Kahlil Gibran

O PRIJATELJSTVU


Vas je prijatelj odgovor na potrebe vase.
On je njiva koju zasijavate s ljubavlju,
i koju zanjete s zahvalnoscu.
On je vase kuciste i ognjiste vase.
jer vi mu dolazite gladni,
a i da potrazite od njega uspokojenje.
Kad vam prijatelj kaze otvoreno sta misli,
ne bojte se njegovog "ne" u svome duhu,
i ne zazirite od njegovog "da".
A kada suti,
nek vase srce ne prestane osluskivati njegovo,
jer i bez rijeci, medju prijateljima, sve misli,
sve zelje, sva iscekivanja, radjaju se i dalje,
s radoscu koja ne trazi povladjivanje.
Kad se rastajete od nekog prijatelja,
ne tugujte zbog toga.
Jer ono sto u njemu ponajvise volite,
moze za njegovog odsustva biti jos jasnije,
kao sto putnik planinu s podnozja jasnije vidi.
I nek u prijateljstvu ne bude drugog cilja
sem produbljivanja duha.
Jer ljubav sto trazi ista osim razjasnjenja
osobne tajne,
i nije ljubav nego bacena mreza:
hvata se samo ono sto je nekorisno.
Nek ono sto je u vama ponajbolje
bude za prijatelja vaseg;
ako zna dokle uleze vasa oseka,
nek zna dokle doseze i vasa plima.
Jer sta je za vas prijatelj
kog trazite samo da ubijete vrijeme?
Trazite ga samo da biste
to vreme odista prozivjeli.
Jer njegovo je da vam ispuni zelje i potrebe,
a ne vasu prazninu.
i nek u dragosti prijateljstva bude i smeijha,
i zajednickih radosti.
Jer u rosi sitnica srce nalazi svoja jutra,
i biva okrijepljeno.

TVOJA MISAO I MOJA


Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.

Moja misao je oblak koji se krece u prostoru. Ona se preobraca u kapljice koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se dize kao para prema nebu.

Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.

Moja misao je njezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.

Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.

Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.

Moja misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom, da zanjem sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odjecu tkam od vunenih i lanenih niti.

Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogatstvo i uglednost.

Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.

Tvoja misao podrzava slavu i pokazivanje.Moja me savjetuje i moli da odbacim uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu Vjecnosti.

Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.

Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.

Tvoja misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.

Moja misao govori njezno na moje usi: „Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu.“

Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i polozajima.

Moja me bodri na skromnu sluzbu.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao je drustvena nauka, vjerski i politicki rjecnik.

Moja je prosto nacelo.

Tvoja misao govori o zeni lijepoj, ruznoj, cednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.

Moja u svakoj zeni vidi majku, sestru i kcer svakog covjeka.

Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubice.

Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice srodne ubijenima.

Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.

Moja objasnjava, da kad covjek pravi zakon, on ga ili prekrsava ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj ko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, ko uzdize svoj prezir prema grijesnima, uzdize svoj prezir prema cijelom covjecanstvu. Tvoja misao je upucena na vjestaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svestenika.

Moja govori o onima koji vole, koji su njezni, iskreni, casni, pravicni, ljubazni i o mucenicima.

Tvoja misao podrzava judaizam, bramanizam, hriscanstvo, islam.

U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bica.

U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromasnog ili prosjaka.

Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Prema tvojoj misli, velicina naroda lezi u njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.

Ali moja proglasava da znacaj naroda lezi u radu - rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na sjeci drveta, rad u uredu i u stampi.

Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.

A moja tvrdi da su pravi heroji Konfuchije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Dzalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster. Tvoja misao vidi moc u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim gasovima.

Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu, odvaznosti i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ce na kraju izgubiti.

Tvoja pravi razliku izmedju praktichara i idealista, izmedju dijela i sjeline, izmedju mistichara i materijaliste.

Moja shvata da je Zivot jedan i da se njegove tezine, mjere i tabele ne podudaraju sa tvojim tezinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljas da je idealist moze biti praktichan chovjek.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.

Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.

Tvoja misao je ustolicena na lobanjama: Posto se ti njome ponosis, ti je, takodje, velicas.

Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.

Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.

Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.

Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju rodjacima i prijateljima.

Ti imas tvoju misao i ja imam moju.

DUSO


Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zedj u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije

ZOV LJUBAVNIKA

Gdje si voljena moja?
Da li si u svom malenom Rajskom vrtu,
polijevas cvjetove koji promatraju te
kao sto djeca promatraju majcine grudi?
Ili si u svojim odajama gdje oltar
kreposti postavljen je u tvoju cast, a ti
na njemu zrtvujes moje srce i dusu
Ili si medu knjigama,
sakupljas ljudsko znanje
a prepuna si nebeske mudrosti?

O, pratiljo moje duse, gdje li si?
Da li u hramu molis?
Ili zazivas Prirodu u polju, utocistu tvojih snova?
Jesi li u kolibama siromasnih,
tjesis slomljena srca slatkocom svoje duse i
ispunjas njihove ruke svojim darovima?

Ti Bozji si duh svuda oko nas,
ti jaca si od vremena
Sjecas li se dana kada se sretosmo, kada aureola
Tvoje duse okruzila nas je, i Andeli ljubavi
lebdjese oko nas, pjevajuci pohvalnicu srcima?
Spominjes li se kada sjeli smo u sjeni krosanja,
skrivajuci se od covjecanstva, kao sto zene
stite nebesku tajnu svog srca?
Pamtis li staze i sume kojima smo krocili,
ruku isprepletenih i glava naslonjenih jedne na drugu
kao da skrivali smo se unutar sebe samih?
Sjecas li se trenutaka kada pozeljeh ti zbogom
i moje usne poljubise tvoje?
Taj poljubac otkrio mi je da spajanje usana u Ljubavi
objavljuje bozansku tajnu koju jezik izrevi ne moze!
Taj poljubac prethodio je dubokom uzdahu
poput onog kojim je Svemoguvi u zemlju
Udahnuo zivot vovjevji

Taj uzdah vodio me u svijet duha
navjesvujuvi ljepotu moje duse, i tamo
ce trajati dok ponovo ne sretnemo se.
Sjecam se kada si me ljubila i ljubila,
obraza zalivenih suzama, i rekla si:
"Zemaljska tijela cesto
moraju se rastati zbog zemaljske svrhe,
I moraju zivjeti odvojeno
jer svjetovne nakane na to ih tjeraju.
Ali dusa ostaje zasticena u rukama Ljubavi,
sve dok smrt ne dode
i odvede sjedinjene duse k Bogu

Idi, voljeni moj,
Ljubav te odabrala za svog izaslanika,
pokori joj se, jer ona je Ljepota koja nuda
svom sljedbeniku vrc slatkog zivota
I premda te moje ruke nece grliti,
tvoja ljubav ce ostati moj utjesni mladozenja,
tvoje sjecanje, moj Vjecni svadbeni pir.
Gdje si sada, ti koja si dio mene?
Jesi li budna u tisini noci?
Daj da vjetar prenese ti
svaki otkucaj i naklonost mog srca.
Milujes li moje lice u mislima?
Ta slika meni vise ne pripada,
jer tuga nadvila je svoju sjenu nad moju sretnu proslost.
Jecaji isusili su moje oci
koje odrazavahu tvoju ljepotu
I usahnuli usne koje si ti sladila poljupcima
Gdje si voljena moja?
Cujes li moj plac tamo preko oceana?
Razumijes li moju potrebu?
Uvidas li velicinu moje strpljivosti?
Postoji li koja dusa voljna da prenese
ti dasak ove umiruce mladosti?

Postoji li kakva tajna povezanost
medu andelima koji ce ti prenijeti moju prituzbu?
Gdje si, moja predivna zvijezdo?
zivotna tmina privila me na svoje grudi,
zalost me osvojila.
Posalji svoj smijesak u nebo,
neka me dosegne i ozivi!
Izdahni svoj miomiris u nebo,
neka me odrzi na zivotu!
Gdje si, voljena moja?
O, kako golema je Ljubav
I kako malen ja sam

Zensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobrazava s godisnjim dobima; zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; zensko srce je nalik na stepu koju covjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj cupa drvece i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljece u njoj ostaje proljece, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena. Dakle, sudbina je donijela odluku sto da cinimo? Reci sto da radimo? Kako cemo se rastati i kada cemo se sresti? Mozemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tudjine koga nam vecer dovede, a jutro odvede? Mozemo li ove osjecaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila? Mozemo li ovaj tjedan smatrati opijenoscu koja se brzo zavrsila otreznjenjem i budnoscu? Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas cujem. Progovori i kazi mi nesto. Hoces li me pamtiti i kad oluja potopi moju ladju? Hoces li cuti leprsanje krila u nocnome miru? Hoces li cuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoces li osluskivati moje uzdahe sto mi se bolno otimaju, priguseni jecajima? Hoces li vidjeti moju himeru kako te pohodi s nocnim himerama, a iscezava s jutarnjim izmaglicama? reci mi, ljubavi. Kazi sto cu za te predstavljati posto si ti meni bio svjetlost za oci, pjesma za usi i krila mojoj dusi. Kakav ces biti?
(SLOMLJENA KRILA)

Danas je brak smijesna i zalosna trgovina koju obavljaju mladici i ocevi djevojaka. Mladici u vecini zemalja su na dobitku, a ocevi djevojaka uvijek gube. Sto se tice djevojaka koje se poput trgovacke rpobe prenose iz jedne kuce u drugu, njihovog sjja nestaje, njima je sudjeno da poput dragocjenih stvari ostanu po kucnim kutovima gdje vlada mrak i tiho nestajanje.

Moderna civilizacija je neznatno razvila um zene, ali je uvecala njenu patnju jacanjem muskarcevih ambicija. Donedavno je zena bila nesretna sluskinja, a sada je postala nesretna gospodja; nedavno je bila slijepa zena koja izlazi na dnevnu svjetlost, a sada je zena koja vidi, ali ide kroz nocnu tminu; bila je ljepotica u svome neznanju, cijenjena zbog jednostavnosti, snazna upravo u svojoj slabosti, a sada je postala ruzna u svome usavrsavanju, povrsnih osjecaja i daleko od spoznavanja srca. Hoce li doci dan kada ce se u zeni sresti ljepota i obrazovanost, usavrsavanje i izuzetnost, fizicka slabost i dusevna snaga?

Ja pripadam onima koji tvrde da je dusevno usavrsavanje u prirodi ljudskoga roda, da je napredovanje ka savrsenstvu postojan zakon, i da je on djelotvoran; ako se zena u necemu razvija, a u necem zaostaje, onda je to zbog toga sto medju preprekama preko kojih dospijevamo do vrha brda ima skrovista lopova i vucjih jama. NA ovome brdu sto nalikuje omamljenosti koja javu unapredjuje, na ovom brdu sto je za zemlju prikovalo minule narastaje i one koji ce doci, na ovome brdu cudnih stremljenja i nadanja nigdje nema zene koja svojim zivotom simbolizira zenu buducnosti.
(SLOMLJENA KRILA )

BROD U MAGLI


Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
"Hocete da vam kažem zašto sam tužan. Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca. Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uđemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom. Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Vidio sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osjecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješcu, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut covjek koji je pobjegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh "drugaricu" i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše cuđenje i poricanje, međutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje cisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: "Pođimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili". Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego među granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi među njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san - cak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruži tragom sunceve svjetlosti, plovi morima, krece se mjesecinom obasjanim nocima, raduje se pjesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrđujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i među njegovim cvjetovima."
On zacuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
"Sjecate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeca treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske rijeci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjecanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjecanja. Kako da vam to naslikam rijecima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje caše. Ali, oduvijek sam znao da ce uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajuci zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuce: 'Vrati se odakle si došao. Siđi u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.'
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo vece, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojcica, ciji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u valove koji se prevrcu, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoc, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vicuci: 'Zašto si me napustila?... Zašto si me dala samoci? Kuda si otišla? Gdje si bila? Dođi bliže, dođi meni i ne ostavljaj me više.'
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviđenog bola i tuge. Rece tiho: 'Došla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.'
Rece ovo, pomješa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noci.
Ušao sam u kabinu s necim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na krizu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na kriz, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonocno plovio između dvije pucine, ali ja nisam znao jesam li covjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uvece ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palace u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, lađar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Cim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palaca, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjecala na san pjesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Lađar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palacu okruženu baštom. Rece: 'To je ovde'. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Lađar je s torbom na leđima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priđe jedan sredovjecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: 'Šta želite gospodine?' Rekoh: 'Ovo je kuca venecijanskog dužda?' Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: 'Pa zar niste culi da je duždova kcerka danas umrla?!'
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se osjeca covjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladic koji se dvije nedjelje krece između jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta nađe pred vratima kuce u kojoj se krecu tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palaci koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: 'Izvolite, gospodine. Dužd vas ocekuje.'
Rece ovo i pođe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uđem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijecama. U njoj su sjedili neki uglednici i svecenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leđima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: 'Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak nece sprijeciti da obavite ono zbog čega ste došli. Budite spokojni, mladicu.' Zahvalio sam mu na lijepim rijecima uz izraze saucešca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih rijeci.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su cutke sjedili, gledajuci krišom njihova tužna lica, slušajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rijecima: 'Dopustite mi, gospodine, da odem'. On se usprotivio govoreci: 'Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plac.' Postidjele su me njegove rijeci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: 'Vi Libanci ste najbolji domacini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!'
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uđe sobar u brokatnoj odjeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: 'Odvedi našeg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluži ga jelom i picem i pobrini se o njemu.'
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo uređenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.
On ode i ja se srucih na stolicu razmišljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome što se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluškujuci glasove lađara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih između vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjecanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeca na obe strane, okruženim cvijecem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjecao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno bijelo tijelo u bijeloj odjeci i bijelom cvijecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vjecnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku cašu. Nek bude Božja volja. Mi - ljudi, mi - treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju našeg nocnog *****. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vjecnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisucu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac - iz tuđine u tuđinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!"

PJESMA


U dubini moje duse je pjesma koja nece u rijec da se odjene.
To je pjesma sto kao kamenje u mome srcu prebiva
i odbija da se mastilom toci na hartiju,
ona mi osjecanja obuhvata poput tananog omotaca
i nece da se jezikom skrnavi.
Kako da je izdahnem kada se plasim da je zrak ne zaprlja?
Kome da je ispjevam kada je navikla da zivi u mojoj dusi kao u svome domu
te se plasim da se slusanjem ne povrijedi?
Ako mi u oci pogledate, vidjet cete sjenku njene sjenke,
i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit cete njeno treperenje.
Svojim djelima je iskazujem kao sto jezero odrazava sjaj zvijezde,
moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca,
otkrivaju tajne ruzinog cvijeta.
U meni je pjesma koju tisina objavljuje, a buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji ce je ispjevati,
niti Davida koji ce odsvirati.
To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta,
i nema sjeciva koje je moze raniti.
Bolje je cuvana od djevojackih tajni,
i nema strune koja je moze prisvojiti.
Ko moze sjediniti huku mora i pjesmu slavuja,
ko moze spojiti oluje sa djecjim uzdasima?
Koje ljudsko bice
moze bozansku pjesmu ispjevati?

* Sto da kazem za pecine moje duse? Kad bi netko koga volim smogao hrabrosti da udje u te pecine, nasao bi samo covjeka koji je kleknuo da se moli.

* Naučio sam vrijednost tišine od brbljavih, toleranciju od netolerantnih, ljubaznost od neljubaznih, a ipak sam nezahvalan tim učiteljima.

* Osoba, koju smatraš nebitnom neznalicom, došla je od Boga da bi mogla upoznati blaženstvo iz tuge i znanje iz tame.

* Bolje je biti isušeno vrelo u kojeg ljudi bacaju kamenje, nego izvor bistre vode kraj koje žedan prolazi i iz koje izbjegava piti.

* Darežljivost nije davanje nečega što ja trebam više od tebe, već nečega što je tebi potrebno više nego meni!

* Radost i tuga su neodvojive; dolaze zajedno, a kad jedna sama sjedi uz tebe, sjeti se da je druga zaspala na tvom krevetu.

* Ljudsko je oko mikroskop koji čini svijet većim nego što stvarno jest.

* Ljepota nije u vanjštini; ljepota je svijetlo u srcu.

* Sacuvaj me od onoga koji istinu ne može reci, a da ne ubode; od onog covjeka s dobrim izražavanjem ali lošim namjerama i od onog koji samopoštovanje stjece pronalazeci pogreške u drugih.

* Onaj tko sažaljava ženu, potcjenjuje je. Onaj tko joj pripisuje zla društva, tlaci je. Onaj tko smatra da njezina dobrota dolazi od njegove, a njezino zlo od njegovog, bestidan je u svojoj uobraženosti. Ali onaj tko je prihvati kao djelo Boga, cini joj pravdu

* Bog je Istinu napravio s mnogo vrata, da bi mogao primiti svakog vjernika koji na njih pokuca.

* Nikad ne govorim a da ne griješim, jer moje misli dolaze iz svijeta apstrakcije, a moje tvrdnje iz svijeta stvarnosti.

* Tvoje povjerenje u ljude i sumnja u njih usko su povezani s tvojim samopouzdanjem i s tvojom sumnjom u sebe

* Sjecanje je kamen spoticanja na putu Nade

* Prakticni smo za osobni interes, idealisti kad su u pitanju drugi

*Jezici, vlade i religije oblikovani su od zlatne prašine koja se diže s obje strane puta kojim protice velicanstven život covjeka

* Drugi muškarci u tvojoj blizini vole sebe. Ja u tebi volim tebe. Drugi muškarci u tebi vide ljepotu koja ce uminuti prije negoli njihove godine. No ja u tebi vidim ljepotu koja nece uminuti, i u jesen tvojih dana ta ce se ljepota bez straha ogledati u zrcalu i nece joj biti neugodno. "Ja jedini volim ono nevidljivo u tebi."

* A pjesnici su nesretni ljudi, jer ih okru-zuje zavjesa suza, bez obzira na to, koliko visoko stremi njihov duh.

* Blazenstvo srece nece razdvojiti srca koja je zdruzila zalost.

* Ljubav, koju su ocistile suze, vjecno ce ostati cistom i lijepom.

* Ljubav je plod duhovne privlacnosti.

* Lisica kaze da je grozdje, koje ne moze dohvatiti, kiselo.

* Nebeska je ljubav oslobodjena ljubomore, bogata je i nikada ne ranjava duh.

* Casa nece privuci nase usne, ne vidimo li boju vina kroz njen prozirni kristal.

* Dat cu mu sve, sto slaba zena moze dati jakom muskarcu.

* Voljela bih da me ljubis, kao sto pjesnik ljubi svoje otuzne misli.

* Hoce li ljubavnik biti zadovoljan, dok bude grlio duha, hoce li zena utaziti svoju zedj u izvoru snova?

* Kakav je onaj covjek, koji nikada nije srknuo iz case ljubavi, i kakav duh ima onaj, ko nikada pun postovanja nije stao, pred osvijetljenim oltarom u svetistu, ciji su podovi srca muskarca i zene, a strop skrivena zavjesa snova? Kakav je cvijet, na cije latice zora nikada nije spustila kapljice rose; kakav je potok, koji izgubi svoj tok i ne izlije se u more?

* U usta si joj udahnuo zivot i u srce si joj posijao sjeme smrti

* Svojom voljom pobudjujes njenu ljubav i iz njene ljubavi proizlazi sramota. Pokazao si joj ljepotu stvaranja, a njena ljubav prema ljepoti pretvara se u neutjesnu ceznju.

* S ljubavlju si mi otvorio oci i s ljubavlju si me oslijepio

* Istinska bol je nijema

* Moderna je civilizacija zenu napravila malo pametnijom, premda je zbog muske pohlepe povecala njezinu patnju.

* Jedan sam medju onima, koji vjeruju, da je duhovni napredak zakon ljudskog zivota

* Zena je za narod ono sto je svjetlo za svjetiljku

* Prkosenje nevoljama i preprekama plemenitije je od bijega u spokoj. Leptir, koji leti oko svjetla dok ne umre, vrijedniji je divljenja od moljca, koji zivi u tamnoj rupi.

* Kako ranjeno srce moze naci utjehu u razocaranoj dusi?

* Pjesnici i pisci trude se spoznati pravu prirodu zene, a sve do danas nisu otkrili tajne njezina srca, jer gledaju je iza zavjese spolnosti i vide samo sadasnjost; gledaju je kroz povecalo prezira i omalovazavanja te nalaze samo slabost i podredenost

* Muskarac pozanje slavu i ugled, a zena placa cijenu za to.

* Ljubav je dragocjeno blago, to je Boziji dar osjetljivim i velikim duhovima

* Ljubav me naucila, kako te braniti, cak pred sobom samom

* Ogranicena ljubav zahtijeva ljubljenu osobu, neogranicena zahtijeva samo sebe samu.

* Dusa, koja je jednom, makar samo jednom, ugledala Bozju sjenu, nikada vise nece biti strah ni samog vraga.

* Ta istina je iskrenost, koja sva nasa djela ucini lijepima i casnima

* Slavuj u krletci ne savija gnijezda, da njegova djeca ne bi zivjela u ropstvu...

* Cvjetovi na livadama djeca su ljubavi sunca i prirode; djeca su ljudi cvjetovi ljubavi i saosjecanja...

Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
"Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uðemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Vidio sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osjecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješcu, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut covjek koji je pobjegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh "drugaricu" i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše cuðenje i poricanje, meðutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje cisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: "Poðimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili". Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego meðu granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi meðu njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san - cak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruži tragom sunceve svjetlosti, plovi morima, krece se mjesecinom obasjanim nocima, raduje se pjesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrðujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i meðu njegovim cvjetovima."
On zacuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
"Sjecate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeca treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske rijeci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjecanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjecanja. Kako da vam to naslikam rijecima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje caše. Ali, oduvijek sam znao da ce uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajuci zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuce: 'Vrati se odakle si došao. Siði u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.'
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo vece, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojcica, ciji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u valove koji se prevrcu, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoc, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vicuci: 'Zašto si me napustila?... Zašto si me dala samoci? Kuda si otišla? Gdje si bila? Doði bliže, doði meni i ne ostavljaj me više.'
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviðenog bola i tuge. Rece tiho: 'Došla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.'
Rece ovo, pomješa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noci.
Ušao sam u kabinu s necim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na krizu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na kriz, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonocno plovio izmeðu dvije pucine, ali ja nisam znao jesam li covjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uvece ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palace u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, laðar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Cim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palaca, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjecala na san pjesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Laðar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palacu okruženu baštom. Rece: 'To je ovde'. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Laðar je s torbom na leðima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priðe jedan sredovjecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: 'Šta želite gospodine?' Rekoh: 'Ovo je kuca venecijanskog dužda?' Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: 'Pa zar niste culi da je duždova kcerka danas umrla?!'
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se osjeca covjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladic koji se dvije nedjelje krece izmeðu jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta naðe pred vratima kuce u kojoj se krecu tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palaci koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: 'Izvolite, gospodine. Dužd vas ocekuje.'
Rece ovo i poðe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uðem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijecama. U njoj su sjedili neki uglednici i svecenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leðima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: 'Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak nece sprijeciti da obavite ono zbog èega ste došli. Budite spokojni, mladicu.' Zahvalio sam mu na lijepim rijecima uz izraze saucešca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih rijeci.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su cutke sjedili, gledajuci krišom njihova tužna lica, slušajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rijecima: 'Dopustite mi, gospodine, da odem'. On se usprotivio govoreci: 'Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plac.' Postidjele su me njegove rijeci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: 'Vi Libanci ste najbolji domacini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!'
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uðe sobar u brokatnoj odjeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: 'Odvedi našeg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluži ga jelom i picem i pobrini se o njemu.'
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo ureðenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.
On ode i ja se srucih na stolicu razmišljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome što se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluškujuci glasove laðara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih izmeðu vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjecanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeca na obe strane, okruženim cvijecem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjecao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno bijelo tijelo u bijeloj odjeci i bijelom cvijecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vjecnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku cašu. Nek bude Božja volja. Mi - ljudi, mi - treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju našeg nocnog *****. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vjecnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisucu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac - iz tuðine u tuðinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!"

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica i poletje put neba.

Sve vise i vise je lelujala i bivala pri tom vidljivo veca.

Prvo je bila tako velika kao jedna lasta, potom kao jedna seva, kasnije dostize i velicinu jednog orla, a onda i proljetnog oblaka koji vremenom ispuni i cijeli prostor namrstenog neba.

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica put neba i sto je vise letjela bivala je veca, ali nije napustala moje srce.


O, vjero moja, moje nesputano znanje, kako bih se volio uzdici do tvoje tegobne lelujavosti kako bih sa tobom otkrio ljudima velicinu njihove biti koja je ispisana na nebu.

Kako bih volio more u sebi pretvoriti u pupak i na taj nacin se izdici u tvoje beskonacne prostore!

Kako moze neko zatvoren u svojemu hramu vidjeti njegove pozlacene tornjeve i kupole?

Kako moze jezgro nekog voca obuhvatiti cijelinu same vocke?

O, vjero moja, svezan sam iza gomila od srebra i ebanovine i ne mogu s tobom letjeti.

Ali je srce moje to iz cega dolazis i iz kojeg se nebu dizes - moje srce je ono sto te u meni drzi. I time se moram zadovoljiti!

Otkrio sam tajnu mora, razmisljajuci o rosi.

Gde mogu da nadjem coveka kojim upravlja razum umesto navika i nagona.

Vise volim da sam sanjar medju najskromnijima sa vizijama na ostvarenje,
nego vlastelin medju onima koji nemaju ni snova ni zelja.

Od dve glavne vrednosti zivota, lepote i istine.
Prvu nalazim u srcu koje voli, drugu u ruci koja dela.


Video sam ih kako jedu i ocenio ko su.

Sta da kazem coveku koji me samara dok ga ljubim u lice
i koji ljubi moja stopala dok ga ja samaram.

Neki misle da na njih namigujem
kad zatvorim oci da ih ne bix video.

Kazu da cutanje obitava u zadovoljstvu,
ali ja vam kazem da bunt, opiranje i prezir obitavaju u cutanju.

Ambicija je neka vrsta rada.
Podela izmedju mudraca i budale je mnogo tananija nego paukova mreza.

Ne treba da zaboravimo da jos uvek ima onih koji zive u pecinama;
pecine su nasa srca.

Mi se mozda menjamo sa godisnjim dobima,
ali godisnja doba nas nece promeniti.

Ako biras jedno do dva zla,
bolje da tvoj izbor padne na vodljivo nego na skriveno,
iako se ono prvo cini vecim.

Da li pesma mora zavrsava na obali ili u srcima onih koji slusaju.

Vecina od nas lebdi sumnjicavo izmedju cutljivog bunta i brbljive pokornosti.

Nejvisi stepen duse je poslusati cak i ono cemu se um protivi.
A najnizi stepen uma je protiviti se onome cemu se dusa pokorava.

O, srce, ako ti neznalica kaze da dusa propadakao telo, reci mu da cvet propada ali seme ostaje.

Ako zelis da vidis dolinu, popni se na rh planine;
ako zelis da vidis vrh planine, podigni se na oblak;
ali ako tezis da razuems oblak, zatvpri oci i razmisljaj.

Zivot nas ljubi u oba obraza
Danju i jutrom,
Ali se smeje nasim delima
Nocu i vecerom.

Slusaj zenu kada te gleda, a ne kada ti govori.

Ko danas slusa himnu potoka kad bura govori.

SEĆAM SE

Sećam te se i znam da si setna i tužna…

Bili smo mladi i poletni kada smo se sreli i istinski zavoleli. Mislili smo tada da će život da nam pruži sve što može dati. Kao veliki zalog i jamstvo naše ljubavi, stekli smo decu. Od tri sinčića, jedan nas mališan ubrzo ostavi. Tuzi nasoj nije bilo kraja.

Ja sam robovao svome vojničkom pozivu koji sam neizmerno voleo, a ti si se sva posvetila deci. Prolazile su nam tako godine i sa njima rasle nase nove potrebe i nevolje. Naša sreća ne beše dugog veka. Prođe nam i bez mnogo radosti i bez smeha, a da je nismo ni osetili kako valja.

Došao je potom rat, koji i za pobedioce, a kamoli za pobeđene, nosi sa sobom pustoš. Nad Stipom se spustilo vlažno i sumorno aprilsko veče 1941. godine, pošto je sunce zašlo krvlju obojeno. Stanovnici grada brižno su otišli na počinak, ne sluteći ipak, kakvo krvavo jutro ima da im se rodi. Tužno je šumorila Bregalnica, pevajući, ko zna koji put pesmu svoju. Nad gradom zlosutno su graktali vrani i gavrani. U sumrak ovoga dana, na vratima našeg doma, rastanak nam beše nem. Bez reči. Stisak ruke, dugi pogled i poslednji pozdrav…

Za te nastaše gorki i čemerni dani. Od tada, pa evo sve do danas, sudbina se svirepo igra sa nama. Ja zamenih ropstvo izgnanstvom, a ti ostade u svome ropstvu… Kraj patnjama našim ne može se sagledati. Niko i ničim ne može nam nadoknaditi ono što smo, bez svoje krivice, nepovratno izgubili. Jedanaest mučnih, teških i krvavih godina. I ko, osim Boga zna, koliko će ih još biti.

Ostala nam veza jedino kroz pisma. Kroz njih kazujemo jedno drugom svoje misli, želje, boli, tugu. A vreme nezadrživo prolazi… i mi sa njime.

Kažeš da ti je teško, preteško, oborile se na te, nesretnicu, goleme brige. U samoći kršiš svoje ruke i uzdišeš. Isplakala si svoje lepe oči i u njima nema više suza. Sve ćeš tužnija biti. Silne, olovne brige pritisle i tebe i mene. I množe se svakim danom.

Veliš da si slomljena od bola i skrhana od želja i tuge. Okružena zlobnim i pakosnim dušama. Mržnja, podlost, pakost, zavist i zloba, tako su svojstveni čoveku. To i ja dobro znam i na sebi osećam.

Međutim, ko hođe da se kaje, taj mora da živi i da podnosi sve tegobe života bez roptanja. Život i nije ništa drugo do neprekidna borba. Ostaje nam još jedino da se nadamo i verujemo. Da verujemo čak i u neverovatno. Ko se nada taj se i bori. Ko se bori taj i pobeđuje. Nada i vera neka su nam kao žižak u mraku muke.
Prođoše nam u nevolji i nesreći dani, nedelje, meseci, godine, decenije. Uđosmo uveliko u jesen života. Pitaš me da li ćemo se ikada sresti posle ovoga dugoga i mučnoga bespuća? Teško je reći. Sudbina ljubomorno čuva svoju tajnu. Sećam te se…

I danas, ja te volim ne samo od svih žena više, no i jedino. I rasteš u mojim očima sve veća, lepša i milija. Ovde nema cveća koje si ti mnogo volela, a koje sam ti ja nekada tako rado i često brao i donosio. U ovoj zemlji, rekao bih, cveće i nema naročitog mirisa, kao što mnogi stanovnici ove daleke i hladne tuđine, nemaju osećaja. Sebična tuđina od koje tuga bije. Ovde je sve drukčije nego kod nas. Sve…

Spekla mi se i osušila duša od pregolemih briga. Ali moje srce još nije klonulo. A duša mi je čvrsta i ne plaše je muke. Na kraju,j a bih mogao ponoviti za se reči pesnika:

"…Moj krov škripi. Stara slama stenje,

Zub vremena čini svoje.

Ogolelo klenje i jasenje:

Jesen briše moje perivoje…"

Sećam te se…

I znam da si setna i tužna…

Ali u mojoj si duši večno ista…

PESAK I PENA Ovom obalom koračam večno Između peska i pene. Plima će izbrisati tragove mojih stopala. Vetar će razneti penu. More i obala postojaće večno. Jednom zahvatih maglu rukama, Zatim otvorih šaku, I gle, magla postade crvom. Stegnuh, pa ponovo otvorih šaku, I nađoh pticu. Stegoh, po treći put otvorih šaku, Na dlanu beše mi čovek Tužna lika Zagledan ka zvezdama. Stegnuh šaku četvrti put, Kad je otvorih Ugledah u njoj Samo maglu; Ali začuh Najlepšu pesmu.

A jedna žena prozbori i reče: Govori nam o Boli.
A on kaza:
Vaša je bol lomljenjeljuske u kojoj je zatvoreno vaše poimanje.
Kao što se ljuska ploda mora slomiti da bi mu jezgra izišla na vidjelo,
tako i vi morate bol upoznati.
I ako vam se srce uzmogne diviti svakidašnjim čudesima života,
vaša vam se bol neće činiti ništa manje čudesnom od radosti;
I prihvatit ćete doba svojega srca, kao što uvijek prihvaćate godišnja doba što prolaze nad vašim poljima.
I gledat ćete spokojno kroza zime svojega bola.
Mnogo ste svojega bola sami odabrali.
To je gorki napitak kojim liječnik u vama vidi vaše bolesno jastvo.
Stoga, vjerujte liječniku, i popijte njegov lijek tiho i spokojno;
Jer, njegovu ruku, ako i jest teška i tvrda, nježno vodi ruka Nevidljivoga.
I posuda koju donosi, ako vam i peče usne, načinjena je od gline
što ju je Lončar ovlažio svojim svetim suzama.

(Prorok)

Ne recite: 'Našao sam istinu', nego radije: 'Našao sam jednu istinu.'
Ne recite: 'Našao sam put duše'. Recite radije:'Sreo sam dušu gdje ide svojim putem.'
Jer, duša kroči svim putovima.
Duša ne ide po koncu niti raste poput trske.
Duša se otvara kao lopoč sa bezbroj latica.

(Prorok)

Naš um je litica, naše srce potok. Nije li neobično da mnogi među nama radije sabiru vodu nego da je puste da teče?

(Pijesak i pjena)


Ako ne možeš vidjeti bez svjetlosti ni čuti bez glasa, nikad nećeš moći ni gledati ni slušati.

(Pijesak i pjena)


Naše najsvetije suze nikad ne poteku iz naših očiju.

(Pijesak i pjena)

POKAJANJE

Tijekom noći bez mjeseca u vrt svojega susjeda uđe neki čovjek i ukrade najveću dinju koju je uspio pronaći, pa je odnese kući.
Otvorivši je, otkrije da je još uvijek nedozrela.
Tada se desi čudo!
Čovjekova savjest se probudi i prostrijeli ga grizodušje;
pa se pokaja jer je ukrao dinju.

Otkrio sam tajnu mora, razmisljajuci o rosi.

Gde mogu da nadjem coveka kojim upravlja razum umesto navika i nagona.

Vise volim da sam sanjar medju najskromnijima sa vizijama na ostvarenje,
nego vlastelin medju onima koji nemaju ni snova ni zelja.

Od dve glavne vrednosti zivota, lepote i istine.
Prvu nalazim u srcu koje voli, drugu u ruci koja dela.


Video sam ih kako jedu i ocenio ko su.

Sta da kazem coveku koji me samara dok ga ljubim u lice
i koji ljubi moja stopala dok ga ja samaram.

Neki misle da na njih namigujem
kad zatvorim oci da ih ne bix video.

Kazu da cutanje obitava u zadovoljstvu,
ali ja vam kazem da bunt, opiranje i prezir obitavaju u cutanju.

Ambicija je neka vrsta rada.
Podela izmedju mudraca i budale je mnogo tananija nego paukova mreza.

Ne treba da zaboravimo da jos uvek ima onih koji zive u pecinama;
pecine su nasa srca.

Mi se mozda menjamo sa godisnjim dobima,
ali godisnja doba nas nece promeniti.

Ako biras jedno do dva zla,
bolje da tvoj izbor padne na vodljivo nego na skriveno,
iako se ono prvo cini vecim.

Da li pesma mora zavrsava na obali ili u srcima onih koji slusaju.

Vecina od nas lebdi sumnjicavo izmedju cutljivog bunta i brbljive pokornosti.

Nejvisi stepen duse je poslusati cak i ono cemu se um protivi.
A najnizi stepen uma je protiviti se onome cemu se dusa pokorava.

O, srce, ako ti neznalica kaze da dusa propadakao telo, reci mu da cvet propada ali seme ostaje.

Ako zelis da vidis dolinu, popni se na rh planine;
ako zelis da vidis vrh planine, podigni se na oblak;
ali ako tezis da razuems oblak, zatvpri oci i razmisljaj.

Zivot nas ljubi u oba obraza
Danju i jutrom,
Ali se smeje nasim delima
Nocu i vecerom.

Slusaj zenu kada te gleda, a ne kada ti govori.

Ko danas slusa himnu potoka kad bura govori.

Otkrio sam tajnu mora, razmisljajuci o rosi.

Gde mogu da nadjem coveka kojim upravlja razum umesto navika i nagona.

Vise volim da sam sanjar medju najskromnijima sa vizijama na ostvarenje,
nego vlastelin medju onima koji nemaju ni snova ni zelja.

Od dve glavne vrednosti zivota, lepote i istine.
Prvu nalazim u srcu koje voli, drugu u ruci koja dela.

Video sam ih kako jedu i ocenio ko su.