Antun Gustav Matoš

JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira

Canticum Canticorum


Ja ne znam što si, sjena ili žena,
Ja ne znam što si, radost ili tuga,
Ja ne znam što si, oblak ili duga,
Ja ne znam što si, žena ili sjena.

U tvome oku, oku svetih muza,
Sve strepi bezdan dubok kao grijeh,
Sve drhti voćka crvena ko smijeh,
U tvome oku blista vječna suza.

Na raspucima - ko Ezekijela
Prokletstvo žene što se nudi - stojiš,
U zagrljaju tudjemu se znojiš,
Ko psalam crna, kao ljiljan bijela.

O, što si, reci! Djavo ili dijete?
Što? Zagonetka ili odgonetka?
Početak ti si mojega svršetka -
Ko pčele misli oko tebe lete.

Za zlatom samo tvoje srce teži,
Ti - vražja kćeri skrletnog Sarona,
Ljepota tvoja vrijedi miliona,
A starac k tebi ko k Suzani bježi.
Svježinu imaš, grki miris mora,
Pod njedrom sfinge tajiš gnijezdo zmije,
Ko herub tvoja putenost se smije,
Kad srž mi ločeš vampirski ko mora.

Kad gledam te nezasitnosti strasti,
Taj goli smijeh što kao handžar draži,
Taj hram što laž je digla podloj laži,
Taj sram što dublje ne zna više pasti.

Za štapom, bičem posižem ko jadnik,
U žudnji da ti blato svile svučem,
Pa da te mučim, pregazim, istučem,
Ko kukavicu svoju pijan radnik.

No snaga klone kad me kao pseto
U bestidnosti svoga traga vodaš,
I kad po srcu, srcu mome hodaš,
I još se smiješ, gledajuci sve to!

Prokletstvo ti si mojih blagoslova,
Ti blagoslov si mojih svih prokletstva,
Ti posveta i cilj si svakog sredstva
I ludi smiso moga ludog slova.

Već dadoh tebi zdravlje i imetak,
Ja sve ti dadoh: savjest koja stenje,
Sa kesom dadoh dušu i poštenje,
Pa kad te grlim, crn mi sviće petak.

Ti ništa više ne možeš uzeti,
razorila si mene poput rata,
Ukaljala si me u stidu zlata,
A sad mi, Kirko, ne daš ni umrijeti.

Anatem’ na te, prokleta mi bila!
Kad vidjeh nebo, vidio sam pak’o,
Zbog tebe, žensko, prvi put sam plak’o,
prokletstvo na te, tako si mi mila.

I opet dodjoh da me kao pseto
Na paučini strasne čipke vodaš,
Da gaziš moje, svoje srce prodaš,
I zabavljaš se, gledajuci sve to.

Ja ne znam što si, žena il hijena,
Ja ne znam što si, oblak ili duga,
Ja ne znam što si, radost ili tuga,
Ja ne znam što si, sjena il sirena.

Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje među cvijetim žutima.
U daljini, među granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno čelo
I na plotu vitla rublje sušeno.
Kukovača, majskog grma dika,
Diše mlijekom ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavić ubavi.
Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Čežnje tuđinskoga moga stradanja:
Tuđi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!
Među granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno čelo
I u zraku vitla rublje sušeno.

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Srodnost
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
dršće, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
najdraži si nama među cvjetovima:
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.

Višega života otkud slutnja ta,
što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?

Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

Pri Svetom Kralju
Matiji Lisičaru
Prozor Stjepanovog Doma
priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
puni sveti stan.

Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
heroj sisačkoga sloma
sja ko onaj dan.

U katedralu, kad su teške noći,
na Banov grob zna neka žena doći
s teškim križem cijele jedne nacije,

A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
i dok je srca, bit će i Kroacije!

Mora
I

U noćni sat
ušo je ko tat...
U kutu čuči,
došo je, da muči,
da mi kosti toči, oči kljuje,
udara na muke, crven lanac kuje,
— Voda, kamen,
led i plamen, —
krvnik, inkvizitor, grabant,
sluga mraka, vječne boli trabant —
dok kroz prozor diše stari, tihi vrt,
a srce bolno kuca: smrt — smrt — smrt —
sa mjeseca, ko s ukinute glave
zlikovca groznog, kap po kap,
na moje čelo kaplju blijede boli,
u mozgu kuha Nijagare slap,
a duša traži Boga, da ga moli,
ali nigdje nikog, dok vampir, Maglin sin,
mračni džin,
skače već na žrtvu
ko šakal suh na karavanu mrtvu.
I loče srž iz glave, srče krv,
a ja ko živa strv
pod garavim grlom gavrana gladnog

Maćuhica
Oskaru Durru
Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
u kadifi bajne boje joj se maze,
misliš: usred jave procvjetao san!

Zato je i zovu nježno "noć-i-dan"
naše gospođice kada preko staze
starog parka ljetne sjene sjetno gaze
ispod vrelog neba, modrog kao lan.

Kao samrt tamna, kao život sjajna
maćehica cvate, ali ne miriše -
ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.

No u hladnoj nevi čudan život diše,
zagonetan, dubok, čaroban ko san,
a kroz baršun drhti jedne duše tajna.

Dva Kentaura
Sa dušom vrača, s magijom Hirona,
Kentaur, Parip s ognjem Feba,
Drijadu, ženu, nimfu vreba,
Željan pȕti bijelih Amazona.

Od izvor-voda plavog Helikona,
Od mírā sedmodverih Teba
Pa sve do oca Dzeusa i Neba
Strast se ori poluboga bôna.

Sa srcem zebre, s pameću papkara,
Abderit (mada nije čedo kobile,
Kentaur naš!) ko baba klima stara,

Dok vile naših dana, cvijeće Ilice,
Razjapljuju u počast Mulcu vilice
I žale što ga nijesu mužem dobile.

Basna
Sva se perad sakupila na prelo:
Susjed lisac trijebi naciju!
Zaključiše poslati mu smjelo
– Kao uvijek – deputaciju.

Zastupnici ostaviše selo,
Sastaviše delegaciju,
Državniku stigoše na sijelo,
Predaše mu deklaraciju.

Majstor – kao uvijek – družinu
Zakolje i spremi užinu
Sve bez zbora i bez dogovora,

Dok je sabor konstatirao,
Da se komšija blamirao
Kršeć jasni smisô ugovora.

Arhiloh
Gospa Hera ko Ksantipa cvili,
Frajla Psiha Kupidona voli,
Afroditi soldati su mili,
Djevičanstvo Dijani se moli.

Previše mi blauštrumpf je Atena,
Nimfe ljube — znate već! — kravare,
Ja ipak nisam tako luda bena,
Da zbog vila odem u svinjare.

Sve s Olimpa dakle lijepe dame
Il su bèzect, il se kao Vesta
Odnošaja s umrlima srame,
Pa mi tako, nesrećniku, nesta.

Svake nade za protektorate
Kakve čiste muze i lijepe boginje:
Tê se ženske s boljim svijetom mlate,
Pjesnik za njih samo mlati gloginje.

...Za zlatom samo tvoje srce teži,
Ti - vražja kćeri skrletnog Sarona,
Ljepota tvoja vrijedi miliona,
A starac k tebi ko k Suzani bježi.
Svježinu imaš, grki miris mora,
Pod njedrom sfinge tajiš gnijezdo zmije,
Ko herub tvoja putenost se smije,
Kad srž mi ločeš vampirski ko mora.

Kad gledam te nezasitnosti strasti,
Taj goli smijeh što kao handžar draži,
Taj hram što laž je digla podloj laži,
Taj sram što dublje ne zna više pasti....