukavica, lažljivaca i budala, bezumnika i verolomnika, oskvrnitelja, nasilnika i drumskih razbojnika: to je neshvatljivo. Prepustite ludo poštivanje ‘vlasti’ brojci od 60 miliona glupih Hendersona ili Macdonaldsa, socijalistima, političarima bankrota. Ako mi istinu ne vidimo i također se ne zgražamo na prđenje: ta ko će onda videti istinu? Čujem Vaš prigovor: mi smo Židovi. Iako je i meni moja glava predragocena, da
bih njome uzalud ili čak po druge štetno jurišao na zid, ne uviđam, zašto bih na temelju svoje krvi bio oslobođen služenja u ratu i borbe u pozadini. Ne! Samo životinje, poput onih tamo, predbacivaće mi moju krv. Ostajem u rovu. Ne
smem pitati, šta ljudi misle o tome. Ja sam čovek i borim se protiv životinja za ljude. Neka glupani kažu što ih volja. Pravedna stvar je jača od argumenta protiv mog židovstva.
Vaš drugi prigovor – podcenjujem protivnika. Ah! Bojim se, da ga Vi precenjujete. Ma kako svet bio glup: ova kloaka, koja je trenutačno prisutna u Nemačkoj, neće svet trajno naškoditi. To je borba na život i smrt između evropske kulture i Pruske. Zar to zbilja ne vidite? Što se mene tiče nemojte se prikloniti niti jednoj strani. Sačuvajte mene radi – meni neobjašnjivo – poštovanje pred onim, što nazivate ‹elementarno-nacionalnim› ili slično. No preklinjem Vas, prestanite pokušavati s Nemačkom se stalno povezivati
ma i najtanjim nitima. Ne obazirite se na izdavača Insela. Svako je, potpuno svejedno ko je ili je pre bio, ako danas deluje u Nemačkoj BEŠTIJA.
Pre ste demantovali, da ste Vi Arnold Zweig. Demantujte svakom vezom s Nemačkom da ste Vi Stefan Zweig. (To su reči jedne Vaše čitateljke.)
Možete mnogo izgubiti – ne samo ličnu čast, već i onu literarnu – svetski poznatu čast. Hiljadama, koji o Nemačkoj misle kao ja, ne kao Vi, bili ste potpora, vera. U ratu ste stajali na strani Romaina Rollanda.
Sada, kad je gore nego u ratu, iz obzira pišete izdavaču Inselu.* To je, kao kad biste tokom rata pisali kapetanu glavnog ......– samo zato, jer bi mu staro prijateljstvo s Vama moglo naškoditi – Vi ‘u osnovi’ uopšte niste protivnik rata.
Trenutak odluke ne leži samo u tome, da pristajemo uz čoveka a protiv Nemačke, nego i u tome, da svakom prijatelju moramo reći istinu. Stoga Vam je kazujem - a verujte mi, hitnja me sili na svečani ton, koji mi je mučan -: među
nama dvojicom biće ponor tako dugo, dok Vi IZNUTRA definitivno ne raskrstite s Nemačkom današnjice. Milije bi mi bilo, da se celom težinom svog imena borite protiv toga. Ukoliko to ne možete: barem ćutite. Nemojte pisati izdavaču, ovome ili onome. Kako biste adresata poštedeli ‘neugodnosti’. Dovoljno ste pametni da znate, da je danas vlasnik Insela isto tako državni funkcioner, kao i državna služba. Morali ste stoga znati, da Vaše pismo ne može ostati lično . Ta svaki je obični nemački državljanin dupelizni nameštenik države; a kamoli ne izdavač Insel, ili Fischer.

(Svima njima želim konclogor.)

Vaš stari prijatelj,
Joseph Roth
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:40

(Sreda,8.novembra 1933.)

Dragi prijatelju,
ponovno čitam pismo što sam Vam ga juče napisao. Kako bi nestala svaka sumnja: nisam Vam pisao u alkoholisanom stanju. Pijem praktički još samo belo vino. Savršeno sam trezan, nemojte ni trenutak, molim, posumnjati u to.
No nemojte ni posumnjati u to, da sam Vaš prijatelj. Ako mojoj molbi i ne udovoljavate i ne možete prekinuti veze s Nemačkom, ja ostajem Vaš prijatelj i uvek ću Vas braniti, gde god ću moći.
Osim toga mi je jasno, da je s moje strane pomalo drsko, da Vam dolazim s pravilima suzdržljivosti. Oprostite mi. Mislim, da sam sprtljao vlastiti život. No verujem, da mogu sagledati život svojeg bližnjeg. Mislim, da imam pravo, što se Vas tiče.
Ostanite verni slici koju imam o Vama.

Preklinjem Vas još jednom: sačuvajte svoje DOSTOJANSTVO!
Vaš stari
Joseph Roth
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:41

Pismo br.127. Joseph Roth Stefanu Zweigu
(Hotel Beauvau,4, Rue Beauvau, Marseille, 22.juna 1934.)

Dragi, mili prijatelju,

možda Vam neće biti lako – a i neugodno – slušati o svim ludim potezima koje sam učinio od Vašeg odlaska iz Pariza – pod uticajem najodurnijih događaja. Znam, kako malo treba velikom umu da se odazove maloj zabludi. No usprkos toga Vas molim da mi verujete, kao razumnoj osobi koja ima ekscese ludila, ali ih kontroliše, te kao savesnog prijatelja koji Vam to piše samo u trenucima svoje bistrine. Ponižavao sam se i omalovažavao. Posuđivao sam novac na krajnje nemogućim mestima. Pritom sam se prezirao i proklinjao. No sve je poteklo od toga, da nikad u svom životu nisam iza sebe imao sigurnu materijalnu fazu, bez računa, bez ušteđevine. Ništa, ništa osim akontacija – izdaci, akontacije, predujmi, i dok nije bilo Trećeg Rajha, izdavač. (A sve sam dugove u Nemačkoj platio.) Dok ste bili u Parizu, dug je iznosio samo 2000 franaka. U međuvremenu je narastao na nasilnih, hitnih, groznih 11.000. Osećam potrebu pokazati Vam se potpuno nag, onakav kakav sam, dragi prijatelju. Vi me ne možete strože osuditi no što to sam činim. I Vas zlorabim, s očajnim egoističnim pravom čoveka koji ugrožava najboljeg prijatelja, kad se pri utapanju grčevito hvata za svojeg spasitelja. Ne nalazim druge slike, zbilja! Ako me nešto može ispričati u Vašim i mojim vlastitim - verovatno ipak obzirnim - očima, to je: radim, svaki dan, i
da sam ovde, u Marseilleu, napisao tri napola dobre novele, od 35-40 stranica. Početkom oktobra moram predati roman, od kojeg je napisana tek trećina. Ne mogu se više
izvući. Mjesecima, već mjesecima davi me uže oko vrata – a da se još nisam zadavio, leži u tome, da mi uvek nanovo jedan dobar čovek dopušta, ugurati jedan prst između
užeta i mojeg vrata. A odmah potom se uže ponovno zateže. A s tim užetom oko vrata radim 6-8 sati dnevno. Kad biste znali koje sam obveze preuzeo, ismejali biste me. Ali, dragi prijatelju, moram se izvući, jednom za svagda, popuštanje tog užeta je besmisleno, treba mi ga skinuti. Ah, molim, trebam do kraja avgusta 12.000 franaka, možda će mi ih dati kakav engleski izdavač! Možda, možda! Radim, ne mogu više od toga, samo raditi, ne mogu više! Molim, molim, nemojte me napustiti! Nemojte mi ništa
zameriti! Zamislite sebi, da već ležim na samrtnoj postelji. Oprostite mi sve! Nisam ništa popio, dok Vam ovo pišem.
Potpuno sam trezan.

Srdačno Vas grlim, Vaš

J.R
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:41

Pismo br. 132. Stefan Zweig Josephu Rothu
(odlomak pisma)
(London, sredina srpnja 1934.)

Preklinjem Vas, nemojte ništa poduzimati u tom stanju, ne šaljite pisma, a da ih pre toga ne pokažete kojem prijatelju. Previše ste uzrujani. Nemojte uopšte slati telegrame, ka da telegram još uopšte nije izumljen. Ne postižete efekat koji želite, već sebi nanosite štetu. To Vas gura u pozadinu, jer se svugde oseća Vaše nestrpljenje, Vaše Nećučekati i Vaše Nemogučekati. Preklinjem Vas: smirite se! Nemojte piti. Antihrist su alkohol i novac, ne jadno kino. Ne kradete sebi svoju senu, već sami postajete sena, svoja vlastita suprotnost preko pića – molim Vas, prijatelju, prihvatite konačno moju ponudu, da se četiri nedelje lečite i to pod strogim neumoljivim nadzorom.

Stefan Zweig
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:41

Pismo br. 189. Stefan Zweig Josephu Rothu

(Hotel Westminster, Promenade des Anglais, Nica, 21. januar 1936.)


Dnevna porcija alkohola se mora smanjiti. Vidim to na sebi, kojem je nikotin bio neophodan baš kao i Vama rakija, da voljom možemo nešto postići. Moramo Vam stoga (u
Vašem interesu) nametnuti alkoholna ograničenja. Proklinjaćete nas i nazivati huljama, ali to je zbog Vas potrebno. Mi sami ne možemo zaustaviti Vaš slom, Vi nam morate
pomoći. Morate se uklopiti u plan, ne smete (bez obzira na zdravlje) prekoračiti određeni iznos za alkohol – već i stoga, jer je nemoralno za taj bućkuriš platiti više no što treba normalnoj porodici. Dragi prijatelju, molim, nemojte uvek optuživati vreme i zloću ljudi, već priznajte, da ste sami krivi za svoje stanje te nam pomognite, da i mi možemo Vama pomoći. Ne izmišljajte sofizme, da nas rakija čini plemenitima, mudrima i produktivnima – ona nas ponižava. Kako želite živeti (hvala bogu), morate sada napeti mišiće. Iza mene je osam najgorih dana nepušenja (inače dnevno 12 teških cigara!) – danas konačno popušta pritisak a ja se osećam kao nakon ispiranja creva lako i rasterećeno. Moje mi odricanje daje pravo od Vas tražiti umerenost ili barem smanjenje porcije. A pre svega, završite roman, kako biste se mogli odmoriti.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:42

Pismo br.218.Joseph Roth Stefanu Zweigu

(Hotel Eden, Warmoesstraat 24, Amsterdam, 29. maj 1936.)

Sada, što sada? Otići k Vojsci spasa; u samostan? Nemam više ništa, osim Vašeg obećanja. A i Vi ste samo čovek, pretrpan, preopterećen čovek, Vi ćete otputovati, zaboraviti nesretnika. Vi ste mi pomogli, imam još Vaših 20 guldena, ali sam od njih već 8 dužan. Snizio sam danas cenu sobe na 1 gulden, ali više ne mogu. Sada moram piti vino, ne više rakiju, već je nedeljama ne pijem. Moja soba izgleda poput kovčega: ali boca vina stoji 2 guldena. Imam još 2 odela, 6 košulja, maramice sam perem. Ali košulje ne mogu peglati. Izgledam užasno propalo. Potpuno sam mrtav, u 4 nedelje, a trebam život osigurati za barem 4 meseca.

Srdačno Vaš
Joseph Roth
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:42

Pismo br.249. Stefan Zweig Josephu Rothu
(London, 25.rujna 1937. )

Dragi Roth,
zašto, zašto ste odmah povređeni – zar se n obrušavaju dovoljno na nas, već moramo međusobno kesiti zube, iako…Moja me pogrešivost tako obuzela, da nemam snage osporavati išta drugo. Ne, moj prijatelju, nikakvi članci sada – za nas bi bilo najpametnije da nam u Šangaju ili Madridu plinska bomba zamete svaki trag i tako možda spasi nekog s više životnog poleta. Bio sam u Parizu samo 1½ dana, osim Masereela i Ernsta Weissa nisam video nikoga, samo nekoliko prekrasnih slika i sad moram raditi. Ova 37. godina je loša za mene, sve me hvata vražjim kandžama, pola kože mi je oderano a živci su ogoljeni, ali nastavljam raditi, napredovao bih i bolje, da nemaporodičnih i inih stvari koje me koče i iziskuju dvostruko više energije. Nemojte zaboraviti, da sam prešao 55 godina i da sam uz neprekidne ratne godine katkada umoran – upravo sam poegao na drugu stranu da se čvrsto prihvatim za pisaći sto, naše jedino uporište. A kakvu potrebu za razgovorom s Vama imam, to ni ne slutite, upravo sam od jednog “prijatelja” primio udarac duboko u utrobu i osećam žuč u ustima, no samo sam stisnuo zube. Bilo bi bitno, da smo jednom duže skupa, pa ako sada zajedničko delovanje diktatora neće izazvati planirani koncentrični napad na Rusiju (prvo boljševici, onda demokrati, tako je to izvedeno i 33.), ako dakle ostane samo opsenarski mir, onda ću u januaru na mesec dana u Pariz; potreba za prijateljima je veća no ikad, a tamo je još nekolicina, pa bi bilo divno da i Vi dođete onamo! Čovek mora opet jednom u razgovorima udisati intenzivni zrak, uzdizati se i krepiti: vreme ludila nam nameće previše toga. Toscanini je u zadnji čas morao ostati u Gasteinu, viđam ga ovde; uvek me potrese, kako on, koji ima najveće “uspehe” sveta, umesto da u njima egoistično uživa, pati zbog svega što se dešava – no, moj će roman možda reći nešto i o patnjama iz samilosti. Ne, Roth, ne otvrdnuti na okrutnost vremena, to znači da odobravate, da pojačavate! Ne postati ratoboran, ne nemilosrdan, jer nemilosrdni trijumfiraju svojom brutalnošću – treba ih opovrgnuti time što smo drukčiji, dati se prezirati radi svojih slabosti umesto da se odričemo vlastite prirode.
Roth, nemojte biti ogorčeni, trebamo vas, jer je vreme, ma koliko krvi popilo, veoma anemično glede duhovne snage.

Čuvajte se! I ostanimo zajedno, mi malobrojni!
Vaš
St. Z
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:42

Pismo br. 250.Joseph Roth Stefanu Zweigu
(Grand Hotel Cosmopolite, 5-6. Place Rogier, Bruxelles, 8.oktobar 1937.)

Dragi prijatelju,

Vaše pismo već danima uz mnoge papire u džepu tlači moje srce i nailazi na barem jednako snažni protutlak. Možda nas dvojica razgovaramo različitim jezicima, pa se ne razumemo. No ipak moram pokušati biti Vam razumljiviji.

Jasno je da me vređa, da me niste videli – a ta uvređenost je u ovom slučaju najmanja stvar. Kako? Brat Vam je na putu a Vi nemate vremena? “Morate” vieti Toscaninija? Zašto “morate”? Mene morate videti. Ne Toscaninija! I niste badava prožeti svojom pogrešivošću. Jer Vam Vaš glas savesti govori, što krivo radite. A njegov je glas jači od Vašeg razuma i badava se protiv njega borite, i ako s tom borbom ne prestanete, nikada, nikada nećete imati mira. Ne mogu to razumeti: čovek čezne za prijateljem, a “mora” se sresti s dirigentom! Slutim, da ste jako zdvojni
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:43

Pismo br.259. Stefan Zweig Josephu Rothu
(49, Hallam Street, London, W.1, početak oktobra 1938.)

Odmah nakon Vašeg pisma.
Moj dragi, uistinu sam užasnut Vašim pismom: rukopis je zbilja bio bolestan a atmosferski već dugo slutim, da ste jako zdvojni (možda i više od mene, u kojem ovo vreme kad našim zakletim neprijateljima sve uspeva, pobuđuje silan bes). Mogu li štogod učiniti za Vas? To je tako teško, jer ništa ne znam o Vama. Zar mi ni dobra Keunica ne može pisati o Vama – ne znate, kako (bez obzira na Vaš stav prema meni) visim na Vama i zapravo sam trajno zabrinut za Vas. Možda sada ipak dođem u Pariz, zapravo sam prvo hteo ići u Lisabon, u Estoril i tamo raditi na najmirnijoj obali Rivijere. Onaj je roman u osnovnim crtama određen, jednom već i napisan, sad je na drugom stepenu. No još mi mnogo manjka, u dijalogu, u jeziku. Radiću, umoran kako već jesam, duže na tome no što sam mislio i tu se divim Vašoj udarnoj snazi – jasno, Vi ste oko 15 godina mlađi i to kakvih godina! Dragi moj, ja tu brbljam, no iz tog možete videti moju potrebu, da opet jednom budemo zajedno, da se do kraja izrazim, no pre svega da čujem o Vama, o Vašim radovima. Baš ništa ne znam. o Vama a ne želim Vas izgubiti, pogađa me, kad se onda neočekivano pojavi knjiga, s kojom ste se, moj prijatelju, borili godinu dana a ja o tome nemam pojma, ja sam poslednji koji to saznaje a nekad sam bio ponosan da sam najbliža, najpouzdanija osoba.

Molim štedite se. Koristi li Vam Pariz? Ne bi li jug bio bolji za Vas? Ah, pitam, a znam, da mi više nećete odgovoriti. Ali ipak pitam ili, važnije, moje srce čezne za Vama. Najsrdačnije Vaš stari

St. Z.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Uto 1 Okt - 15:43

Pismo br.264. Joseph Roth Stefanu Zweigu
(18. Rue de Tournon, Pariz,16. juli 1938.)

Dragi prijatelju Stefane Zweigu,

nemate pojma o alkoholu, kad govorite o “alkoholnom ropstvu”. Pre bismo mogli govoriti o alkoholnoj oštrini sluha. Ljubazno Vas molim da priloženo pismo (niže umetnuto: meni ne odgovara ni jedan Amerikanac! Mrski su mi) sami pošaljete američkom izdavaču – i ako Vam nije teško, uz popratno pismo. Treba mi odmah poslati ugovor – sigurno ću završiti za nedelju dana – pa imam novac za 4 nedelje.

Hoćete li biti tako ljubazni?

Srdačna hvala! Srdačno Vaš stari

Joseph Roth

Prevela s nemačkog Jasna Križaj
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610Pon 7 Okt - 19:14

Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Modi

Amedeo Modiljani, Ana Ahmatova

Ja veoma vjerujem onima koji ga opisuju drukčijim nego što sam ga ja znala, i evo zašto. Kao prvo, ja sam mogla znati samo jednu stranu njegova bića (sjajnu) – ta ja sam naprosto bila tuđa, vjerojatno, na svoj način ne vrlo jasna dvadesetogodišnja žena, strankinja; i drugo, sama sam primijetila u njemu veliku promjenu kada smo se sreli 1911. godine. On je sav nekako potamnio i smršavio.

Godine 1910. viđala sam ga vrlo rijetko, samo nekoliko puta. Pa ipak mi je cijele zime pisao.(1) To da je pisao stihove, nije mi rekao.

Kako ja danas shvaćam, njega je najviše začudila moja sposobnost pogađanja misli, viđenja tuđih snova i ostale gluposti na koje su se moji znanci odavno priviknuli. On je sveudilj ponavljao "On communique".(2)

Često je govorio "Il n'y a que vous pour réaliser cela".(3)

Vjerojatno nismo oboje shvaćali jednu bitnu stvar: sve što se događalo bilo je za nas dvoje pretpoviješću naših života: njegovog vrlo kratkog, moga – vrlo dugoga.

Dah umjetnosti još nije oprljio, nije preobrazio ta dva bića, to je mogao biti svijetli, laki čas pred zoru.

Ali budućnost koja, kao što je poznato, baca svoju sjenu davno prije nego što dođe, kucala je na prozor, skrivala se iza fenjera, presijecala snove i plašila strašnim bodlerovskim Parizom, koji se pritajio negdje blizu.

I sve božansko u Modiglianiju samo je iskrilo kroz nekakav mrak. On je imao glavu Antinoja i oči sa zlatnim iskrama – on nije bio nalik ni na koga na svijetu. Njegov glas mi je ostao zauvijek u sjećanju.

Znala sam ga kao jadnika - nije bilo jasno od čega živi. Kao umjetnik tada nije imao ni sjene priznanja.

Živio je tada (1911. godine) u Impasse Falguiere. Bio je tako siromašan da smo u Luxembourškom parku uvijek sjedili na klupici a ne na plaćenim stolcima kakav je bio običaj.

On se uopće nije žalio ni na posve očitu bijedu, ni na također očito nepriznavanje. Samo jedanput u 1911. godini je rekao da mu je prošle zime bilo tako loše da čak nije mogao ni misliti o sebi najdražem.

Činio mi se kao okružen čvrstim prstenom usamljenosti. Ne sjećam se da se ikome klanjao u Luxembourškom vrtu ili u Latinskoj četvrti, gdje su se svi manje ili više međusobno poznavali. Ja nisam od njega čula ime ni jednoga znanca, prijatelja ili umjetnika i nisam čula od njega ni jedne šale. Nikad ga nisam vidjela pijana, niti je ikad mirisao na vino.

Očito je počeo piti kasnije, ali hašiš je već nekako figurirao u njegovim pričama.

Životnu prijateljicu, poznatu, tada nije imao. On nikad nije pričao pričice o budućoj zaljubljenosti (što, eto, svi čine).

Sa mnom nije govorio ni o čemu zemaljskom. Bio je pristojan, ali to nije bilo posljedica kućnog odgoja nego uzvišenosti njegova duha.

U to vrijeme se zanimao kiparstvom; radio je u dvorištu pored ateljea (u pustom kutku čulo se samo lupanje njegovoga batića) u obličju radnika. Zidovi njegova ateljea bili su prekriveni portretima nevjerojatne dužine (kako mi se danas čini – od poda do stropa).

Dovršene ih nisam vidjela – jesu li preživjeli? Svoju skulpturu je zvao "la chose".(4) - Bila je postavljena, čini se, u Indépendants(5) 1911. godine.

On me zamolio da je dođem pogledati, ali mi nije prišao na izložbi jer nisam bila sama nego s prijateljima.

U vrijeme mojih velikih gubitaka nestala je i fotografija s tom stvari koju mi je poklonio.

U to vrijeme Modigliani je sanjao o Egiptu. Vodio me je u Louvre vidjeti Egipatski odjel, uvjeravao me da je sve ostalo, "tout le reste", nedostojno pažnje.

Crtao je moju glavu s ukrasima egipatskih carica i plesačica i činilo se da je posve zanesen velikom umjetnošću Egipta.

Očito je Egipat bio njegovim posljednjim zanosom.

Uskoro će on postati tako samobitan da se ničega ne možete sjećati gledajući njegova platna. Danas to razdoblje Modiglianija zovu "période negre".(6)

On je govorio: "Les bijoux doivent etre sauvages" (ukrasi moraju biti divlji), u povodu mojih afričkih perla, i crtao me s njima.

Vodio me je gledati le vieux Paris derriere le Panthéon (stari Pariz iza Panteona) noću pri mjesečini.

Dobro je znao grad ali smo ipak jedanput zalutali.

Rekao je: "J'ai oublié qu'il y a une île au milieu (L'île St-Louis)".(7) On mi je pokazao pravi Pariz.

U povodu Venere Milonske govorio je da se prekrasno građene žene, koje treba klesati i slikati, uvijek pokažu nespretnima na platnu.

Po kiši (u Parizu često pada kiša) Modigliani je išao s golemim vrlo starim crnim kišobranom. Nekad smo sjedili pod tim kišobranom na klupici u Luxembourškom parku, padala je topla, ljetna kiša, okolo je drijemao le vieux palais a l'italienne(Cool, a mi smo uglas čitali Verlainea, kojeg smo dobro znali napamet, i radovali se što pamtimo iste stvari.

Ja sam čitala u nekoj američkoj monografiji da je vjerojatno velik utjecaj na Modiglianija imala Beatrix X.(9) Pogledaj članak P. Guillaume u "Les arts a Pariz" br. 6, str. 1-2, podtekst je očito ovaj: Otkud bi provincijalni židovski dječak mogao biti svestrano i duboko naobražen?). Ona ista koja ga zove "perle et pourceau" (biser i praščić). Mogu i držim nužnim posvjedočiti da je jednako prosvijetljen Modigliani bio dugo prije poznanstva s Beatrix X., tj. u desetoj godini.

I teško da dama koja velikog umjetnika zove praščićem može ikoga prosvijetliti.

Prvi stranac koji je vidio kod mene moj portret Modiglianijevom rukom u studenom 1945. godine u Fontanom domu, rekao mi je o tom portretu nešto tako da ja ne mogu "ni sjetiti se, ni zaboraviti", kako je rekao jedan poznati pjesnik o nečem sasvim drugom.

Ljudi stariji od nas pokazivali su po kojoj je aleji Luxembourškog parka pošao Verlaine uz gomilu poštovatelja, iz "svojega caffea", gdje je svakodnevno ljenčario, u "svoj restaurant" ručati.

Ali, 1911. godine po toj aleji nije išao Verlaine, nego visoki gospodin u besprijekornom kaputu i cilindru s trakom Legije časti - a susjedi su se došaptavali "Henri de Regnier!".

Nama dvoma to ime uopće nije zvučalo. O Anatoleu Franceu Modigliani (kao uostalom ni drugi prosvijećeni Parižani) nije htio ni čuti. Radovao se što ga ni ja nisam voljela.

A Verlaine je u Luxembourškom parku postojao samo u obliku spomenika koji je bio otkriven upravo te godine.

Da, o Hugou Modigliani je jednostavno kazao: "Mais Hugo – c'est déclamatoire"(10). Jedanput smo se, vjerojatno, krivo dogovorili pa nisam zatekla Modiglianija doma nego sam odlučila pričekati nekoliko minuta. Imala sam u rukama buket crvenih ruža. Prozor pod zatvorenim vratima ateljea bio je otvoren. Budući da nisam imala što činiti, počela sam bacati u atelje cvijeće. Ne dočekavši Modiglianija, otišla sam.

Kad smo se sreli, on se čudio kako sam mogla ući u zatvorenu sobu, kad je ključ bio kod njega. Objasnila sam mu što se dogodilo. "Ne može biti - tako je lijepo ležalo".

Modigliani je volio noćima lutati po Parizu i često sam, čuvši njegove korake u sanjivoj tišini ulice, prilazila prozoru i kroza žaluzine pratila njegovu sjenu pod mojim prozorima.

To što je tada bio Pariz već početkom dvadesetih godina zvalo se "Vieux Paris" (stari Pariz) ili "Paris d'avant guerre" (predratni Pariz).

Još su uglavnom cvjetali fijakeri. Kočijaši su imali svoje kabanice koje su zvali "rendez-vous des cochers"(11), i još su bili živi moji mladi suvremenici koji će uskoro izginuti na Marni i pod Verdenom.

Svi lijevi umjetnici, osim Modiglianija, bili su pozvani. Picasso je bio jednako poznat kao danas, ali tada su govorili Picasso i Braque.

Ida Rubinstein je plesala Salomeju, stvarala se raskošna tradicija djagiljevskog Ballets Russes (Stravinski, Nižinski, Pavlova, Karsavina, Bakst).

Danas znademo da sudbina Stravinskog nije ostala prikovana za desete godine, da je njegovo stvaralaštvo postalo najvišim glazbenim izrazom duha dvadesetog stoljeća. Tada to još nismo znali.

Dvadesetog lipnja 1910. godine bila je postavljena Žar ptica a 13. lipnja 1911. godine Fokin je postavio kod Djagiljeva Petrušku.

Prokop novih bulevara po živom tijelu Pariza (koju je opisao Zola) još nije bio posve završen (Bulevar Raspail). Verner, Edisonov prijatelj, pokazao mi je u Taverne de Panthéon dva stola i rekao:

"A to su vaši socijal-demokrati – ovdje boljševici, a ondje menjševici".

Žene su s promjenljivim uspjehom pokušavale nositi čas hlače (jupes-colottes), čas su skoro zamotavale noge u pelene (jupes entravées).

Stihovi su bili uglavnom zapušteni, i kupovali su ih samo zbog vinjeta više ili manje poznatih umjetnika.

Ja sam već tada shvaćala da je pariško slikarstvo pojelo francusku poeziju.

René Guille propovijedao je "znanstvenu poeziju" i njegovi tzv. učenici s prevelikom su zlovoljom posjećivali vođu.

Katolička crkva kanonizirala je Ivanu Orleansku.

Ou est Jeanne la bonne Lorraine
Qu'Anglais brulérent a Rouen?(12)
Villon

Sjećala sam se redaka te besmrtne balade gledajući kipove nove svetice. Bile su vrlo sumnjivoga ukusa i počeli su ih prodavati na štandovima crkvenih potrepština.

* * *

Talijanski radnik je ukrao Leonardovu Giocondu da je vrati u svoju domovinu i ja sam (već u Rusiji) mislila da sam je posljednja vidjela.

Modigliani je veoma žalio što ne shvaća moje stihove i sumnjao je da se u njima kriju nekakva čudesa, a to su samo bili prvi plahi pokušaji (npr. u "Apolonu" 1911. godine).

Nad apolonovskim slikarstvom ("Svijet umjetnosti") Modigliani se otvoreno izrugivao.

Začudilo me je to kad je Modigliani ocijenio lijepim jednoga posve ružnog čovjeka i bio vrlo uporan u tome. Ja sam već tada pomislila: on sigurno vidi sve drukčije nego mi.

U svakom slučaju, to što u Parizu zovu modom, ukrašujući tu riječ raskošnim epitetima, Modigliani uopće nije primjećivao.

On me nije crtao u prirodi, nego kod sebe doma – darovao mi je te crteže.

Bilo ih je šesnaest. Molio me je da ih uramim i postavim u svojoj carskoselskoj sobi. Oni su stradali u carskoselskoj kući u prvim godinama revolucije.

Preživio je onaj u kojem se manje nego u ostalima predosjeća njegovo buduće "nu"...

Najčešće smo pričali o stihovima. Oba smo znali puno francuskih stihova: Verlainea, Laforguea, Mallarmea, Baudelairea.

Zatim sam srela umjetnika – Aleksandra Tišlera, koji je također kao Modigliani volio i pamtio stihove. To je takva rijetkost među slikarima!

Dantea mi nikada nije čitao. Može biti zato što ja tada još nisam znala talijanski.

Jedanput je rekao: "J'ai oublié de vous dire que je suis juif".(13)

Da je rodom iz blizine Livornoa – odmah je rekao, i da ima 24 godine, a imao je 26.

Rekao je da su ga zanimali avaiatori (po današnjem - piloti) ali kada se jedanput s jednim upoznao, razočarao se: pokazalo se da su naprosto sportaši (što je očekivao?).

U to vrijeme rani, lagani(14) i, kako je svakome poznato, nalik na police za knjige, zrakoplovi su kružili nad mojim smeđim i iskrivljenim vršnjakom (1889) – Eiffelovim tornjem.

Činio mi se da je nalik na gigantski svijećnjak, zaboravljeni velikan u prijestolnici patuljaka.

Ali to je nešto guliverovsko.

* * *

…a okolo je slavio nedavno pobjednički kubizam, koji je bio stran Modiglianiju.

Mark Chagal je već dovezao u Pariz svoj čarobni Vitebsk, a po pariškim bulevarima se šetala u obliku nepoznatog mladog čovjeka još neizišla zvijezda – Charlie Chaplin. "Veliki nijemi" (kako su tada zvali kino) još je krasno šutio.

* * *

"A daleko na sjeveru"… u Rusiji su umrli Lav Tolstoj, Vrubelj, Vera Komissarževska; simbolisti su objavili da su u krizi, a Aleksandar Blok je prorokovao:

O kad bisti znali djeco vi
hladnoću i mrak budućih dana…

Tri ***** na kojima se do danas njiše dvadeseto stoljeće - Proust, Joyce i Kafka – još nisu postojali kao mitovi, iako su bili živi kao ljudi.

* * *

U sljedećim godinama kada sam, uvjerena da se takav čovjek mora proslaviti, pitala za Modiglianija sve koji dolaze iz Pariza, odgovor je uvijek bio jedan isti: "Ne znamo, nismo čuli!"(15), ni B. Anrep (poznati mozaicist) ni N. Altman, koji je tih godina, 1914. do 1915, slikao moj portret.

Samo ga je jedanput N. S. Gumiljov, kad smo posljednji put skupa putovali sinu u Bežeck (u svibnju 1918) a ja spomenula Modiglianijevo ime, nazvao "pijano čudovište", ili nešto u tom smislu, i rekao da su se u Parizu posvađali zbog toga što je Gumiljov u nekakvom društvu govorio ruski, a Modigliani se bunio…

Prema putnicima se Modigliani odnosio prezirno. On je držao da su putovanja samo surogat istinskog djelovanja.

Les chants de Maldoror (Maldororova pjevanja) stalno je nosio u džepu; tada je ta knjiga bila bibliografskom rijetkošću. Pripovijedao je kako je pošao u rusku crkvu na božićno jutrenje da vidi procesiju, jer je volio raskošne ceremonije. I kako se neki "vjerojatno vrlo važan gospodin" (moglo bi se misliti – iz veleposlanstva) izmijenio blagoslov s njim. Modigliani, čini se, pojma nije imao što to znači…

Meni se dugo činilo da o njemu nikada više neću ništa čuti…

A naslušala sam se o njemu vrlo mnogo…

U početku NEP-a, kada sam bila članom Uprave tadašnjeg Saveza književnika, obično smo zasjedali u Kabinetu Aleksandra Nikolajeviča Tihonova (Lenjingrad, Mohovaja 36, izdavač: "Svjetska književnost").

Tada su ponovno uspostavljeni poštanski odnosi s inozemstvom i Tihonov je dobivao puno stranih knjiga i časopisa. Netko mi je (za vrijeme sjednice) predao broj francuskog umjetničkog časopisa.

Otvorila sam ga – Modiglianijeva fotografija… - veliki članak tipa nekrologa; iz njega sam doznala da je on veliki umjetnik 20. stoljeća (sjećam se da su ga uspoređivali s Botticellijem) da o njemu postoji monografija i na engleskom i na talijanskom. Zatim mi je o njemu, u tridesetim godinama, pripovijedao Erenburg koji mu je posvetio stihove u knjizi Stihovi o kanonima i poznavao ga u Parizu nakon mene. Čitala sam o Modiglianiju i kod Karkoa u knjizi Od Montmartrea do Latinske četvrti i u Bulevarskom romanu gdje ga je autor dovodio u vezu s Utrillom.

S uvjerenošću mogu reći da taj hibrid nije na Modiglianija desete-jedanaeste godine uopće sličio, a to što je učinio autor pripada redu zabranjenih postupaka.

Pa i nedavno je Modigliani postao junakom prilično odvratnog francuskog filma Montparnasse 19. To je vrlo gorko!


Bolševo 1959. – Moskva 1964.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Empty
PočaljiNaslov: Re: Ljubavna pisma i prepiske   Ljubavna pisma i prepiske - Page 12 Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Ljubavna pisma i prepiske
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Sva pisma naroda
»  Istorija pisma
» Luda pisma
» Ljubavne priče
» Citati iz Svetog Pisma
Strana 12 od 12Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3 ... 10, 11, 12

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Ljubav,Sex,Romantika :: Romantika-