Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Momo Kapor

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10  Sledeći
AutorPoruka
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:49

ARHIVA MOMO KAPOR


Momo Kapor - Page 2 MomoKapor20082b


PRIČA

1950.  

U moje vreme četrnaestogodišnjaci su imali samo dva para pantalona: jedne kratke, za leto, i jedne, koje su se zvale "pumparice" — za zimu. "Pumparice" su se uvlačile u bele vunene čarape i izgledale su vrlo smešno. Kako da odem u njima na doček nove 1951. godine? Ni kratke pantalone nisu dolazile u obzir; najpre, zbog hladnoće, a onda — zbog kolena! Imao sam, naime, par neverovatno izubijanih, kvrgavih i pomalo rahitičnih kolena. Kako ću sa takvim kolenima na doček?

Hiljadu devetsto pedesete godine u modi su bile pantalone zvane "frulice". Bile su to veoma uzane pantalone: širina šesnaest, a manžetne visoke osam santimetara. Šesnaest, osamnaest, dvadeset... Dvadeset su bile najšire! Pristao bih i na najšire, da je neko želeo da uloži pare u moje duge, elegantne pantalone. Ali četrnaestogodišnjaci rastu kao iz vode i svi štede na njihovoj eleganciji. Važno je da su čisti i da im nije hladno. Važno je da su obuveni, a što su im cipele za dva broja veće — to uopšte nije važno!

Tako nisam otišao na svečani doček nove 1951. godine u školu okićenu lancima obojenog "krep-papira". Odlučio sam tog popodneva uoči Nove godine da se proslavim jednog dana i tako vratim svetu milo za drago, za one pantalone koje nisam imao. Odlučio sam da otkrijem, na primer, radio, ali radio je već bio otkriven. Pošto nisam mogao da otkrijem radio koji je već bio otkriven, sklopio sam i rastavio po ko zna koji put svoj detektor. (Detektor je, u stvari, obična kartonska kutija od cipela u kojoj se nalazi mali kondenzator i kristalna kućica. Detektor se sluša kroz slušalice na ušima.)

U to vreme živela je ispod našeg stana jedna devojka. Zvala se Jelena. Ni ona nije otišla na doček nove 1951. godine u svoju školu, jer su petnaestogodišnje devojke u to vreme imale samo po dve suknje. Jednu letnju i jednu zimsku.

Tako sam uzeo u ruke svoju jedinu dragocenost — detektor u kutiji od cipela, i produžujući stalno žicu od antene sa krova sišao u prizemlje da čekam novu 1951. godinu. Dobro je kad čovek vuče za sobom neku žicu dok silazi u prizemlje; nikad se ne može izgubiti u životu: njegovo srce vezano je za antenu na krovu. Pre toga, naravno, sasuo sam na sebe pola bočice mirisa, a kosu namazao zeleno-masnim orahovim uljem. Bio sam veoma lep četrnaestogodišnjak kestenjaste kose, sa kutijom od cipela u naručju i žicom za petama, kad sam pokucao na Jelenina vrata.

I Jelena je bila veoma lepa, samo malo od plača podbula devojčica, kada mi je kazala: "Izvoli, uđite..."

Ona i njena baka Sofija imale su samo kujnu u prizemlju. U kujni se nalazio sto pokriven mušemom na cvetiće, škripavi kauč i impozantni kredenac svetloplave boje. Postavio sam svoj detektor nasred stola i počeo da baratam oko kristalne kućice. Uskoro sam u ušima začuo veoma udaljenog Harija Džejmsa, koji je svirao kompoziciju "Ciganin trubač". Dali smo slušalice najpre Jeleninoj baki, kao najstarijoj, ali ona nije ništa čula. Samo je pokvarila frizuru. Jelena je čula Harija Džejmsa.

Jelenina baka je pravila odličnu višnjevaču. Ona je u julu kupila pet kila višanja i stavila ih u staklenu teglu. Onda je u tu teglu nasula pet kila šećera, pa je čitavu stvar povezala pergamentom i crvenom gumicom. Onda je tu teglu stavila u prozor. Višnje su dugo stajale na suncu. Sazrevale su u toku celog avgusta, septembra, oktobra, novembra i decembra. U ukus tih višanja koje su sazrevale na prozoru, na suncu, upilo se zbog toga nešto od našeg pogleda na čubursko dvorište, nešto od komšijskih svađa, poljubaca u veži, a bilo je u njima kiša što padaju na Cersku, i ciganske muzike bilo je u toj tegli, one muzike iz dvorišta Orlovića Pavla.

Tačno u osam sati Jelenina baka je otvorila teglu sa višnjama i višnjevačom i pitala nas hoćemo li višnjevaču ili višnje. Ja sam kazao da želim višnje. Višnjevača me nekako nije privlačila. Bio sam trezven radio amater iz Kluba narodne tehnike "Nikola Tesla" u Katanićevoj ulici i hteo sam da otkrivam nove radio aparate sa jedanaest cevi. Zato sam samo jeo višnje. Koštice sam ležerno pljuckao u pepeo. Sada se u slušalicama čulo "Wonderful" Džordža Geršvina. Zamolio sam Jelenu iz prizemlja za igru. Baka je kunjala, naslanjajući glavu na kredenac. Bio sam superioran muškarac sa prvog sprata koji igra sa devojčicom iz prizemlja. Bio sam iskusan muškarac dok sam prstima lagano opipavao nosi li Jelena grudnjak. Nije ga nosila. A i šta će joj kad uopšte nije imala grudi? U to vreme, 1950, još nije bilo guma za žvakanje, pa sam zato žvakao one višnje iz tegle. Pojeo sam tako igrajući najmanje pola kile višanja iz bakine tegle, a onda sam se iznenada setio da Jelena, u stvari, uopšte ne čuje muziku dok igra sa mnom, jer su slušalice bile stalno na mojim ušima. Eto, to je bila žena! I sada najviše cenim takve žene: one koje su u stanju da zbog vas igraju sporo ili brzo, da izvode različite figure, a da vam nikada ne kažu: daj malo slušalice da i ja slušam! Dok su sa vama, one čuju i bez slušalica najdivniju muziku.

Posle jedno sat i po dao sam Jeleni slušalice da i ona malo sluša Radio Beograd, koji je puštao novogodišnju muziku, ali nekako mi se više nije igralo! Kako da igram kad ne čujem muziku? Seli smo na onaj kauč pokraj bake koja je već spavala sa glavom na kredencu. Izgleda da su me one višnje iz tegle uhvatile. Izgleda da sam se napio prvi put u životu, i to od višanja! Te višnje su mi, izgleda, došle glave. Zaspali smo oko pola jedanaest, tako da nismo ni dočekali novu 1951. godinu, koja se tiho došunjala do Čubure. A toliko smo je čekali!

Čudno, ne sećam se uopšte te 1951. Sećam se samo jednog dvorišta sa česmom na sredini i golubarnikom na dnu; sećam se dveju mladih senki u tamnom prozorskom staklu kako u potpunoj tišini igraju priljubljene jedna uz drugu, pored usnule bake sa glavom na kredencu, na Čuburi, u Beogradu, u Srbiji, u Jugoslaviji, na Balkanu, u Evropi, na planeti koja se zove Zemlja, u Sunčevoj galaksiji, u svemiru kroz koji plovi ta planeta, hladeći se...
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:50

MUKE SA JEZIKOM


Čujem da su me Narodna i Univerzitetska biblioteka u Sarajevu, zajedno sa mojom spisateljskom sabraćom, uvrstila u bosansko-hercegovačku književnost, a jezik kojim smo pisali i pišemo još uvek, nazvali bosanski. Na tom spisku su, dakle, svi koji su imali nesreću da se rode u toj kolevci bratstva i jedinstva. Među njima i Ivo Andrić za koga je izvesni ideolog bosanskog jezika Tunjo Filipović (blistav um, kao što mu i samo ime kaže), napisao u svoje vreme da su knjige nanele više zla Bosni nego svi osvajači koji su prošli kroz nju. Naći se sa Ivom Andrićem na istom spisku, čini me ponosnim — takvoj počasti se nisam nadao; malo je reći da sam duboko zahvalan, ali da ne mogu prihvatiti takvu čast.

I Andrić i Meša Selimović ostavili su više pismenih dokaza da pišu srpskim jezikom i da pripadaju srpskoj književnosti, pa je red da i ja, ovakav nikakav, isto to učinim, ali i da usput pokažem kroz šta sam sve morao da prođem u životu zbog jezika.

Najpre da kažem da sam rođen u gradu Sarajevu u Kraljevini Jugoslaviji i da sam progovorio na srpskom jeziku. Nije zapamćeno šta su mi bile prve reči, ali valjda će neko zapisati šta će mi biti poslednje, takođe na srpskom. I majka i otac, govorili su, naravno, istim jezikom, kome su me i naučili. Usput, zašto se uvek kaže maternji jezik, kao da su nam očevi bili gluvonemi? Budući da sam se rodio u lepom i nesrećnom gradu Sarajevu, govorio sam srpski, ijekavskom varijantom.

Govorio sam, dakle, tako sve do jeseni 1946, kada sam se preselio iz Sarajeva u Beograd i bio upisan u prvi razred Treće muške gimnazije kod Cvetnog trga, gde počeše velike nevolje. I dečaci sa Neimara gde sam tada živeo, znali su da budu veoma svirepi, tukli su me onako slabašnog, klempavog i rahitičnog zbog toga što se razlikujem i što govorim drukčije, sarajevski. Bio je i to svakako deo pritajene mržnje prema oslobodiocima koji su takođe uglavnom govorili ijekavski, pa su me ni krivog ni dužnog strpali u Šestu ličku i Petu krajišku. Borio sam se koliko sam mogao, sve dok nisam prešao na savršeni ekavski.

Ali, pošto su me u šestom razredu gimnazije izbacili iz svih škola u zemlji, ne iz političkih razloga, kao što bi trebalo da slažem, već zbog neopravdanih časova (čitav moj život je samo jedna velika zbirka neopravdanih časova), preselih se prisilno ponovo u Sarajevo gde su nastavili da me biju i da mi udaraju "klempe", sada zbog toga što sam govorio ekavski, a oni svi ijekavski.

U to vreme, ne zna se kako, srpski se pretvorio u srpsko-hrvatski, SH, tu su se, takođe, susreli moj život i život Ive Andrića, jer smo učili gimnaziju u istoj staroj austrougarskoj zgradi gde su nas profesori iz dana u dan ubeđivali da nismo nizašta i da nismo dostojni velikog Ive Andrića koji je sedeo baš u našem razredu, i to baš u istoj izrezbarenoj klupi u kojoj sam ja sedeo. Ivo Andrić mi je kasnije priznao da je ponavljao sedmi razred zbog matematike, baš kao i ja koji sam ga sledio u svoje vreme i ne znajući za to.

Radi mimikrije naučih tako ponovo ijekavski, što i nije bilo mnogo teško, jer reč nježnost zvuči mnogo nježnije od nežnosti, a svjetlost, svijetli mnogo jače od svetlosti.

I kada sam se posle tri godine provedene u toj spravi za mučenje koja se zvala gimnazija, u tom prisilnom izgnanstvu u rodnom gradu, vratio u Beograd i upisao na Likovnu akademiju, otpočeše ponovo neprilike i tuče oko jezika; sada sam govorio savršeno ijekavski, a oni svi ekavski.

Čini mi se da niko nije toliko prepatio i nastradao zbog jezika, kao ja. Ipak, dešavaju mi se mala čuda: čim pređem Karakaj i udahnem miris planina i borovine i začujem huk divljih reka, istog časa počinjem da govorim ijekavski, to je jače od mene. Moje prve ljubavi govorile su ijekavski, moje poslednje — ekavski. Još su mi u ušima, kao već starom čoveku, njihovi melodični glasovi puni nježnosti i nežnosti.

Onda sam, 1967, potpisao jedan važan dokument, već odavno zaboravljen, Predlog za razmišljanje, u kome smo se zauvek otresli u jeziku slova H. Bio je to odgovor na Deklaraciju o položaju i imenu hrvatskog jezika, čije je potpisnike u Zagrebu predvodio Miroslav Krleža.

Nastala je velika frka oko toga, progoni i zabrane, pa sam da ne bih morao da povučem potpis, pobegao u Veneciju, odakle sam slao razglednice u kojima sam pisao "Sedim kod 'Florijana' i odmaram se od domovine!"

Onda je jednog dana eksplodirao bosanski lonac, raznevši najpre kuhinju, zatim čitav stan i na kraju kuću, ulicu i gradove, pa sam se našao na ratištu, kao ratni reporter. Pogodite s koje strane? Gledao sam kroz dvogled sa prve linije na Trebeviću kuću u kojoj sam se rodio. Borci su me sklanjali da me zbog bele kose kao laku metu, ne zvizne neki snajperski metak. To je čudno osećanje; gledati rodni grad, ulicu i kuću pokraj Katedrale, u koju više nikada nećete smeti da uđete.

Onda je jednog dana tvorac Republike Srpske Radovan Karadžić proglasio za zvanični jezik nove države ekavski, a pismo ćirilicu. To je izazvalo prilično komentara i smeha, ali što se mene tiče, najzad sam bio na pravoj strani; svi su tamo gde sam se rodio morali da govore ekavski i više niko nije smeo da me bije, kako jedanput reče nesrećni Slobodan. Ali, Radovana optužiše uskoro za ratne zločine, pa se na ovu odluku brzo zaboravi, a na bosansku scenu, ponovo, posle više od sto godina, stupi ukleti duh Benjamina Kalaja, koji je u ime Austrougarske više od dvadeset godina vladao Bosnom, baš kao danas gospodin Lajčak. On je, naime, prvi izmislio reč bošnjak. Kao da ga vidim: plesnjive, iskežene lobanje pod natrulim cilindrom, odeven u poluraspadnuti frak prekriven odlikovanjima i rozetama, ova avet ponovo uvodi bosanski jezik i proždire svakog pisca rođenog na tlu kojim vlada.

Kao da je zaboravljena stara pesma "Ubistvo nadvojvode Ferdinanda u Sarajevu", gde Gavrilo Princip, koga danas neke nevladine organizacije proglašavaju teroristom, skače na papučicu nadvojvodinog otvorenog automobila i kaže:

"Pošao si Bosnu pohoditi,
Srpski ne znaš dobro govoriti...
Evo tebe srpska gramatika,
Iz mojega avutomatika!"

Tako me duh Benjamina Kalaja uvuče, ni krivog ni dužnog, u tu virtuelnu biblioteku, u kojoj su, inače, strogo zabranjene moje knjige. U mom rodnom gradu, naime, nikada nije štampana nijedna moja knjiga, niti izložena i jedna jedina slika, čak ni crtež. A sad sam, pod starost, postao bosanski pisac. Bosanski su inače dosad govorili jedino Mujo i Haso, niko pristojan.

Međutim, ono što me brine je to što su nekuda nestali muslimani koje smo do nedavno morali da pišemo velikim slovom. Nestali bez traga, tako da sam zabrinut za neke od svojih dobrih prijatelja. Džamije su ih, naime, u vreme molitve još uvek pune, ali njih nema, jer su ih zamenili Kalajevi bošnjaci. Plašim se da im se nije šta desilo?

Nadam se da je ova moja poslednja nevolja sa jezikom, koja me prati još od prvog gimnazije. Molim zbog toga pronalazača bosanskog jezika da me izbrišu iz svojih registara, baš kao što su me izbacili i iz mog rodnog grada Sarajeva.

Unapred, zahvalan!

Momo Kapor | 22.11.2007.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:51

RAZMIŠLJANJA DOKONOG ŠETAČA


I TO ĆE PROĆI

Za gospodina Lajčaka, guvernera, unuci su izgleda najopasniji: oni će naime, jednoga dana u slobodi koju će doživeti, pisati o merama ovog najvišeg činovnika koji je držanjem talaca, porodice Karadžić, prevazišao epohu turske vladavine Bosnom i znatno nadmašio upravljanje jednog od svojih prethodnika, nekadašnjeg austrougarskog namesnika, generala Oskara Poćoreka

U vrtlogu događaja u koji smo upali, nisam primetio da je iko obratio pažnju na jedan mali slučaj: oduzimanje putnih i ličnih isprava porodici Radovana Karadžića. Što se tiče našeg dela naroda s one strane Drine, on je izgleda već u Evropi. Pre svega, ima evropskog guvernera koji namešta i smenjuje koga god hoće. Evo, nedavno je naredio da se porodici Radovana Karadžića oduzmu svi lični dokumenti da ne bi mogli nigde da putuju sem po nesrećnoj Bosni, za šta će im biti izdati specijalni ausvajsi. Tako će Radovanova supruga Ljiljana Zelen, njegova ćerka i njen muž, njegov sin, a naročito njihova deca, Radovanovi unuci, koji se nalaze na pasošima svojih roditelja, biti zatočenici nekadašnje kolevke bratstva i jedinstva, a danas čuvenog eksperimenta o multietničkom društvu. U čitavom ovom slučaju, za gospodina Lajčaka, guvernera, unuci su izgleda najopasniji: oni će naime, jednoga dana u slobodi koju će doživeti, pisati o merama ovog najvišeg činovnika koji je držanjem talaca, porodice Karadžić, prevazišao epohu turske vladavine Bosnom i znatno nadmašio upravljanje jednog od svojih prethodnika, nekadašnjeg austrougarskog namesnika, generala Oskara Poćoreka. Poznato je, naime, da austro-ugarske vlasti nisu dirale porodice atentatora iz Mlade Bosne, a ni Turci nisu za taoce uzimali familiju Starca Vujadina i ostalih hajduka. Namesnik Lajčak je to učinio u dvadeset prvom veku, u Evropi, čiji zakoni izričito određuju da je najbliža rodbina optuženih oslobođena bilo kakve odgovornosti za dela svog člana.

Zamislite samo tu hrabrost, zabraniti unucima haškog optuženika da odu na skijanje na Kopaonik ili, ne daj bože, na letovanje na more, gde bi mogli da sretnu slučajno svog dedu koga neki od njih i ne poznaju jer ga nikad nisu videli. Uz to, porodici Karadžić blokirani su i računi sa nekom crkavicom, a i zabranjeno im je da se bave bilo čim i da rade bilo šta od čega bi mogli živeti. Čini se da je novi austrougarski guverner, gospodin Lajčak, malo preterao sa ovim merama; poznato je da familija Bin Ladena, svetskog neprijatelja broj jedan, ima firme svuda po svetu, da mu sin ima građevinsko preduzeće u Egiptu i da je pripadnik svetskog džet-seta, a drugi butike u Švajcarskoj. Jedan od sinova se nedavno uz veliki publicitet oženio Engleskinjom da bi dobio državljanstvo Velike Britanije.

Gospodin Lajčak očigledno želi da porodicu Radovana Karadžića dovede do prosjačkog štapa i da je umori glađu, čime demonstrira najčistiji humanizam evropskog stila.

Na ovom slučaju, Evropa upravo demonstrira svoju neodoljivu privlačnost, pozivajući nas da budemo njeni članovi.

Druga stvar; Evropa vam jednim potezom oduzme čitavu pokrajinu, a uslovljava naš ulazak u nju hvatanjem jednog jedinog čoveka. To mi liči na bajku o Pepeljugi, kojoj, istina, zla maćeha dozvoljava da ode na bal i upozna princa, ali je uslov za to da pokupi punu posudu prosa pre toga, koje je upravo prosula na sve strane po patosu. Evropa nam očigledno postavlja nemoguće uslove. Jer šta i ako uhvate Mladića? Posle toga mogu mirno da traže isporučivanje Kraljevića Marka zbog uništavanja magistralnih evropskih saobraćajnica oranjem drumova, ili Gavrila Principa zbog terorizma na čijem bi suđenju glavni svedoci bili mudžahedini iz jedinica Zelenih beretki... A ne bi me čudilo da od nas, pre nego što nam dozvole ulazak u tu Evropu, zatraže da pre toga svi naučimo da igramo golf, pređemo sa duvana na kokain i da svi imamo plave oči.

Vremena su teška, ali moderna. Hapse se članovi raznih mafijaša, ubijaju moćni ljudi, proganjaju bivši ministri, beže u inostranstvo čuveni direktori da ih ne uhapse, a jedna žena kaže svom mužu: "Blago ti je meni, što ti meni nisi ništa!"

No, vratimo se nesrećnoj Bosni. Ko sve nije njom vladao i kroza šta sve nije morala da prođe? Smenjivali su se Turci, Austrougari, doktor Ante Pavelić, Branko Mikulić, sve do nasmešenog Evropejca, gospodina Lajčaka, koji sve radi fino i u rukavicama, uz to na besprekornom našem jeziku, da ga svi razumemo.

Setih se Andrićeve priče "Zeka" iz vremena okupacije. Na obali Save kod "Šest topola" stoji stara daščara, u kojoj je sirotinjski bife, a ispred nje drvena tabla na kojoj piše I TO ĆE PROĆI. Kada je neki kupač upitao gazdu bifea šta mu to znači, ovaj je odgovorio da svako pametan zna šta znači, a da je ona napisana za budale koje to ne znaju
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:51

VOLIM — NE VOLIM

Kao tipičan Beograđanin (znači, neko ko nije rođen u ovom gradu), ispitao sam na sebi stvari koje volim i stvari koje ne volim.

Možda će nekom budućem istoričaru ovi redovi pomoći da odgonetne kakvi smo bili.

Najpre, volim da me pitaju šta volim, a šta ne volim, a ne da me uvaljuju u stvari o kojima drugi odlučuju!

Volim goveđi gulaš u koji se umače sredina od hleba. Uz to, obožavam da čitam dok jedem, što su mi svi zabranjivali još od malih nogu. Knjiga se, inače, prisloni uz veknu hleba.

Gotovo sve knjige iz moje skromne biblioteke nose tragove davnih gulaša, pasulja i pilećih paprikaša sa noklicama, a veoma često i ružičaste mrlje paradajz salate.

Jedući i čitajući, istovremeno, dovodimo u sklad fizičku i duhovnu hranu.

Volim vino u hladnoj, orošenoj boci.

Ne ulazim u beogradske restorane u kojima je večera obavezna. Prezirem stolove na kojima stoji tablica RESERVEE. U "Hajatu", bilo je toliko otmeno, da su čak i račun donosili na zagrejanom tanjiru!

Ne držim nikada dijetu. Jedanput sam se podvrgao toj iscrpljujućoj kuri na taj način što sam (živeći na raskršću evropskih i orijentalnih puteva) iskombinovao srpsku i tursku kuhinju. Iz obe sam koristio najmanji zajednički sadržitelj - hleb, jer genetski potičem iz pasivnih krajeva, gde je to osnovna hrana. Jedem hleb uz špagete, čak i uz poparu. Iz turske kuhinje uzeo sam lojavu ovčetinu, a iz srpske — svinjetinu.

Iz turske kuhinje koristio sam sogan-dolme, a iz srpske, sarme sa suvim rebrima... Moj organizam se pri tom toliko zapanjio da je od silne zbunjenosti telo počelo samo od sebe da mrša! Dijetu sam veličanstveno završio srpskim gibanicama i turskim tulumbama.

Ne volim tipove koji nose fotografije dece u novčaniku. Ne volim svadbe na kojima se porodice mlade i mladoženje uopšte ne poznaju, pa se sve vreme gledaju popreko preko mladenaca u sredini stola.

Volim beogradske novine, ujutru, kad još mirišu na svežu, tek otisnutu štamparsku boju. Prelistavam ih uz prvu kafu, pa ako su vesti loše (a, obično, jesu) i izgledi za budućnost sumorni, ja — natrag u krevet! Šta da radim u jednom tako glupom danu? Nisam neophodan.

Volim na izvestan način, svoj mali ludi Beograd! U nekom normalnijem gradu mislim da bih skapao od dosade. Najpoznatiji eksperti dobijaju nervne slomove od očajanja što srljamo u propast, a Beograđanima, uglavnom, ništa! Svi žive. Neverovatno! Sada mi tek postaje jasno kako smo izdržali i nadživeli i Tračane i Kelte, Grke, Rimljane, Hune i Ajvare, Turke, Mađare, Austrijance, Italijane, Nemce... da ne nabrajam dalje; istorija mi nije jača strana.

Volim što ovde i dalje ništa ne može i sve može! Što se tiče Turaka, mislim da je i njima ovde bilo podjednako teško, kao i nama, pa su posle petsto godina zbrisali glavom bez obzira iz naših krajeva. I, šta? Ispostavilo se da Beograđani od svih evropskih mesta najčešće mazohistički letuju u Turskoj. Kako sada stvari stoje i koliko nas poznaju u dušu, siroti Turci će uskoro morati da beže od nas i iz svoje sopstvene zemlje!

Ne volim tipove koji sednu na stražnje sedište u taksiju, kao da su ministri. Volim taksiste koji pričaju o politici, pametnije od političara. Ne volim da se ljubim tri puta u obraz, kao ostali Beograđani.

Do pre dvadesetak godina ljubili smo se samo dva puta, a onda je u naše živote, ni sam ne znam kad i kako, prodrlo nešto kao slatko pravoslavlje: uglavnom, kada se pri susretu poljubite dva puta, Beograđanin će vas stegnuti još jedanput i pri tom pogledati sa blagim prekorom, kao da ste pomalo izdali srpstvo.

Na stranu to, što, uopšte, ne volim da se ljubim (sa muškarcima, posebno), a naročito ne sa rođacima sa sela, koji vam prilikom ljubljenja uvaljuju u usta i svoje brkove požutele od duvanskog dima
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:52

DRAMA U LOVU


Posle obilne večere u domu starog pisca i velikog lovca, pošto smo uživali u zečijoj pašteti i srnetini s knedlama u delikatnom sosu, naš domaćin nas ponudi debelim cigarama "cohiba". Po zidovima su visili jelenski rogovi, svedočeći o nekadašnjoj snazi i moći njihovih nosilaca. Pod budnim okom veprove glave, zamolismo za dozvolu da skinemo sakoe. Tada lenjo započe priča o vlasti i vlastoljublju, koje jedan gost uporedi sa drogom i kockom, zaključivši da su mnogo jače od ovih.

Domaćin, koji nas je mirno slušao odbijajući dimove cigare, priznade nam da kao pisac ne ume generalno da misli i zaključuje, već se više bavi sitnicama iz života, pa započe priču iz lova.

Naš domaćin bio je ponekad pozivan na diplomatske lovove, jer ga je Maršal cenio i kao književnika i kao velikog lovca, a bili su i ratni drugovi. Polazilo se u državna lovišta u osvit zore čuvenim Plavim vozom koji je kretao sa Topčiderske stanice. Mada po zanimnjau bravar i podoficir austrougarske vojske, Maršal se pridržavao španskog protokola i bio strog u pogledu svakog detalja. Svako je znao tačno broj svog vagona i sedišta, broj sobe u kojoj će spavati u lovačkoj kući, a takođe i tačno mesto na čeki koje mu pripada.

I tu započe njegova priča. U svakom lovu, učestvovao je i izvesni ministar koga su zvali drug Sivi (u to vreme, ministri su još nosili svoja partizanska imena: Crni, Plavi, Beli, Čiča, Stari...), ne baš od onih najznačajnijih funkcionera, ali u toj hijerarhiji nalazio se pri samom vrhu. Stari revolucionar, odan Partiji i vođi, nije baš mnogo uživao u lovu, ali morao je da odlazi sa svojim partijskim drugovima, ježeći se pri pomisli u kakvom će osinjaku putovati i loviti. Pazilo se na svaku reč, na svaki pokret, svaku šalu i na najmanju sitnicu ali — i na svaki pucanj. Trebalo je biti veoma oprezan ta tri dana.

Opremljen lovačkom puškom, municijom i rancem sa potrebnim stvarima, stigao je tako nekoliko minuta ranije na peron pred Plavi voz i uputio se ka svom uobičajenom vagonu, koji je bio treći od lokomotive. U prvom je, naime, bio Maršalov salon, u drugom su se vozili najviši rukovodioci, a u trećem, već godinama, on sa ministrima svog ranga. Ali na tom putu, zaustavi ga vitak, mlad čovek iz protokola koji je na metalnoj tabli, prikačen štipaljkom, držao spisak visokih putnika. Mada mlad, stekao je već mrku maslinastu boju kože i smrknut izgled ljudi iz tajne policije.

— Kuda ćete, druže? — upita Sivog.

— U svoj vagon! — odvrati ovaj.

Čovek iz protokola poče da ga traži na spisku i pronađe ga tek na šestoj strani.

— Vaše mesto je u vagonu broj deset — reče.

— To mora da je neka zabuna — osmehnu se Sivi, kome niz kičmu kliznu laki drhtaj straha. — Pa, vi me poznajete.

— Ne znam ja nikog! Vaše mesto je u vagonu broj deset — ponovi ovaj intonacijom koja nije dozvoljavala nikakav prigovor, pa se nesretni ministar uputi ka tom vagonu, škiljavog svetla, koje se toliko razlikovalo od bleštavo osvetljenih prvih kola. Najpre je verovao da je u pitanju neka slučajna zabuna kada se našao okružen ljudima iz obezbeđenja, lovočuvarima i kuvarima, nadajući se da će tamo, na početku kompozicije, uskoro primetiti da je njegovo mesto prazno i pozvati ga da im se pridruži. Ali voz je već uveliko sekao Panonsku ravnicu a niko nije dolazio po njega, pa ga obuze očajanje; znači, i njega je snašlo ono čega se najviše plašio dok je potpisivao lojalnost svojoj Partiji i Vođi, odričući se najboljih prijatelja koji su odlazili u zaborav, na robiju ili u smrt. Šta sam to učinio, mislio je preturajući po glavi mnoge pijane noći i poverljive razgovore u četiri oka; ko me je prijavio? Kroz glavu su mu proticali svi časovi kada bi ga obuzelo piće i duhovitost. Posmatrao je šume pod snegom kroz koje je prodirao mutni dan i zavideo svakoj lisici, ježu i svakom pužu na njihovom šumskom miru i beznačajnosti. Menjao bi se sa svakim jazavcem koji sada drema u hrastovoj duplji, samo da ne doživi ono što ga čeka a što su doživljavali njegovi saborci. Poznavao je do tančina taj nemilosrdni mehanizam; najpre, oduzimanje kabineta, sekretarice i posluge, zatim iseljavanje iz vile i oduzimanje službenih kola. O letovanju na Brionskim ostrvima i da se ne govori!

I tako, sav u crnim mislima, okružen već podnapitom poslugom u vagonu, nesrećni ministar stiže u Panonsko lovište. Poražen i dotučen, uputi se korakom izgubljenog čoveka ka Upravi lovačkog gazdinstva, gde je obično do tada noćivao, ali pred njim, kao zla kob, ponovo iskrsnu onaj sivi čovek iz protokola sa spiskom na metalnoj tabli, koji mu reče da je njegova soba u sporednoj zgradi, nekadašnjoj štali na kraju imanja, pa se, pomiren sa sudbinom, uputi tamo, gde se nađe u prostoriji sa desetak postelja i onim istim društvom iz vagona kojim je doputovao. Treba reći, napomenu stari pisac, da je taj vagon, inače, bio poslednji u kompoziciji i da su se ispred njega nalazili čak i zabavljači, dvorske lude, muzičari, pevači i komičari, a ispred njih je bio specijalni vagon za lovačke pse.

A onda, kada je lov već započinjao, ministar se uputi ka čeki sa koje je nekoliko puta ubio divlje veprove, ali pred njim, kao da je iznikao iz strnjike, pojavi se ponovo sivi čovek, koji nije čak osećao ni hladnoću, jer je jedini bio bez bunde, u besprekorno ispeglanom odelu, svežoj beloj košulji sa crnom kravatom. On ga strogim glasom uputi na čeku koja mu je određena, gde se sem nekoliko vrana nije pojavilo ništa vrednije. Naravno, nije ni mislio o lovačkoj slavi; pritiskale su ga mnogo crnje misli: deca će morati da mu se vrate sa studija u Engleskoj, izgubiće pratioce, ljubavnicu iz baletskog kora i svako će moći da mu nekažnjeno priđe na ulici i tresne u lice sve što misli o njemu. Kao i ostali komunisti, naime — pričao je pisac — ministar nije imao nikakvu ušteđevinu. Nije mu bila potrebna. Živeo je već u Raju. Nije plaćao vilu, poslugu, telefon, kola, šofera, ni letovanje. Nije morao da krade državni novac, a i da je hteo, nije znao, niti je to bio običaj u to vreme. Svi su sve imali, sve što im je potrebno — živeli su već u komunizmu. A sada je izgubio sve, i još više od toga! Bio je, dakle, niko, kao i svi ostali obični podanici države. Pomisli da se ubije kad već ima pušku, ali reši da je bolje da sačeka, možda će ga već neko od njegovih odstreliti s leđa, promašivši fazana ili zeca. Nije želeo da ostavlja taj strašni suicidni teret svojoj deci.

I tako se završi diplomatski lov. Potpuno poražen, uništen i pomiren sa sudbinom, na peronu obližnje varošice pokraj zatvorenog lovišta on se, jedva vukući noge, uputi ka svom knjaževačkom vagonu broj deset, kada ga sustiže onaj sivi čovek, kucnu ga po ramenu i upita ga gde se uputio? U vagon broj deset, jedva prevali te reči preko sasušenih usana.

— Druže Sivi, ali vaše mesto je u vagonu broj tri! — kazao je čovek iz protokola, ceremonijalno mu pokazavši put ka njegovom mestu.

Ko drukčije kaže, taj kleveće i laže, osjetit našu će pest! Zagrmeše mu u ušima reči masovne pesme iz njegovih mladih dana.

Ušao je i seo bez reči u svoju fotelju, a niko od njegovih saputnika, ministara, kao da nije primetio da se u međuvremenu bilo šta čudno dogodilo. Niz obraze mu potekoše suze sreće i olakšanja, a on ih objasni tim da je papričica, koju je dobio na posluženju, bila izuzetno ljuta.

Maršal je samo pokazao šta može da mu se dogodi ako ne bude dobar i poslušan.

Stari pisac otpuhnu dva duga dima "cohibe" u čijim se kolutovima maglilo to daleko vreme.

Ćutali smo.

— Mogu li da napišem tu priču ako je vi nećete?

Poklanjam ti je, kazao je domaćin, ponudivši nas kafom i konjakom, što je bio znak da je vreme za odlazak iz njegove gostoljubive kuće.
  
Momo Kapor, 15.10.2008
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:52

GOVORITE LI SRPSKI

Znate li one daveže koji kažu: "Ne volim da govorim o sebi, ali evo, uzmite moj slučaj..."

Dakle, ne volim da govorim o sebi, ali rodio sam se u lepom i nesrećnom gradu Sarajevu i do devete godine govorio kao i ostala deca ijekavski. Onda se vratio moj otac iz rata i odveo me u Beograd, 1946. Nije mi jedino jasno zašto se uvek kaže "daleke 1946", kada je to bilo gotovo juče. Seli smo u motorni voz Sarajevo-Beograd koji je išao preko Užica, činilo se deset dana, a zvao se "Ludi Sarajlija" jer je na nekim mestima razvijao brzinu čak i preko pedeset kilometara na sat. Posle mnogo godina, Emir Kusturica me je provozao tim istim vozom, uskom prugom preko Šarganske Osmice; Gospode, zar su ti vagoni bili zaista toliko mali, manji od tramvaja? Pijući rakiju, prošli smo kroz one iste šume i tunele kada sam prošao 1946. Sećam se, jedan čovek je svirao harmoniku čiji se zvuk slagao sa pejzažom; jedna boca rakije kružila je kroz vagon od ruke do ruke, a neki ludi partizan je kroz otvoren prozor pucao iz šmajsera po šumi...

I tako, stigosmo u Beograd gde su na stanici još radili nosači koji su imali kape sa brojevima, pa je jedan Ličanin rekao drugom kad se vratio u Gospoć iz Beograda, da mu umalo nije video ćaću. Kako, umalo? - upita ovaj. Pa vidio sam jednog što je na kapi imao broj sedam, a znam da tvoj ćaća nosi broj šest.

I tako, u prvom razredu Treće muške gimnazije kod Cvetnog trga, svi su govorili ekavski a ja jedini ijekavski, pa me je tukao ko god je bio jači, a bili su svi. Onda sam naučio ekavski, ali su me izbacili iz te gimnazije i poslali me po kazni u Sarajevo, gde sam ja govorio jedini ekavski, a oni svi ijekavski pa je opet došlo do tuče. A onda sam se vratio u Beograd na Likovnu akademiju gde su svi govorili ekavski, a ja ponovo ijekavski, pa me je opet tukao ko god je stigao.
 
A onda, 1967. u Zagrebu je potpisana Deklaracija o položaju hrvatskog jezika i pravopisa, koju je potpisao čak i Miroslav Krleža, pa smo mi u Beogradu te daleke godine (zašto daleke?), napisali odgovor — Predlog za razmišljanje, u kome smo tražili da kada se jezici srpski i hrvatski razdvoje, Srbi koji ostanu tamo imaju pravo na svoj jezik, pismo, pravopis, udžbenike i ostalo što sledi. I tada su ponvo počeli da me biju po glavi zbog jezika. Izbacili su sve koji su potpisali taj dokument iz Partije, u kojoj nisam bio ni minuta, smenili ih sa uredničkih i direktorskih položaja i svega ostalog.

Najzad, živim u Republkici Srbiji u kojoj je zvanični jezik srpski, ekavski, ali kad god pređem granicu na Karakaju, počinjem istog časa da govorim ijekavski. Nježnost zvuči mnogo nežnije od nežnosti.
 
Ali, evo ih ponovo, onih istih od kojih sam pobegao. Dolaze glumci, pevači, pisci i pesnici i drže mi ponovo lekcije, samo što me ne tuku. Nemam ništa protiv njih, ali do juče su se zaklinjali da im noga neće nikada stupiti u Beograd, ali se ispostavio da su im tržišta mala i da mogu da imaju predstavu, ali ne i reprizu jer čitav narod prođe kroz premijeru. Druga stvar, kad bi nas malo pustili na miruz — uželeli smo se sami sebe. Više mi se dopadaju oni mrzitelji Beograda koji su dosledni svojoj mržnji pa im ne pada na pamet da dođu ovamo. Njih poštujem. Ali, nostalgija je jača od bilo čega. U Beogradu su se namnožila mesta sa sarajevskim ćevapom u somunu. "Deset u pola!", kako se kaže. Niz beogradske ulice širi se miris Baščaršije i bratstva i jedinstva na ijekavskom. Sa nostalgijom se sećamo sarajevske aščinice kod Hadži Bajrića gde su se jele bamije, sogan dolme, pače i ujutru, dobre za mamurluk, kisele čorbe.
 
U inostranstvu, ni za koga ne kažu iz delikatnosti da govori srpski ili hrvatski, već da govori naški. Zanimljivo, u srednjem veku, zbog vezira srpskog porekla, jedan od zvaničnih jezika na Porti bio je srpski i zvao se naški. Naravno, po svetu srećem i likove koji govore da govore jugoslovenski — jezik koji ne postoji, ali neće da se zamere nikome.—
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:52

PREUČIO

Dogodilo se da su me, potpuno slučajno, prijatelji iz varošice N. odveli u jednu trošnu prizemljušu, oko koje kljucaju pilići, ko starije sestre poznatog evropskog intelektualca, kojeg godinama srećem u Njujorku, Parizu i Ženevi.

Zapanjih se kad videh rodnu kuću ovog znamenitog čoveka i postariju ženu koja ga je odgojila i podigla posle smrti roditelja. Pomislih kako bi bilo dobro i pošteno napisati veliku dobru knjigu o starijim sestrama, tim mučenicama bez mladosti, koje su se odrekle svega samo da izvedu mlađu braću na put. Večito u crnom, pre vremena ostarele, nikada ništa ni od koga nisu tražile; samo su davale i davale...

U životu svake neudate starije sestre postoji uvek neki divni, već zaboravljeni čovek (čiju fotografiju čuva u staroj praznoj bombonjeri), neka raskinuta veridba ili, jednostavno, osećanje da se nema prava na sreću i sopstvenu familiju dok brat ne odraste, a tada već biva kasno za bilo šta. Te blagoslovene neudate baba-devojke, kako ih zovu u Srbiji, mnogo starije od svojih godina, borile su se za braću do poslednjeg daha, sve dok ne ostadoše bez ičega, u memljivim prizemnim sobičcima, gordo krijući nepravdu od sveta i komšiluka, koju su im nanele gospodske snaje što su im pootimale rođenu braću.

Ispucali linoleum na patosu, nacepkana drva ispod šporeta, škiljava sijalica od dvadeset pet sveća i treperavi crno-beli televizor bez tona, umesto kojeg se čuje samo tiktakanje limenog budilnika...

Posluženi slatkom od dunja (koje ne mogu da prestanem jesti), sedimo u toj skromnoj kuhinji, dobro poznatoj iz detinjstva svih provincijalaca, dok se skupljaju komšije, željne razgovora.

Godinama pratim karijeru njenog brata, još od onih dana kada je kao seljače stigao u glavni grad. Sećam se svih njegovih džempera pletenih od raznobojne seljačke vune i gotovo svih ljubavi i bitki za stipendije koje će ga, jedna po jedna, odvesti daleko u svet... Čudim se kako to da ništa od ovog predela, ni ovog kućerka pod sasušenim orahom, ništa od ovih mirisa i akcenata, nije prodrlo u njegovu prozu očišćenu od svega ovdašnjeg, punu pritajenog gađenja nad kišama, blatom i letnjom prašinom; zgražanja nad varvarskim klanjem i šurenjem svinja u decembru (čvarke je, ipak, jeo u svoje vreme), dok se naherena palačinka krčma "Evropa" na kraju njegove ulice, u kojoj su mu sedeli i deda i otac, vremenom pretvorila u najcrnju metaforu balkanskog kala. Čitam pažljivo njegove intervjue u novinama, u kojima smo mu neprestano za nešto krivi. Izgleda kao da nam je, pošavši u svet, ostavio na čuvanje neku idealnu zemlju, a mi je, prostaci i nezahvalnici, upropastili. Prevodilac engleske poezije, pisac eseja u kojima je tek svaka peta reč srpska (ne računajući veznike), potpisnik mirovnih proglasa i član međunarodnih foruma, od mladosti je preskakao vekove bežeći od svog skromnog porekla. Najveća pohvala koju je dobio bila je ona da uopšte ne liči na Srbina i da strane jezike govori savršeno, bez akcenta!

Godinama ne mogu da definšem tu vrstu izdaje, jer je gađenje nad svojim narodom, takođe, izdaja; godinama pokušavam da pronađem razloge ili neku davnu povredu koja ga je na kraju dovela do izjave da su "Srbi započeli ovaj prljavi rat" i nikako ne uspevam da pronađem tu tananu nijansu i da je pretočim u reči i slog... Ali, evo, dok sedimo u polumračnoj kuhinji njegove starije sestre, pijemo preslatku kafu (koju nije on poslao iz belog sveta) i pričamo, zbog nje, sve najlepše o njemu, moj mudri narod, koji tako nepogrešivo ume lako i prosto da objasni i najsloženije stvari, progovara kroz usta komšije, penzionisanog poštara, jednu jedinu reč koja zamenjuje tone ispisane hartije. On, koji ga poznaje od malih nogu, zavijajući otvrdlim prstima cigaru, kaže mi u poverenju, mrmljajući sebi u bradu da ostali ne čuju:

"Preučio!"

U toj mudroj reči ima i sažaljenja i praštanja... Preučio! Vredelo je putovati pet-šest sati autobusom po to, kako jednostavno, pomalo razočaravajuće "preučio", izrečeno kroz dubok uzdah, blago i bez ikakvog gneva, zavisti i zlopamćenj
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:53

KAKO STE?

Dragi naši u tuđini, napisao bih vam da smo, hvala bogu, dobro i zdravo, kao što i vama od sveg srca želimo, ali kod nas su takva vremena da je nepristojno kazati da ste dobro, kad nikome nije.

Kako si?

— Dobro.

— Hajde, neka je bar nekom danas dobro! — kažu vam uterujući vas u krivicu. Ako kažete da niste dobro, proneće u varoši glas da ste na samrti.

Znajući to, Beograđani su izmislili najmanje stotinu varijanti odgovora na to pitanje: Kako si? "Gura se...", "Ide, ide, pa stane!", "Kako drugi hoće!", "Živi se...", "Životinjari se", "Provlačim se nekako!", "Langzam, langzam, aber ziher!" (nikada nisam saznao šta to znači), da ne nabrajam dalje...

Ali najlepši odgovor svakako je "Pomalo..." U njemu ima neke stare lukavosti i mudrosti: on je kao bajalica, magična reč koja čuva od nesreće. "Pomalo" kao da govori neprilikama da zaobiđu njegovog vlasnika, jer je beznačajan i nikome ne zauzima mesto.

"Pomalo" je filozofija skromnosti i neprimetljivosti u životu. Ta reč je proizvod vekovne mudrosti i opreza: slična je onoj tabli koju je na grudima nosio neki ludak, a na kojoj je pisalo: MOLIM DA ME SE NE PRIMEĆUJE.

Ali, najbrojniji su oni Beograđani koji vas pitaju kako ste, a uopšte i ne sačekaju odgovor. Viče vam tako čovek s druge strane ulice: "Kako si?", a vi mu odviknete da vam je umrla majka i da se baš vraćate sa sahrane, ili da morate na operaciju u bolnicu, a on maše i dovikuje: "Onda, da ne kvarimo!" ili diže palac uvis: "Bravo! Samo napred!" Kod nas, naime, "kako si?" ne znači baš ništa.

Da bih prekinuo tu laž, odlučim jednog dana da stvarno, ali stvarno, ispričam kako sam onome ko me bude pitao. I evo ga, vidim ide mi u susret brzim korakom, očigledno se nekuda žuri. Dovikuje mi: "Zdravo, kako si?" i hoće da prođe, ali ja ga hvatam za rever jakne i počinjem da pričam.

Obaveštavam ga da mi je donji pritisak sto dvadeset a gornji dvesta, da me je uhvatio išijas, i to u desnu nogu... (otima se, ali ga ne ispuštam), što se tiče materijalnog stanja prezadužen sam, a niko ništa ne plaća; noćas me uhvatila gorušica, a i pas mi nije dao oka da sklopim jer je u blizini neka kučka u teranju, pa se uznemirio, prokišnjava mi krov i hoće da mi popišu stvari zbog neplaćenog poreza...

Najzad, on se otme i otrči kao bez glave. Kladim se da skoro neće nikoga pitati kako je.

Čovek se ipak pokatkad zaželi da ga neko pita kako je i da ga to zaista zanima, ali to je u Beogradu danas nemoguće. Još jedino u najzabitijim selima ljude zanima kako su drugi. Susretneš seljaka na putu, nazove ti Boga i zastane, pa pita: Kako si? Kako familija, imaš li đece, jesu li ti živi roditelji, možeš li da živiš od svog posla i kuda si se uputio? I sve ga to zaista zanima!

U Beogradu se godinama susrećemo sa komšijama, a ne znamo ni ko su, niti kako se zovu! Zujimo u liftovima licem u lice, a ne progovaramo ni reči. Na ulici se ne pozdravljamo. U kakvom to svetu živimo?

U moje susedstvo došla je baba iz nekog dalekog sela, da prezimi kod sina, majstora. Kako izađe iz kuće, pozdravlja sve koji naiđu:

— Dobar dan, kako ste?

Svi misle da je luda i zagledaju je sa čuđenjem. A ona je trenutno jedina lepo vaspitana žena u Beogradu. "Šta je ovo, sine, niko ne otpozdravlja?", pita me i ne može da dođe sebi od čuda.

"Kakav je ovo narod?" Ne umem da joj odgovorim...

— Zdravo, baba! Kako si?

— A, eto, pomalo...

Mislim da bi svet, kojim smo nezadovoljni, trebalo početi popravljati najpre od tog naizgled tako nevažnog pitanja "Kako si?", koje je sasvim izgubilo smisao. Počnimo, dakle, da se zaista zanimamo kako su naši bližnji, saslušajmo ih pažljivo i potrudimo se da ih shvatimo. Možda je u tome izlaz.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:53

BUREK


Momo Kapor - Page 2 MomoKapor10

Postoji jedna stvar pred zoru, koja se ne može naći nigde na svetu sem u Beogradu; uzalud je tražiti i po pariskom Klinjankuru, rimskom Trastevereu i po gastronomskom kvartu u Briselu pokraj Gran plasa — to je burek!

Običan burek sa sirom koji se u zoru jede stojeći, iz masne hartije kod privatnih pekara po čuburskim straćarama ili u mračnoj Sarajevskoj ulici — burek s kojim se ulazi u novi dan, vreo i mastan, iz čijih kora u hodu ispadaju grudvice istopljenog sira, pomoću kojih ćemo se uskoro poput Ivice i Marice, vratiti do pekare u koju smo ušli razgrnuvši alkoholne magije.
 
Trebalo bi jedanput popisati najbolja mesta na kojima se izjutra može jesti burek sa sirom u društvu zajapurenog bunovnog pekara i dama u ružičastim plastičnim bundama boje papagajevog perja i otežalih, bezvoljnih pozornika nogu oteklih u čizmama. No jedno se pouzdano zna: ni najbolja ekipa "Mišlenovog vodiča" ne bi uspela da popiše sve beogradske buregdžinice, jer se one rađaju potpuno neočekivano i nepredvidljivo na najrazličitijim mestima.
 
Jedno je provereno: onaj ko ne poznaje Beograd ne bi trebalo da kupuje burek jedino na onim mestima koja više liče na butike za testo nego na pekare, tamo gde u izlogu vidi kroasane i francuske bagete, hleb koji liči na kolače i izafektirane kifle, tamo, gde pored bureka, čak ni hartija nije masna, kao što Bog zapoveda.
 
A hartija je veoma važna. U buregdžinici vam postavljaju uvek čuveno hamletovsko pitanje: "Za ovde ili za poneti?" Ako kažete za ovde, onda jedete burek nožem i viljuškom iz plastičnog tanjira koji pamti i bolje dane, ali kad kažete za poneti, onda uživate u veštini da jedući burek na ulici ne pojedete i masnu hartiju.
 
Burek sa sirom! Kakav burek sa sirom, pitaće Bosanci, koji su burek nasledili od Turaka, a ovi od Persijanaca. Ono što mi u Beogradu zovemo burek sa sirom, za njih je pita sirnica. Imaju još i pitu zeljanicu, pitu krompirušu, bundevaru i pitu "nako", što znači praznu pitu samo od jufki, iliti kora. A burek je, zna se, burek. Sve su pite pite, a burek je pitac i on je od mesa.
 
Rafinirani Turci imaju cigar-burek, smotak testa i mesa, ne veći od "havane" i on se ne služi kao glavno jelo, već kao predjelo uz piće. Srbijanci i prečani, opet, neguju gibanicu, koja se nalazi između pite sirnice i neke vrste lazanje.
 
Ali, burek nije samo jelo; on je više od toga: on je ritual, tip života, nostalgični komad ukusa koji nećete naći nigde sem u svom gradu i koga ni najbolja domaćica neće moći da ispeče, ma koliko bila vešta. Burek je jutarnja poezija; jeli smo ga i kad smo bili najsiromašniji, a da nam se nije ogadio, a jedemo ga i od kad smo se okućili i od kada nam lekari zabranjuju nešto tako masno.

On je naš san daleko u tuđini, a i naš povratak kući, jer nam ga već prvog jutra, kada se probudimo u Beogradu i sednemo za stari kuhinjski sto keva donese od buregdžije sa ćoška i to u masnoj 'artiji, jer zna da to volimo.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:54

ĆALE

Za razliku od većine današnjih muževa koji manje-više žive pod neprekidnom istragom svojih samostalnih supruga, pravdajući se za svako zakašnjenje na ručak i izvinjavajući se za svaku popijenu čašu više, pokolenje naših očeva i dedova bilo je, verovatno, poslednje kome žene nisu smele ništa.

Kada bi se iko usudio da pita jednog predratnog ćaleta kada će da se vrati, gde je bio, s kim je bio i ko je sve bio tamo?
 
I najmanja krpa i najsitniji trgovčić i najsiromašniji činovnik bili su bogovi kad se vrate svojoj kući.
 
Sedali su smrknuto za astal i čekali da im se prvima sipa čorba.
 
Sećate li se kako ste trčali da ocu razvežete pertle?
 
Kada je spavao posle ručka tišina se spuštala ne samo na celu kuću, nego i na čitav kraj. Muva nije smela da zazuji.
 
U to doba, čini se, u kućama nije bilo svađa. Ako su se i svađali, roditelji su se svađali negde gde mi to nismo mogli da čujemo. Samo su majčine crvene oči odavale da se nešto desilo. Danas čak i nedorasle devojčice puše pred očevima, koji im kupuju cigarete. Mi smo morali da sačekamo da postanemo svoji ljudi, pa da tek onda zapalimo prvu cigaru pred ćaletom, puni straha da nam ne zvekne šamarčinu pred rođenom decom.
 
Možete li da zamislite svog pokojnog dedu kako vodi ljubav sa bakom i pita je: "Je li ti bilo lepo?"
 
Gospode: Da li je babi bilo lepo? Baš ga briga je li joj bilo lepo ili nije! Baba posle toga nije pisala psihologu u redakciju ženskog lista, da se žali na dedu. Kako su se voleli i gde, to će ostati zauvek misterija. Verovatno, uvek u dubokoj tami, ne gledajući se i ne govoreći ništa. Ljubav je bila tajna...
 
Danas je svako svoj psihijatar. Svi se psihoanaliziraju i broje orgazme.
 
Pa, ipak, čini se da su te žene bile mnogo srećnije nego današnje.
 
Njihovi muževi su ih poštovali na neki poseban način i plašili ih se više no što smo slutili, a one su se, mučenice, trudile da pred svetom ostave utisak da se one boje njih! To je bila samo maska, deo večite igre.
 
Kuća je bila tvrđava, a mi u njoj smo bili tim koji je čuvao svoje male tajne.
 
U vreme gladi, učili su nas, da kad idemo kod dobrostojećih rođaka u goste, odbijemo hranu, ma koliko je želeli, i kažemo: "Hvala, ne mogu; baš smo i mi to imali danas za ručak!"
 
Đavola smo imali!
 
Ćale... Kako čudna, mekana reč u kojoj ima zaštite, strogosti poštenja i poštovanja za strpljivu upornost sa kojom su podnosili svoje sudbine, ne pomišljajući nikada da se žrtvuju za nas.
 
Zanimljivo, nikada nismo bili dovoljno dobri svojim očevima.
 
Istina, voleli su nas, ali to nam nikada nisu pokazivali stideći se, valjda, preterane nežnosti, koja im nije dolikovala. Tek kada su otišli iz naših života, slušali smo od njihovih prijatelja koliko su nas hvalili po kafanama i parkovima verovatno dosađujući drugima dok su pokazivali novinske isečke sa našim uspesima, koje su nosili uredno složene u izlizanim novčanicima.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:54

KARAKONDŽULE

Kako otvorim uveče televizor, na mene počnu da sikću i pljuckaju otrov neke zmijolike tete, sve ružnija od ružnije, ko što bi naš narod, koji ima najbogatiji izbor izraza za zle i ružne žene, rekao: karakondžule, kalašture, profuknjače, džaftare, aspide, da ne nabrajam dalje...

One imaju najmanje milion primedaba na narod koji ima nesreću da su u njemu rođene, tačnije pobačene. Svaka od njih ima svoju nevladinu organizaciju koju neko sa strane finansira. No, naivno bi bilo misliti da se one među sobom vole.
 
Zajednička im je samo mržnja prema Srbiji i Srbima, ali svaka drži svaku na oku, sumnjajući da ona druga prima više od nje za pljuvanje sopstvenog naroda. No, ni zapadnjaci nisu od juče, ako neka od njih javno iznese koliko prima gubi istog časa i pare i posao.
 
Ukratko, kao što vidim, srpski narod je kriv što se ne trudi da što brže uđe u Evropu, baš kao što loš učenik nikako da položi sve popravne iz kojih je pao.
 
Ali Srbima nije do Evrope, njima je najveći problem kako da ostanu ovde gde jesu, jer malo-pomalo oteraše ih odasvuda. Zbog toga se panično drže, da ih ne oduvaju istorijski vetrovi, za svoje plotove, stabla, rodne šume, potoke i krstače pod kojima leže njihovi preci, tačnije hvataju se i za slamku.
 
Šta će ona u Evropi, kad je dobro znaju — koliko je samo puta dolazila kod njih! Dolazila posle Turaka, rušila Beograd, vešala seljake po Mačvi i proterala čitav narod preko Albanije, tamo gde cveta limun žut...
 
Dolazila 1941. i ostajala pune četiri godine; imali smo priliku da se natenane uverimo kakva je Evropa. Držala nas u blokadi godinama ubijala bebe ne dozvoljavajući da im se prenese kiseonik u inkubatore, gađala devojčicu na noši 1999, porušila mostove i pobila narod po pijacama.
 
Ali, ne pominjimo to! — sikću zmijolike karakondžule sa ekrana i mlohavi nevladini činovnici — okrenimo se budućnosti!
 
A Srbija, ćuti li ćuti...

Poput vepra na Karađorđevom barjaku ona uspavana leži i ćuti čekajući strpljivo svoj čas kada će se ponovo zavijoriti na voždovim zastavama grmeći i tutnjeći u trku kroz zatalasano more trava da probudi usnuli i apatični narod prepušten ravnodušnosti sveta.
 
Dovoljno je samo da u tom dugom snu zatrese oštre čekinje na svom hrbatu, pa da sa njega istog časa popadaju svi zli insekti i smrdljive bube koji joj godinama svojim žaokama i rilcima sišu krv, a tek da ih, kao bičem, dohvati i mlatne svojom snažnom repinom, od njih ne bi ostale ni masne mrlje.
 
I danas, ovi paraziti još uvek žive među oštrim čekinjama voždovog vepra, peckajući ga. On to gotovo i ne primećuje. Koliko su ga samo puta ubadali ozbiljniji dušmani od ove šačice bubašvaba, koliko se kopalja i helebardi slomilo o njegova rebra, koliko ga je strela gađalo i pogađalo? Koliko se samo topovskih đuladi, zrna, kuršuma i metaka sačmarica i snajpera odbijalo od oklopa njegove neprobojne kože!
 
A, koliko je on svojim oštrim kljovama slavnih trbuha rasparao; od sultanske mešine Muratove do finog gastritičnog stomaka nadvojvode Ferdinanda, da ne spominjemo sve careve, kraljeve i imperije koje je nadživeo taj divlji, neukrotivi i neulovljivi, danas uspavani vepar.
 
Nadživeće sigurno i ovo vreme beščašća.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:56

OČEVI I SINOVI

Pričao mi je pokojni Branko Ćopić kako je jedanput sreo nekog svog ratnog druga, generala, i kako mu je ovaj rekao da sada, pošto je otišao u penziju i ima dosta vremena, počinje malo i da piše.

"Kad si već slobodan", savetovao ga je pisac, "zašto ne počneš najpre malo i da čitaš?"
 
Zaista, sve je manje onih koji čitaju, a sve više onih koji pišu.

I sve je više nekadašnjih moćnika koji svoje živote žele da pretoče u knjige, ma kakve im se posledice lupile o glavu.
 
Lafontenovi dobro zbrinuti mravi menjali bi svoje udobne domove zatrpane blagostanjem i antikvitetima za neizvesna zanimanja cvrčaka pošto su se uverili da cvrčci zimi više ne umiru od gladi, već se vraćaju preplanuli sa skijanja u Švajcarskoj.
 
Donedavno su se, tako, naši disidenti mogli izbrojati na prste jedne ruke. Danas svi žele u disidente! Čak i oni koji su ih do juče gonili tvrde za sebe da su oduvek bili disidenti, samo što to niko nije primećivao.
 
Da bi čovek danas bio originalan, trebalo bi da pređe u režimske pisce. Oni su tako usamljeni...
 
Pošto su, dakle, pokupili sve što su mogli, mnogi bi sada da otmu i prisvoje ček i poslednje utočište večitih gubitnika — pisanje kao sudbinu! Iza Potemkinovih kulisa moći izgleda da tinja neugasli strah od zaborava, pun zebnje da se nekako zaštite sopstvene, često krivotvorene, biografije, pisanjem lažnih životopisa.
 
Donedavno prezrena, artistička zanimanja ulaze sve više u modu.

Ispunjava se kosmička pravda. U dečjim sobama spavaju sve do podneva čudni dečaci-biljke, sinovi uticajnih i moćnih ljudi, koji su celog života stajali s obe noge čvrsto na zemlji. Klinci beže u san. Ta odsutna, bledolika deca paperjastih brada dugih kosica, s izgledom ranih hrišćanskih mučenika, preziru konformizam svojih očeva. Hoće da budu umetnici! Gradeći drugima srećnu budućnost, očevi su zbog prevelike zauzetosti, izgleda, zaboravili na budućnost sopstvene dece.
 
Poput mesečara, oni prolaze kroz salone u kojima sede gosti; bosi i zaneti, a da nikome ne kažu ni dobar dan. Oni su iznad toga. Mada su im plakari puni skupe odeće, odevaju se u izlizani i zakrpljeni džins. Preziru sve, pre no što su išta sami napravili.
 
Na putu prema umetnosti, zalutali su na heroinsku stazu, odakle nema povratka.
 
Ne pada im na pamet da odu na selo i sahrane rođenu babu.

Čitaju Tibetansku knjigu mrtvih. Bliži su im davni tibetanski mrtvaci od rođene babe.
 
Prolaze preko trgova na kojima narod traži slobodu i hleba, ali oni ništa ne čuju. Na ušima im slušačice vokmena iz kojih grme neki daleki prekookeanski orkestri.

Paralisani velikom prošlošću svojih očeva, dečaci-biljke spavaju dvadeset sati dnevno, čekajući nešto važno da ih probudi.
 
Popodne odbauljaju do frižidera da popiju mleko.
 
"Pssst! Tata piše memoare", kaže mama.

Preko puta Crnotravci grade kuću.

"Kad pada 1. maj?" pita predradnik.

"Četvrtog ili petog, ****** li ga!", odgovara Crnotravac žvaćući slaninu.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:57

HASKI ARČI


Imao sam mačora Mitsu-a, koga je ubio jedan pas, a za koga smo bili vezani moja žena i ja. Ona je pala u duboku depresiju. Tog mačora nam je poklonila Iva Sanjina, stara balerina i često je pitala kako napreduje. On je bio član naše familije. Dočekivao nas je, ispraćao, mjaukao, razgovarao sa nama. Kada je on ubijen, odlučio sam da kupim svojoj ženi psa.

Problem je u našoj zemlji i u našoj sredini to što čovek nikako ne može da ima psa. Kad je čovek dete, psa mu ne dozvoljavaju roditelji. Izbacuju psa koga on dovede iz kuće i on pati. Zatim, ode u vojsku gde su psi uglavnom oficiri, a nema pravih pasa. Kad se čovek oženi, psa mu ne dozvoljava ni žena zbog bebe. Međutim, u Engleskoj, kada se rodi dete, odmah se kupi i pas da bi čuvao dete i da bi dete bilo socijalno, tj. da rastu zajedno.

Dakle, muškarac može da dobije svog prvog psa tek u drugom braku. Tako sam i ja dobio psa u svom drugom braku. Išli smo po njega čak u Kraljevo. Tamo je bilo leglo u kom on jedini nije bio prodat. To je bilo leglo sibirskih haski-ja, a on nije prodat jer je bio bolešljiv i nikakav. Ušao je u torbu moje žene, dok smo sedeli kod odgajivača. Tim potezom je pokazao sofisticiranost, jer je torba bila Louis Vuitton. Ne bi ušao u neku drugu torbu sigurno, možda eventualno u Hermes. Tako smo ga u kutiji doneli u Beograd.

On je postao moj nerazdvojni drug. Jedan deo dana morao sam da ga šetam. Tada je imao dva meseca. Stanovali smo u Skadarliji koja je bila veoma nezgodna za pse, zato što oni obeležavaju stolice na kojima sede gosti. Tamo je neka kaldrma i nizbrdica, a ostale ulice su zakrčene automobilima, pa su šetnje izgledale kao provlačenje kroz Scilu i Haridbu.

Onda smo se preselili na Vračar i on se našao u pravom kraju, jer tu je Karađorđev park. Sada dolazimo do pitanja imena. Zasto Arčibald? Bio sam scenograf u jednoj drami koju je napisao Slobodan Marković, a koja se zvala "Zaobilazni Arčibald". Međutim, psima se ne daju srpska imena. Jer ako se pas nazove Žika, i vi ga pozovete "Žiko!", prićiće vam troje ljudi. Ali ako viknete "Arči!", može samo da vam priđe drugi sekretar američke ambasade koji džogira u tom trenutku kroz park.

Arči je za mene veoma povoljan za šetnju, jer ne razgovara o politici. Uvek kada sa nekim razgovaram o politici, posvađamo se. Međutim, Arči lepo ide, mi njušimo razne tragove, to se zove "čitanje novina", a njega njuše neke divne kučkice koje imaju veoma šarmantne i lepe vlasnice. Uopšte mi nije jasno stanje ljudi koji se žale na usamljenost i koji ne mogu da nađu nekog s kim bi se družili i koga bi voleli. Dovoljno je da uzmu kera, da šetaju sa njim i upoznaće gomilu sveta, naročito ženskog. Žene više šetaju sa psima jer su muškarci zauzeti, oni rade pre podne. Vlasnice ne rade, nego šetaju pse, a tada počinje čuvena konverzacija — da li je mužjak ili ženka? Ako kaže ženka, onda je u redu. A koliko je stara? Koja je vrsta? Tako da tada već ulazimo u intimnije razgovore. A treći put je već ljubljenje u senci drveća Karađorđevog parka.

Godinu dana pre nego što smo kupili Arčija, u jednom pariskom bistrou, sedeli smo moja žena i ja i pili vino. Pored nas je došao mladić sa devojkom i haskijem. Haski je seo i gledao nas svojim plavim očima. Moja žena je rekla, ako ikad bude imala psa, da će to biti haski. Gledao nas je sa takvim obožavanjem.

Ono što me je zapanjilo je jedna čudna priča. Učestvovao sam u jednoj emisiji na televiziji koja se zove "Kućni ljubimac". Tu je Arči, tada još mlad, jeo kosti iz moje ruke. Uvek sam mu davao neku veliku kost. Uopšte, bio je mnogo šarmantniji od mene. Kad je ta emisija emitovana, kroz deset minuta javio mi se jedan divan ženski glas i rekao je da je videla emisiju sa Arčijem, da je Arči predivan pas koji ima plave oči. Sa takvim očima pre rata nisu puštali poštare kući među žene. Ona je pitala da li bih ja dozvolio da se Arči pari sa njenom ženkom. Ja sam bio zaprepašćen. Rekao sam "gospođo, ja sam 35-40 godina na televiziji i to ne 15 minuta kao Arči, nego sat ili sat i po, a nikada nisam dobio takav predlog, a on ga je dobio odmah."

Kod mene ima i pritajene narcisoidnosti, jer kad idem sa njim, nailaze devojke i kažu "jao što je lep". Ja se pravim da govore o meni, napravim inteligentan izraz, koliko je to moguće. Ali, sa onom gospođom smo se dogovorili da dođe sa kujom u moju kuću. Ona je došla, ali je došla sa mužem, buketom cveća i bocom šampanjca, a njena keruša, kako je ušla, odmah je skočila na Arčija. To je Arčija prilično zbunilo, jer ga je ona napala. On je gledao u mene tražeći da ga zaštitim, ali nisam mogao ništa. Na kraju, oni su krenuli da obavljaju tu dužnost, gospođin muž je slikao aparatom. Gospođa je plakala, a ja sam naravno pio. I kad se to sve završilo i kad je Arči obavio posao oko produžetka vrste, gospođa me je pitala "koliko smo dužni"? Kada sam je pitao "za šta?", ona je rekla "pa za to sto je Arči oplodio moju Astru". Ja sam rekao "gospođo, ovo je neverovatno, ja sam u godinama kada ja plaćam". "Nemojte samo da tražite alimentaciju, ostalo će biti u redu". Iz te kombinacije smo dobili jedno božanstveno štene koje smo poklonili.

Što se tiče sibirskog haskija, kada šetamo Karađorđevim parkom, kada naiđu tri starija čoveka sa kapama zvanim "lenjinke", očigledni informbirovci i kada me pitaju kakav je to pas? Ja im kažem "eta ruskaja sabaka". Tada se oni ozare, shvate da je Arči njihov. Zatim naiđe neki Amerikanac, pošto su u okolini predstavništva i pita me "kakav je to pas"? Ja mu kažem da je to haski sa Aljaske. Onda se i on ozari takođe, drago mu je da čuje da je to američki pas. Ponekad naiđe neko sa šajkačom i štapom i pita me "je li bre, kakav je to ker"? Ja mu kažem — "to je SOP — srpski odbrameni pas". I on takođe ode zadovoljan. To su uglavnom moji odgovori na pitanje odakle je Arči. Arči je tipičan sibirshi haski, njegov otac je prvak Evrope, a deda je prvak sveta. Nikad ga nisam vodio na takmičenja, jer se ja takmičim umesto njega. Dve slavne ličnosti u kući bilo bi previše. Arči jede granule, ali pomešane sa mesom. Moja žena ga hrani i ona je njegov pravi gazda. Ja sam samo rezervni gazda koji ga šeta, obično ujutru, dok ona spava, ili uveče, jer mi je on alibi da svratim u "Konobu" i popijem nekoliko pića.

Ta rusko-američko-srpska varijanta psa prilično teško podnosi klimu u Beogradu. Leti uglavnom spava pod klima-uređajem, dok je zima njegovo vreme. Tada voli da spava na snegu na terasi ili u dvorištu. Jednostavno, iskopa rupu i spava. Međutim, on je oštenjen u Kraljevu, pa se ipak koliko-toliko navikao na vrućinu. U svakom slučaju, vrlo je tužno videti ga na vrućini, leto nije njegovo vreme. Sada počinje njegovih pet minuta. On je sed, kao i ja, stariji je od mene po "psećim godinama", sporo se i umorno kreće kao i ja, jedino živne kad naiđe neka keruša. Onda potrči.

Odgajivačica koja nam je prodala psa rekla nam je da se sa njim upravlja ljubavlju. Postoje priče o haskijima mužjacima koji beže pedeset kilometara, a o tome sam čitao u jednoj američkoj knjizi. Piše da preskaču ogradu od pet metara, to je sve koješta. Njega drži ljubav. On nikada nije bio udaren, nikada niko nije mnogo vikao na njega. On obožava moju ženu, ona mu je gazdarica, boginja. On je prati i strašno voli mačke.

Za vreme bombardovanja smo on i ja šetali. Tada kućne ljubimce nisu puštali u skloništa. To se odnosilo i na mene i na njega. Jer pisci su bili kućni ljubimci, takođe. Zbog toga smo mi šetali i gomilu tih bombardovanja preturili preko glave. U toku jedne od tih šetnji, u parku je iz jednog grma izašlo mače, crno sa belim grudima. Verovatno ga je neko izbacio iz kuće. Kada je Arči prišao, ono je videlo po prvi put psa u životu. Ja sam ga uzeo i odneo kući. Njih dvoje su se u toj meri sprijateljili da je ta mačka spavala uz Arčija, na njegovom krznu. Sada kad prolazi pored mačaka, ne primećuje ih, ne reaguje. Po tome je on vrlo čudan pas. To mače je ostalo kod nas. Možete misliti kako mi je, s obzirom da kad god ustanem iz kreveta, crna mačka mi pređe put.

Momo Kapor - Page 2 MomoKaporsasuprugom
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:58

NIKAD NARODU UDOVOLJITI

Dragi naši u tuđini, mi smo hvala Bogu dobro i zdravo, što i vama od sveg srca želimo. Ne sećamo se baš tačno kad ste otišli odavde i jeste li možda zaboravili na nas i naše mane i vrline, pa vas podsećamo ovim malim pismom kakav smo mi narod i kako nam je nemoguće udovoljiti.

Kod nas, naime, nikada ništa nije normalno kao kod ostalog sveta. Evo, na primer, slušao sam najmanje dve-tri godine kako Beograđani kukaju što se klima promenila i što više zima nije zima, a leto leto, i kako nema prelaznih perioda, nego pravo iz majica u džempere!
 
Stari Beograđani se sa nostalgijom sećaju nekadašnjih snegova, koji bi toliko napadali da se išlo kroz prave bele tunele. Pri tom zaboravljaju da su u to vreme bili mali i da su snežni zidovi bili viši od njih. Ali, svejedno! Evo, sad kada najzad pada sneg, nastade prava panika; saobraćaj u kolapsu, kao da su u pitanju snežne lavine, a ne svega tridesetak centimetara snega; lede se vodovodne cevi, a spikeri sa lokalnih radio-stanica upozoravaju Beograđane da ne izlaze napolje bez preke potrebe. Jednom rečju — katastrofa!
 
Klinike pune onih što su polomili noge na ledu ili onih drugi, kojima su ledenice sa krova pale na glavu. Gradske komunalne službe zaprepašćene i zatečene snegom u februaru koga niko nije očekivao, svi kukaju kako im je hladno i kako će se posmrzavati do proleća. Kod nas postoji čak i jedno selo, zove se Šavnik, koje je svake godine zatrpano smetovima i odsečeno od sveta da bi voditelji televizijskog dnevnika imali čim da počnu najvažnije vesti. Srbi sede ispred ekrana i ogovaraju sopstvenu zemlju. Neki, koji su bili u Švajcarskoj i Nemačkoj, zažareno govore kako su tamo i usred najvećih zima putevi čisti kao da imaju podno grejanje, a vidite, kako je kod nas! — zaključuju, zaboravljajući da Švajcarsku nije pravio njihov deda, nego švajcarski.
 
Onda dočekamo nekako leto, kad ono vrućine — dva meseca ni kapi kiše, takođe katastrofa. Suša će nam uništiti sve živo, ovo je potpuno nenormalno!
 
E onda počnu kiše, ali to nisu one kiše što padaju po normalnim zemljama, nego naše, srpske. To nije kiša, nego elementarna katastrofa, opšti potop. Seljaci sede na dimnjacima svojih kuća, deca se brčkaju po plićacima, a krave plivaju leđno sa sve četiri noge uvis. Čudo.
 
Isto tako je bilo i u socijalizmu za vreme koga smo čeznuli za kapitalizmom, pa da malo i mi živimo kao ostali svet. Ali, đavola, kad nam dođe dugo sanjani kapitalizam, to ni izbliza nije bilo ono što smo očekivali. Bitange se obogatiše preko noći, a po ulicama započe pucnjava kao u filmovima o Čikagu iz dvadesetih. Nove gazde pokupovaše sve živo i pootpuštaše pola zemlje: jednom rečju — katastrofa!
 
"Dođu vremena — pisao je Ivo Andrić — kad pametni zaćute, budale progovore, a fukara se obogati." Ima li išta tačnije od toga?
 
Jednom rečju, emisija Tražili ste, gledajte!
 
Ili što reče jedan:

"Da prođe i ova demokratija, pa da živimo ko ljudi!"
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:58

SNEŽANA


Jedne Nove godine, ne sećam se više koje, izađoh pred jutro na ulicu. Bilo je to u ono daleko vreme dok je još padao sneg i jelke bile prave, a ne plastične.

Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbačenim šarenim kapama od kartona. Učini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.

Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?

Tada je ugledah kako ide prema meni.

Bila je ogrnuta belim kaputom ispod koga je svetlucala duga večernja haljina, tako nestvarno tanka, i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sašivena od magle i paučine. Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu držala samo dva jedva vidljiva zlatna kaišića. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre. Kao da nije dodirivala sneg.

Jednom rukom pridržavala je okovratnik kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka, istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.

Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita?

Prošla je pokraj mene ne primetivši me, kao u snu.

U prolazu obuhvati me oblak nekog egzotičnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo.

Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, riđa! Imala je ogromne tamne oči; u to sam siguran.

Zašto je napustila pre vremena novogodišnje slavlje?

Da li je neko ko je te noći bio s njom zaspao ili odbio da je prati?

Da li se napio i bio prost?

Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li možda jedan od retkih noćnih šetača koji je imao sreću da je vidi lično?

Ili je to bila Snežana kojoj su dojadili pijani patuljci?

Ali, zašto je plakala?

Jesam li već rekao da sam ovu priču napisao samo zbog toga da je ona možda pročita i javi mi se telefonom?

Već više od petnaest godina razmišljam o tome zašto je plakala one noći.


Momo Kapor - Page 2 MomoKapor-Snezanaprica
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 8:59

POHVALA STAROSTI

Kad uđete u izvesne godine, što za čoveka vaših godina i nisu neke godine, najpre primećujete da su vam novine sve dalje a ruke sve kraće. Tačnije, što je čovek stariji, slova su mu sve sitnija a problemi sve krupniji. Uputstva za upotrebu lekova, na primer, toliko su sitno štampana da ih mogu, bez lupe, pročitati samo mladi i zdravi, kojima lekovi nisu ni potrebni.

Ipak, mnogi moji vršnjaci kriju svoju ćoravost jer se teško opraštaju od najboljih godina (najboljih, za šta?), što nije moj slučaj. Najveći deo dana tako, provodim tražeći naočare s kojima ću pronaći druge naočare, koje su mi, inače, na čelu.
 
U kafanama se javljam ljudima sa kojima ne govorim i vidim o kome se radi tek kad počnemo da se ljubimo. Na ulici prolazim pokraj prijatelja bez pozdrava, pa oni misle ili da sam ljut na njih ili da sam se zbog nečega uobrazio.
 
Kako da im objasnim da ih ne vidim baš najjasnije, a da ipak ne mogu da oko vrata obesim tablu s natpisom: JA SAM ĆORAV.
 
Ipak, ta ćoravost ima i dobre strane: onome ko ne vidi najbolje sve žene su lepe, a svet je neprestano u ružičastoj izmaglici. Srećom, najveći deo života proveo sam po kafanama, pa jelovnike ne moram da čitam: znam ih napamet, od hladnih predjela do potpisa upravnika restorana.
 
Nevolja je jedino kada mi neko naruči škampe na buzaru, a ja u belim pantalonama. Kako očistiti gambora a da ne prsne crvena buzara na pantalone — fleka koja se jedino garantovano vadi makazama. Usput, događaju mi se razna čuda.
 
Jedanput sam izlazeći iz aviona na aerodromu u Dubaiju, držeći stalno na oku nekog hodžicu sa belim turbanom koji se ukrcao u Beogradu, prošao nekoliko pasoških i carinskih kontrola i našao se (niko ne zna kako i na koji način), na ulazu za avion za Džedu, odakle me je u poslednjem trenutku vratila moja žena, inače stjuardesa.
 
Naravno, starost ima i svojih velikih prednosti; na plažama ne morate da skačete u more sa smrtonosnih visina, da ronite ili da plivate leptir stilom da biste osvojili nečije srce.
 
Možete mirno da otplivate do prvog čamca i da sve vreme ostanete u vodi držeći se za konopac od sidra. Ne morate da budete ni šarmantni, niti da osvajate mlade lepotice; dovoljno je samo da pomislite da vam mogu biti unuke.
 
Svakog jutra šetam svog psa Arčija po parku, a niko ne zna da u stvari on vodi mene, a ne ja njega.
 
Šetam tako s njim oko jezera na Adi Ciganliji kad me zaustavi neka postarija dama:

— Momo! — uzviknula je i stala ispred mene.

Posle nekoliko časaka, pošto je utvrdila da je nisam prepoznao, upita me da li znam ko je ona?
 
— Je li to neki kviz? — pokušavam da se izvadim. — Ako je kviz, šta dobijam ako pogodim?

— Ne, ne... — kazala je dama — hajde, reci mi ko sam.

— Kako, ko si, u pitanju je znači, kriza identiteta. Ideš po svetu i pitaš ljude ko si?
 
Najzad, ona mi reče svoje ime. Bila je to moja prva ljubav. Razgrnuo sam vreme i ispod njegovih naslaga otkrio drage sivkaste oči iz 1956.
 
— Ništa se nisi promenila! — kazao sam stavljajući na nos jedne od naočara iz džepa.

— Ti jesi! — rekla je okrećući se na peti i otišla
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 9:00

PESNICI PRED SUDOM | Momo KAPOR


Momo Kapor - Page 2 MomoKapor


Neko je prijavio pisca Miodraga Bulatovića da je u Klubu ogovarao Privrednu reformu. Bule je kao svoju odbranu pozvao za svedoke one koji su te noći bili u Klubu za njegovim stolom, a to su bili Matija Bećković, Borislav Pekić, Duško Radović, Predrag Palavestra i Mirko Kovač...

Ekselencija: U Klub književnika je godinama dolazio krupan čovek izrovašenog, pomalo krompirastog lica, uvek uredno odeven u, istina, dotrajalo odelo, sa prslukom i uredno vezanom mašnom usjajenom od duge upotrebe. Sedao bi uvek za najmanji stočić u prolazu, sa samo dve stolice; na onu drugu, retko bi ko i seo. Oko njega kao da je lebdeo oreol izgnanstva i usamljenosti. Neobično učtivog i finog ponašanja, on bi se uvek nasmešio onima koji su stizali pre njega, a to je bilo teško, jer je on dolazio tačno u osam dok još svetla Kluba nisu bila ni upaljena a konobari stajali oko šanka čekajući veliki noćni okršaj.

Bio je to bivši bugarski ambasador koji je za vreme Informbiroa 1948. odlučio da ostane u Jugoslaviji, bez ikakvih prihoda sem male diplomatske ušteđevine koja je brzo iscurila pa se, da bi preživeo, malo bavio prevođenjem. Pričalo se da se bavio i poezijom. Ko zna, možda je sada veliki pesnik u Bugarskoj? Nikada ni sa kim nije razgovarao ni o čemu sem što bi izmenjao nekoliko učtivih rečenica o vremenu i zdravlju. Naručivao bi uvek isto jelo: teleću čorbu sa nekoliko parčadi hleba. Jeo je mirno i otmeno, popio bi kiselu vodu, posedeo malo, a kada bi naišla gužva, a konobari se kao pomahnitali rastrčali po sali, on bi se digao i krenuo prema izlazu. U to daleko vreme, račune su naplaćivali samo pokojni Ivo Kusalić i njegov ortak Buda. Ambasador je naivno verovao da će obojica misliti da je platio onom drugom, ali se varao; i jedan i drugi su znali da nema novca ni za teleću čorbu pa bi se pri njegovom izlasku iz Kluba duboko klanjali zajedno sa ostalim konobarima govoreći uz naklon "Laku noć, ekselencijo!"

Proces: Godine 1966, našli smo se u Klubu književnika da čujemo šta se toga dana događalo na suđenju našem kolegi Miodragu Bulatoviću. Čak su i Iva i Buda, sa salvetama u rukama, stajali iznad našeg stola da čuju šta je bilo. A te godine bila je Privredna reforma, jedna od Titovih genijalnih zamisli, pa su zatvori bili prepuni onih koji su govorili protiv tog spasonosnog čuda. Učesnici ovog suđenja stizali su jedan po jedan sa smeškom u uglu usana. U to vreme, naime, nije se smelo smejati naglas Reformi jer je na svakom poznatijem mestu, a u Klubu književnika naročito, sedeo po jedan policajac iznad čaše kisele vode i sa novinama okrenutim naopačke, na kojima je bila izbušena rupa za osmatranje.

U Klubu je to bio neki Mujo Đ., visok, koščat Crnogorac sitnih užagrenih očiju koji je gostovao od stola do stola skupljajući informacije, a od ostalih policajaca se razlikovao po tome što je umesto kisele vode pio vinjak. Uskoro, on se toliko odomaćio da su svi znali za njegov posao pa su ga često molili da im produži ličnu kartu ili pomogne oko pasoša, što je on rado činio očekujući neku protivuslugu.

Ukratko, neko je prijavio pisca Miodraga Bulatovića da je u Klubu ogovarao Privrednu reformu. Bule je kao svoju odbranu pozvao za svedoke one koji su te noći bili u Klubu za njegovim stolom, a to su bili Matija Bećković, Borislav Pekić, Duško Radović, Predrag Palavestra i Mirko Kovač. Suđenje se održavalo u Četvrtom opštinskom sudu kod Kalemegdana, u skučenoj kafkijanskoj sudnici koja dugo nije bila krečena, a predsedavao je krupan, otežao sudija sa nekom poučnom značkom u reveru i nekoliko pramenova kose koju je prebacivao preko ćele od jednog do drugog uveta. Klupa na kojoj je sedeo optuženi Bulatović, pričao je Matija, bila je mala i zlokobno crna kao u nekoj Joneskovoj drami.

Prvi je pozvan Matija koji je rekao da bi voleo da zna ko je prijavio Bulatovića.

— Niste vi ovde da postavljate pitanja — rekao je sudija. — To je moj posao!

— U tom slučaju, ja želim da izvlačim pitanja — rekao je Matija — a ne da me vi pitate šta vam padne na pamet.

— Pravo da zna ko ga je prijavio ima samo okrivljeni — rekao je sudija.

— Ja se osećam kao Kafkin Jozef K. — upao je Bule. — Ne znam ni ko me je ni zbog čega prijavio...

— To ćete uskoro doznati! — prekinuo je sudija raspravu i pozvao Duška Radovića.

Večito pospani Duško Radović sa niskim pritiskom i napola spuštenim očnim kapcima i izrazom dosade od života i njegovog ponavljanja, na pitanje da li je čuo da je Bule ogovarao Privrednu reformu, rekao je: — To je isključeno, a da je to zaista uradio je bih bio prvi koji bih ga prijavio; ne bih dozvolio da mi neko drugi to uzme ispred nosa.

A onda je na scenu izašao sledeći svedok, Borislav Pekić, nalik na Don Kihota, već sa nekoliko duplih viskija u sebi, koje je na brzinu popio u obližnjem bifeu, jedini od pisaca sa iskustvom sa sudijama i zatvorima kroz koje je godinama prolazio.

— Da li ste bili prisutni kada je optuženi Bulatović ogovarao Privrednu reformu? — ponovio je već rutinski sudija pitanje.

— On je nije nikada ogovarao — rekao je Pekić.

— A da li je neko drugi u vašem društvu napadao Reformu?

— Jeste!

— Ko je to bio?

— Ja — rekao je Pekić mirno.

— Šta ste vi rekli?

— Ja sam rekao da je to najveća glupost koja se može zamisliti i da ugrožava sve kulturne vrednosti.

— A šta je na to rekao optuženi Bulatović?

— Ne sećam se tačno — rekao je Pekić — ali znam da je to bila neka beskompromisna, najljuća reč koja se može zamisliti.

Tada je Bule ustao sa klupe, stavio desnu ruku na grudi i rekao:

— Kazao sam tada da je to naš jedini izlaz!

— Da li vas je ubedio? — upita sudija Pekića.

— Naprotiv, još sam bio ubeđeniji da je to najveća moguća glupost.

— A gde se odvijao taj razgovor? — upitao je sudija.

— U mojoj kući.

— Ko je još bio prisutan?

— Samo nas dvojica — rekao je Pekić znajući da optužba za neprijateljsko udruživanje mora da obuhvata najmanje tri okrivljena, dvojica nisu bili dovoljno.

— Šta da radimo s ovim? — uhvatio se sudija za glavu.

— Sad je to moj slučaj — rekao je Pekić — a Bule je nevin!

I tako se završio taj proces.

Izašavši iz sudnice Bule je otišao do telefonske govornice (u to vreme mobilni telefoni još nisu bili izmišljeni) i okrenuo broj Muje Đ.

— Zamisli, Mujo — rekao je Bule — neko me prijavio da sam ogovarao Privrednu reformu.

— Ma nije moguće — kazao je Mujo Đ. — Pa, šta misliš, ko je to uradio?

— Ja mislim, ti! — rekao je Bule.

— Hajde da se vidimo — predloži Mujo Đ. i oni se uskoro nađoše u jednom bifeu.

Bilo je to vreme kada je pola jugoslovenske policije bilo otpušteno posle afere sa Aleksandrom Rankovićem, a onima koji su ostali u službi penzionisanje je visilo u vazduhu.

— Slušaj, Bule — rekao je Mujo Đ. ispijajući vinjak. — Moraš da me razumeš, dugo nikog nisam prijavio, pa sam prijavio tebe da ne bih ostao bez posla, a znao sam da tebi ionako ne mogu ništa.

Mi o vuku, a vuk na vrata; u tom trenutku u Klub uđe Mujo Đ. pa se svi izljubismo sa njim kao da se nismo videli sto godina.

Fikcija: Sve što nam se događalo moralo je imati epilog u Klubu, uz nadaleko čuvene krempite čiji recept Ivo Kusalić nije nikome otkrivao.

Tako se jedne noći, u sitne sate, u Klubu pojavi i pesnik Brana Petrović, prilično naliven, a njegov gromki, pomalo promukli glas ispuni čitavu salu. Imao je naporan dan; bio je ključni svedok na suđenju pesniku Gojku Đogu zbog zbirke Vunena vremena u kojoj je Tito bio opisan kao pacov sa Dedinja, a Brana bio urednik te zbirke u "Prosveti". Čekali smo s nestrpljenjem da čujemo njegovu verziju sa suđenja i Brana, pošto popi dva pića, nakašlja se i poče da priča kako ga je sudija optužio da je omogućio štampanje jedne neprijateljske knjige.

— Ali to o drugu Titu je fikcija — rekao je tada Brana u odbranu pesnika — čista fikcija, druže sudija!

A kada ga sudija upita u kom smislu je to fikcija, a ne činjenica, Brančilo je ispričao sledeću priču:

— Vidite, druže sudija — rekao je — mene je jedanput moja tetka vodila kroz Čačak za ruku. Bio sam mali, nisam imao ni deset godina i tetka mi reče da pogledam u nebo iznad crkve gde se upravo pojavila Bogorodica. Pogledao sam, ali Bogorodica istog časa nestade. Zbog čega? Jer je bila fikcija, a i crkva iznad koje se pojavila bila je takođe fikcija, jer je uopšte nije bilo...

— A, gde živi vaša tetka? — upita sudija.

— Ja uopšte nemam tetku — prasnuo je Brana — i tetka je fikcija.

15.04.2009. | Momo Kapor |
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 9:00

MOMO KAPOR O "POLITICI"

U luksuznoj knjižari "Ricoli" u Njujorku, "Politika" se prodavala na žičanoj gondoli na samom izlazu pokraj kase


Momo Kapor - Page 2 Momcilo_Momo_Kapor_-_Buket_sa_Kalenica_pijace_%282006%29_odeljak_Price_iz...

Momo Kapor: Buket sa Kalenića pijace, ulje na platnu, 2006.


U najotmenijem delu Pete avenije u Njujorku, nalazila se luksuzna knjižara "Ricoli", obložena od patosa do tavanice tamnim mahagonijem i knjigama. Odlazio sam tamo sredinom sedamdesetih da prelistavam preskupe slikarske monografije, koje nisam mogao da kupim. U lavirintima polica s knjigama čovek je mogao da ostane po ceo dan da izbegne bljuzgavicu i fijukanje ledenih vetrova kroz tunele njujorških ulica i avenija. Sretao sam tamo mnoge čuvene ličnosti: pokojnu Orijanu Falači, na primer, koja je pušila (u to vreme to se još moglo u knjižarama) i nervozno prelistavala najnovija izdanja knjiga. Bila je zapanjena što sam ja zapanjen zato što sam je video. Felini je tu pored mene kupovao gomile Pavarotijevih ploča, takođe zaprepašćen da ga neko prepoznaje u gradu gde niko nikog ne gleda, niti zna. Ali neću da pišem o tome koga sam sve video tamo, već o "Politici" koja se prodavala na žičanoj gondoli na samom izlazu pokraj kase.

Na gondoli su se nalazili svi najvažniji svetski listovi i časopisi, prava raskoš štampe, boja i fine hartije. Bilo je tu engleskih listova štampanih na biblijskoj hartiji, šarenih italijanskih tabloida, raskošnih američkih njuz magazina i čudnih arapskih listova na ružičastoj hartiji. "Politika" se nalazila na samom dnu gondole tako da se retki kupac (a to sam uglavnom bio ja) morao sagnuti da je pronađe i uzme što je ličilo na duboki poklon ovom našem starom listu. U masi šarenila i luksuza, ona je delovala sumorno i tužno, štampana na sirotinjskom žućkastom papiru bez ijedne boje sa dobro poznatim starinskim zaglavljem na ćirilici — jednom rečju, ličila je na Srbiju i Beograd, na naš sumorni život, oskudicu i bedu, a bila je stara dva dana. Dok sam ja plaćao dva dolara, kasirka me je takođe gledala sa sažaljenjem; dolazio sam iz zemlje u kojoj se piše nekim čudnim nerazumljivim pismom i gde se listovi štampaju na tako bednoj hartiji.

Uzbuđen što je imam u džepu, odlazio sam peške do studija u Spring stritu u Sohou, jedva čekajući da stignem da je pročitam i da vidim šta kod kuće ima novo. I gle, usred ovog Vavilona, usred džinovskih oblakodera od stakla i metala, u centru sveta, sedim za stolom i jedem gulaš čitajući presavijenu "Politiku" prislonjenu na veknu hleba i sve izbija iz njenih stranica, i čuburska dvorišta zavejana snegom sa zamrznutom česmom na sredini i olupane fasade kuća niz čije krovove vise ledenice; čitav naš život od koga ne možemo pobeći čak ni s druge strane okeana...

I zajedno sa mnom "Politiku" čita i moj deda, uz petrolejsku lampu, i moj pokojni otac na kuhinjskoj mušemi pored uredno složenih cigareta sarajevske "morave", šibica, muštikle i izlizane futrole za naočare; čitamo je generacijama, a ponekad, u mladosti i oskudici, ona se pretvara u jedini stolnjak na kome stoji tek otvorena sardina, so i paradajz, dva mlada luka i boca crnog vina. U nju na Kalenića pijaci prodavačice zamotavaju poljsko cveće.

"Politika" je mnogo više od novina, ona je verni pratilac našeg života.

Momo Kapor
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 9:01

ROBNA KUĆA PESNIKA

Najbolji način da nekog odvratite od pisanja je da ga odvedete na Frankfurtski sajam knjiga i da ga popnete na neko uzvišeno mesto da pogleda odozgo tu beskrajnu pučinu ispisanih stranica. Tu su i nečija sabrana dela samo zrnce peska na dugoj gutembergovoj plaži. Ako i tada ne odustane od svoje prve knjige, onda je zaista lud i treba da postane pisac.

Gle, vraćamo se kući posle posete sajmu, sedamo za kompjuter ili pisaću mašinu i nastavljamo da pišemo svoju knjigu za koju smatramo da je bolja od svih ostalih. Kako se, uopšte, postaje pisac? Evo šta je o tome rekao veliki američki pisac Vilijam Fokner.
 
On priča kako je kad je bio mlad, za vreme prohibicije, istovarivao preteške sanduke sa viskijem na pristaništu u nju Orleansu. Svakoga dana viđao je jednog čoveka kako šeta kejom i pitao je ko je to. Rekli su mu da je to Šervud Anderson, veliki američki pisac. Upoznao se sa njim, pa su svake večeri sedeli po pabovima i pili vino. Pisac, kako sjajno zanimanje u odnosu na istovarivanje sanduka. Fokner se zatvorio u svoj sobičak i počeo da piše prvi roman "Vojnikova plata". Jednoga dana u njegovu sobu uđe Đervud Anderson da ga pita da li se nešto naljutio na njega kad se više ne viđaju? Ne, odgovorio je Fokner, ja pišem roman! O Bože! — rekao je Anderson. Preporučiću vas mom izdavaču, samo pod jednim uslovom — da ne čitam vaš roman... Tako je i bilo.
 
Poznati humorista, pokojni Mile Stanković, pričao mi je kako je on postao pisac. Pošao sam iz Šapca lađom za Beograd na studije — pričao je, a kada se brod odvojio od pristaništa, otac mi doviknu "Piši sine!", i ja počeh tako da pišem.
 
Za razliku od Frankfurtskog, Beogradski je jedinstven sajam na svetu, gde čovek posle posete, kada se vrati kući, mora istog časa da se okupa i opere kosu od dima i gara roštiljdžija kroz koje mora da prođe da bi ušao u sajamsku halu. Ništa se naime tako dobro ne slaže kao pljeskavica u masnoj hartiji u jednoj ruci sa knjigom u drugoj.
 
Za razliku od Frankfurtskog, kroz Beogradski sajam prođe nekoliko stotina hiljada ljudi koji kupe manje od hiljadu knjiga ali zato pokupe sve besplatne prospekte, bedževe i brošure. Najdirljiviji prizor su deca iz provincije koja u čudu gledaju slavne pisce koji se među štandovima šetaju kao živi bronzani spomenici. Kako ih sve pohvatati i vratiti autobusom u Paraćin ili Vlasotince? Možda se neko od njih i ne vrati tamo, nego ostane u Beogradu i postane pisac, ko zna?
 
U štandovima, za sastavljenim stolovima, inače sede oni koji su već uspeli u životu; postali su direktori i glavni urednici izdavačkih kuća, koje služe viskijem (bez leda) dugonoge plavuše, hostese, koje će posle zatvaranja sajma odvesti na večeru: na stolu mešano meso na žaru — ispod stola mešane noge. Čitav sajam bazdi na alkohol i na krcave "bobi" štapće sa indijskim kikirikijem. Direktore, bivše preko noći obogaćene akvizitere, čekaju ispred Sajma u "audijima" njihovi šoferi, inače magistri književnosti. Oni vode svoje strane goste, Engleze, Amerikance i Francuze u gurmanska svetilišta, gde ih prstima nude jagnećim bubrezima i rumenom prasećom kožicom.
 
Zanimljivo je da se od svih knjiga u Srbiji jedino ne prikazuje najčitanije štivo, ono koje je apsolutni bestseler svih vremena — Jelovnik. Ima li uzbudljivijeg teksta od njega? Počinje sa hladnim i toplim predjelima, da bi vas uvelo u tadnju, dok su, kao zaplet, prisutne špagete a rasplet je na kraju, u delu koji se bavi desertima. Tu nam je i ime autora: svojeručni potpis šefa restorana sa pečatom, sve to u kožnom povezu. U našim nepismenim krajevima, ništa se toliko dugo i tako pažljivo ne čita kao Jelovnik, koji je uz Telefonski imenik i Red vožnje, svakako najčitanija knjiga i tamo gde nema nijedne knjižare, a u srpskim gradovima (izuzev Beograda i Novog Sada) uglavnom ih i nema.
 
Srbi se, izgleda, već pripremaju za digitalno čitanje knjiga sa kompjutera, pa neće da gube vreme na prevaziđenu Gutenbergovu galaksiju. Kad ovoliko dugo nisu čitali, mogu da sačekaju još koju godinu bez knjiga, a onda ubace disketu u kompjuter, pred spavanje, pa kompjuter stave na grudi... Pitanje je samo ko će ga ugasiti kad zaspu.
 
Evo naših i na Sajmu knjiga u Frankfurtu; opustili kaiševe na trbusima, olabavili kravate, piju pivo i jedu frankfurtske kobasice. Naučili već da kažu wurstel, Bitte i Danke. A ovom prilikom, u gradu gde je živeo Gete, posetili su najpre robnu kuću kuću pesnika.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 9:01

NA KUKOVO LETO

Celog svog života verovao sam da sam rođen u Evropi i da u njoj živim, sve do pre desetak godina kada se ispostavilo da tek treba da uđem u nju. U vreme moje mladosti nije bilo ni najmanje varoši kod nas koja nije imala kafanu "Evropa".

Bila je to obično najotmenija kafana u gradu, ali kafa u njoj je bila turska, baš kao i u ostalima, patos olajisan, a zidovi čađavi od peći koja se dimila. A u svakoj palanci postojao je "Salon d'Pari" — krojačka radnja za šivenje odela po meri, u kojoj su na stočićima venuli francuski modni časopisi stari nekoliko godina. Bili smo svet i verovali smo da nas Evropa obožava još od onog vremena kada su nakon završetka Kosovske bitke, verujući da smo pobedili, zvonila zvona Notr Dama.

Zvone zvona Manasije,
Notr Dam, Notr Dam,
Kuda ideš Tanasije?
Otkud znam, otkud znam...

Sada najzad znamo kuda idemo. Idemo u Evropu, baš kao one tri sestre Antona Pavloviča Čehova, koje žive u zabitoj provinciji neprestano uzdišući: "U Moskvu, u Moskvu!"
 
Ali, baš zbog toga što smo naivno verovali da smo oduvek u Evropi, a ispostavilo se da to nije tačno, nismo se ni ozbiljno pripremili da uđemo u nju. Evropa nam je, naime, postavila seriju tekstova i zadataka, a pod njihovom težinom iščezle su i poslednje kafane sa njenim zvučnim nazivom i više retko ko šije odela po meri u salonima d'Pari, koji su u izlozima obično imali Ajfelovu kulu, koju je neki lokalni genije sagradio od palidrvaca iz šibica.
 
Najpre, Evropa nas neće primiti na svoju kartu ako i dalje budemo srkali čorbu i žvakali čačkalice posle jela; druga stvar, nema nam odlaska na spavanje, u Evropi, ako pre toga ne operemo noge.

Moramo, takođe, i da ostavimo ********* (jer je tamo, uglavnom, zabranjeno). Istina, umesto pušenja, koje je strašno štetno po zdravlje, moraćemo, kao i ostali Evropljani, da pređemo na šmrkanje kokaina i fiksanje heroinom.
 
Uz to, krastavci koje budemo gajili moraće da budu svi iste veličine i da ne budu zakrivljeni kao, što narod kaže, ona stvar. Što se tiče paradajza, moraće da bude mnogo lepši i pravilnijeg oblika nego što je naš, ali će, takođe, biti potrebno da potpuno izgubi svoj ukus i da počne da liči na dinju, bananu ili na ohlađenu hrenovku.
 
Što se tiče Save, koja je po evropskim standardima zagađena, moraćemo da je izvadimo iz korita, operemo, osušimo, nafajtamo, ispeglamo i ponovo vratimo u njen tok. Da bismo ušli u Evropu, moraćemo o svom trošku da podignemo ponovo sve srušene mostove koje nam je Evropa izbombardovala, jer kakva je to država bez mostova?
 
Oni političari i vojnici, optuženi za ratne zločine, moraće sami da plaćaju svoje zatvorske čuvare i da o svom trošku popravljaju lisice na rukama ako se pokvare.

Kada izručimo sve generale koje Evropa traži od nas, preći ćemo na izručivanje Miloša Obilića, Hajduk Veljka, Karađorđa, kneza Miloša, Gavrila Principa i ostalih, jer ratni zločini nikada ne zastarevaju.
 
Čim to sve obavimo ispunićemo najveći broj uslova za ulazak u Evropsku zajednicu. Do tada, smatraću da nisam rođen u Evropi, već u Maloj Aziji.
 
Ipak, Srbi ne bi bili Srbi kad ne bi doskočili Evropi. Ne računajući vas, koji čitate ove redove, a već živite tamo, niko izgleda nije primetio da postoje Srbi koji su zvanično članovi Evropske zajednice.
 
To su Lužički Srbi i neće da se hvale tim da ih ne bi izbacili iz evropskog raja i vratili ovamo, kod nas.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 9:02

POSLEDNJA KOLUMNA MOME KAPORA:
POHVALA NOVINARIMA


Momo Kapor - Page 2 MomoKaporBlic4-1


Vidim da se u svetu sve više novina gasi; listovi se zatvaraju, novinari ostaju bez posla, nekadašnji čitaoci novina sada ih čitaju preko kompjutera. Ali to nije ni izbliza isto. A i drukčije se postaje novinar.

Ne postoje više tajanstvene redakcijske jazbine u koje dečaci, koji će jednoga dana biti novinari, ulaze plašljivo među novinske vukove sa prvim tekstovima u oznojenim šakama. Najpre ih niko neće potpisivati, a zatim će im ispod članka odštampati početna slova imena i prezimena. Dok dođu do punog potpisa moraće da popiju mnogo vinjaka i piva sa starijim kolegama. Postaće magično povezani sa svojim listom i boriće se za njega, hvatati za gušu, objašnjavati da je i pored svega najbolji.

Danas se novinari kao u kakvom inkubatoru rađaju neprimetno u kompjuterima. Svako može da izdaje sam svoje novine, svako je osamljen iznad tastature svog kompjutera.

Priznajem, pripadam onom pokolenju koje ne ume ni da ga uključi, a i da mi to pođe za rukom iz ekrana će povrveti gomile engleskih skraćenica i znakova. Neverovatno, novi dečaci i devojčice igraju se sa njima bez muke. Za razliku od nas oni nisu videli svet niti ga osetili pod đonovima svojih cipela ali manje-više svi znaju engleski koji mi do kraja nikada nismo naučili.

Kako se to dogodilo? Verovatno onih godina kada su dva magična slova zamenila sve ostalo i osvojila svet — OK. Ona su oterala u zaborav čak i naše prastaro tradicionalno BRE. Današnji dečaci, može se reći, su uglavnom sanjari koji žive u virtuelnom svetu. Oni znaju svaki njujorški ugao ulice i avenije, sve orkestre i sva mesta u modi, ali samo ne znaju kako je to ostati tamo bez dolara u džepu. U njihovim sirotim sobičcima rascvetava se sa ekrana i svetli veliki svet kroz koji prolaze, lunjaju kroz njega, muvaju se i kao da žive tamo sve dok ne ugase kompjuter, a iz tame se pojavi ponovo miris kiselog kupusa i zaprške.

Sa novinama smo se zbližili još od malih nogu. Mnogi od nas su na novinama koje im je kupovao otac naučili da čitaju. A kada su odrasli naučili su i jedinstvenu veštinu koja je postojala samo u socijalizmu — čitanje među redovima. Ta veština je podrazumevala istančano osećanje predviđanja među redovima onog koji je govorio sasvim suprotne stvari.

Uz to, svaki list poseduje svoju posebnu boju, miris i kvalitet hartije koji se oseća pod prstima. Tako je Politika donedavno bila siva i ozbiljna, a žućkasti je papir Borbe ličio na betonske stupce Pravde. Novosti su pod prstima oduvek imale posebnu taktilnost — stvari koje je nemoguće osetiti na staklastom ekranu kompjutera. Sa njima je prestao i ritual jutarnjeg čitanja novina po kafanama, na trotoaru. Čovek, naime, prilično glupo izgleda sa laptopom na kariranom stolnjaku pokraj kafe zvane komplet (džezva, šoljica, šećer, ratluk na čačkalici). Na kompjuteru su sve informacije iste; staklaste i bezlične, kao da su pisane sve u jednoj redakciji.

"Čovek dvadesetog veka će bludničiti i čitati novine" pisao je Alber Kami u svojim "Sveskama".

Sem toga, novine su same po sebi poetična stvar.

Novine kao sirotinjski stolnjak na sanduku molera na kojima je vekna hleba koja se još *****, pola kile švargle i dva velika paradajza koja kad se jedu cure niz bradu a koji su najbolji onda kad se Cigani njima gađaju.

Savijena Politika u džepu Gvozdena koju je naslikao Mića Popović.

Rastvorene novine preko lica posle ručka kao odbrana od nasrtljivih muva.

Novine složene u oblik napoleonovske kape kada se kreči stan.

Fišek od novina sa kilo mladih trešanja ili buket cveća na Kalenića pijaci gde se najlepši buketi pakuju u novine: "Cveće za gospođu, Politika za njenog muža".

Novine kojima se zaklanjamo od iznenadnog pljuska dok pretrčavamo ulicu.

Novine u desnom džepu kao znak raspoznavanja na sastanku sa nepoznatom devojkom.

Nisam primetio da na internetu postoji jedna neophodna stvar za novine, to su čitulje koje ujutru prelistamo potajno se radujući što još uvek pijemo kafu i to zaslađenu sa jednom od tri smrti: so, šećer i brašno. (Zaboravili su samo kokain.)

Novine koje se podmeću gostu koji dolazi sa bljuzgavice da mu se otopi sneg sa cipela da bi spasili ionako dotrajali parket.

Novine kojima se pali vatra u furuni; njihov blagosloveni plamen ugrejaće naše hladne sirotinjske sobičke.

Raširene novine na stolu na kojima je baka ostavljala okruglasto testo za vanilice da se prosuši.

Novine od kojih deca prave cepeline i bacaju sa terase na ulicu.

Novine u otmenim svetskim kafeima na trsci (kojoj niko ne zna ime) kada se po onome šta drže u rukama raspoznaju ko je ko. Poslednji takvi trščani okviri za novine viđeni su pedesetih godina u kafeu Ruski car u Knez Mihailovoj i bili su okačeni na čiviluku. Tada sam u rukama tih časnih staraca, generacija koja je davno izumrla, prvi put u životu video da postoje i neke druge novine koje se zovu Mond, La Republika, Financial Times, Time, a ne samo Borba i Komunist.

Novine imaju svoje posebne dragocene mirise; i zatvorenih očiju razlikovaću jedne od drugih. Vjesnik od novosadskog Dnevnika, na primer.

Otkada nisam čuo: "Daću te u novine"! Ko danas kaže "staviću te u kompjuter".

Stric Arsena Dedića, pokojni Krsto Dedić, umirovljeni stolar, imao je psa Džekija koga je izjutra puštao iz avlije u Ulici Nikole Tesle sa vrha Šibenika da mu donese Politiku sa kioska. Na šibenskom trgu zvanom Poljana stajala su tri kioska: Vjesnik, Borba i Politika. Džeki bi stao ispred kioska Politike i zalajao dva puta kratko pa bi mu prodavac dao smotanu Politiku u zube a on bi otrčao onako kereći ukoso preko trga sve do kuće, dok su mu žitelji tog lepog grada videvši ga sa Politikom psovali četničku mater. O njemu su pisale i novine u svoje vreme. Bio je to prvi srpski pas nacionalista u Dalmaciji.

Ne treba zaboraviti ni pažljivo izrezana sredstva informisanja isečena i nabodena na veliki ekser u poljskom klozetu koji škripi i stenje na vetru, gde čitalac može da se upozna sa najznačajnijim događajima nekog dana protekle godine.

Ne, ne neću da kažem, kompjuter je odlična stvar, ali još nisam video nikoga kako laptopom izvlači visoki sjaj iz stakala na prozorima.
 

"Pohvala novinarima" je poslednja kolumna koju je Momo Kapor objavio u nedeljniku NIN od 18. februara 2010.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 5 Jun - 9:02

NEMAŠTINA
(Delovi iz priče Mome Kapora)


IMATI I NEMATI


Momo Kapor - Page 2 MomoKaporilustracija


Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi

Vidim, na trotoaru kontejner za đubre. Nad njim nagnuta mlada žena u uflekanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori.

Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.

Devojčica kaže majci: "Nema..."

Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog "nema"? Ta reč predugo traje.

Majka kaže: "Pogledaj još malo..." i dete ponovo iščezava u đubretu.

Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.

Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.

Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hlebu. Zaboravljen, kao i stara reč — zadužbina.

Stari beogradski trgovci, proglašeni posle rata okorelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute.

Naši, koji su uspeli u belom svetu: naftaši, bankari, industrijalci... niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju... Kome će sve to da ostave? Svojoj deci? Ali, zna se: uvek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa poneti na onaj svet, kada jedanput bude odlazio.

Izgubljene su sve vere, sem religije sticanja.

I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni, opet su sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hleb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dve uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vreme, takve zadužbine! Mogu sasvim lepo da stanu u plastičnu kesu.

Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se posle par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.

Šta je sevap? To je kad činiš dobro delo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate... Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih — đubroselektori!

Na kraju, setih se divne misli koju je voleo da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: "Naše je samo ono što poklonimo drugima". A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa devojčica blistavih očiju i kaže majci: "Nema!" I pored svega, lepa i nasmešena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 14 Okt - 11:15

Čemu bi uopšte život trebalo da vodi?
Čemu bi uopšte život trebalo da vodi? Kad već hoćeš da čuješ šta mislim o tome, reći ću ti: samo bez aplauza, molim! Neću da utucam ovaj svoj životić u nekom neprestanom čekanju. Šta radiš celog bogovetnog dana, samo nešto čekaš? Platu, večeru, proleće, letovanje, zimu, da provri ručak, da se ugreje peć, maturu, pa fakultet, pa muža, pa decu, pa unuke, pa kišu, pa sunce, pa da prestane vetar, pa da otplatiš kredit, pa da ti se očiste dosadni gosti iz kuće, pa da poče predstava, da počne neka televizijska masaža – i šta si radio? Ništa! Neprestano si nekog đavola čekao i on je stvarno stigao jednog dana, taj đavo, mislim, ali sorry, bilo je već kasno.
Hoću da mi se sve dešava odmah. Evo sada! Hoću da ćutim i slušam muziku koja mi se dopada i da ništa ne čekam, već samo da postojim, tako nekako – da osećam ruke, noge, zube, nepce, kosu; jednom rečju oću da baš sad živim, ako si razumeo šta oću da kažem?
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Uto 25 Okt - 18:57

Mi smo, zaista, genijalan narod!
Zaustavite prvog slucajnog Beogradjanina na ulici i pitajte ga hoce li da bude gradonacelnik, upravnik Narodnog pozorista ili direktor nuklearnog instituta; pristace istog casa bez razmisljanja, cak ce biti pomalo uvredjen sto ga tek sada zovete da vam bude sef, a tolike godine nije radio nista, niti se icim bavio.
Na prste bi se mogli izbrojati oni koji ne bi pristali da budu selektori fudbalske reprezentacije, ambasadori ili predsednici Srpske akademije nauka. Cak i oni bez zavrsene srednje skole pristajali su da budu urednici najpoznatijim srpskim piscima i da im popravljaju stil i misli. Pola Beograda je duboko uvredjeno sto im jos niko nije ponudio da srede saobracaj ili urbanizam.
Svako bi napravio bolju kucu u kojoj stanuje od arhitekte; zbog toga ni u jednom gradu na svetu nema toliko zastakljenih terasa, zazidanih vrata ili prometnutih soba u kuhinje.
Cuvena beogradska recenica "Da mi je samo pet minuta da budem na vlasti... " najrecitije govori o njihovoj urodjenoj zednji za vladanjem nad drugima.
Svi znaju, bolje od vas, sta je za vas bolje!
Svi bi da vas menjaju i da vam komanduju.

Momo Kapor - 011
Nazad na vrh Ići dole
Rene

Elita
Elita

Rene

Muški
Poruka : 2731

Učlanjen : 27.09.2016


Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610Pet 28 Okt - 23:13

Na sebi nosim ono što imam. U sebi nosim ono što volim.
                              Momo Kapor
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Momo Kapor - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Momo Kapor   Momo Kapor - Page 2 Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Momo Kapor
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 2 od 10Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-