The Rolling Stones

Teško se može precijeniti važnost Rolling Stonesa u povijesti rock and rolla. Skupina koja se formirala u Londonu 1962. godine, uključila je u svoju glazbu mnogo od glazbe koja je postojala prije njih i značajno je utjecala na mnogo glazbe koja je stvarana poslije njih. Tek šačica glazbenika (u bilo kojem žanru) postigla je nešto takvo, a Rolling Stonesi ponosno stoje među njima.

Svaki album koji su snimili tijekom ranih sedamdesetih – od ”The Rollling Stones” 1964. do ”Exile on Main Street” 1972. – ključan je ne samo za razumijevanje glazbe tog vremena, već i vremena samog. Zbog svojeg intenzivnog interesa za blues i R&B, Stonesi su mladu američku publiku upoznali sa glazbom koja je bila nepoznata većini bijelih Amerikanaca. Premda Stonesi u svojim ranim godinama nisu imali izražene političke stavove, njihova opsesija sa crnačkom američkom glazbom – od Roberta Johnsona, Muddya Watersa i Howlin’ Wolfa, do Chucka Berrya, Marvina Gayea i Dona Covaya – udarila je u žicu koja je odjeknula u ciljevima pokreta za ljudska prava. Čak i da Stonesi nisu snimili niti jedan album nakon 1965., svejedno bi bili legendarni.

Uskoro se Stonese – pjevača Micka Jaggera, gitariste Keitha Richardsa i Briana Jonesa, basista Billa Wymana i bubnjara Charliea Wattsa – počelo smatrati simbolom pobunjeničkog raspoloženja tog vremena. Pjesme poput ”(I Can’t Get No) Satisfaction”, ”Street Fighting Man”, ”Sympathy for the Devil” i ”Gimme Shelter” odražavale su nasilje, frustracije i kaos vremena. Za Stonese, šezdesete nisu bile vrijeme mira i ljubavi; na mnogo načina smatrali su da su psihodelija i naivni utopizam zbunjujući i smiješni. Stonesi su uvijek bili, i još uvijek jesu, čvrsti pragmatičari. Usprkos beskrajnim obećanjima šezdesetih, oni su uvijek smatrali da ”You Can’t Always Get What You Want” (Ne možeš uvijek dobiti ono što želiš). Želite ”Let It Be” (Neka bude)? Zašto ne bi bilo ”Let It Bleed” (Neka krvari)?

Zbog tih razloga, kako su šezdesete prelazile u sedamdesete, Stonesi su krenuli u kreativni pohod i postali konkurencija svima u popularnoj glazbi. Albumi ”Beggars Banquet” (1968.), ”Let It Bleed” (1969.), ”Sticky Fingers” (1971.) i ”Exile on Main Street” (1972.) rutinski su zasjedali na liste najboljih albuma svih vremena, i to potpuno zasluženo. Sve to događalo se pod paskom američkog producenta Jimmyja Millera – prema Richardsovom šturom opisu, ”nevjerojatno ritmičnog čovjeka” – i ti albumi potresali su isto kao što se potresala i tadašnja kultura. Za vrijeme rada na albumu ”Let It Bleed” umro je Brian Jones. Zamijenili su ga Mickom Taylorom, gitaristom čija su poetičnost i melodijska živost bile protuteža Richardsovom upornom i nesalomljivom ritmu, što je dodalo novi element njihovom zvuku i otvorilo vrata ka novim glazbenim smjerovima.

Nakon toga, Stonesi su bili nepobjediva sila na glazbenoj sceni, a to i nastavljaju biti još i danas. 1978. godine, album ”Some Girls” pokazao se doraslim izazovu punka (”When the Whip Comes Down”) čiju su energiju i stav Stonesi definirali desetljeće prije, ali je također bio zanesen kompleksnim ritmovima disca (”Miss You”). Taj album jedan je od najboljih tog desetljeća. U međuvremenu, Micka Taylora zamijenio je 1975. gitarist Ron Wood, i dodao još jedan ključni element postavi Rolling Stonesa koja će trajati sljedeća tri desetljeća, i još uvijek traje.

”Tattoo You” (1981.) dodao je repertoaru Rolling Stonesa klasike ”Start Me Up” i ”Waiting on a Friend”, i zauzeo istaknuto mjesto među njihovim najizazovnijim i najpopularnijim kasnijim albumima. Na vjerojatno najviše podcijenjenom albumu njihove karijere, ”Dirty Work”, Stonesi su u svojoj najsirovijoj fazi i najviše nabijeni ritmom, što je bila posljedica nesuglasica među članovima benda za vrijeme snimanja albuma. Istinski obožavatelji Stonesa dugo su smatrali da je cijeniti taj album pitanje časti.

Nakon što je 1989. objavljen album ”Steel Wheels”, krenuli su na prvu turneju nakon sedam godina, i tako započeli posljednju fazu svoje slavne karijere. Tijekom ovog razdoblja snimili su jake i vjerodostojne albume – ”Voodoo Lounge” (1994.) i ”Bridges to Babylon” (1997.) – uz izvrstan live album ”Stripped” iz 1995. i zabavnu i zadovoljavajuću kolekciju hitova ”Forty Licks” 2002. godine.

Još je važnija činjenica da su Stonesi tijekom svog tog vremena postavili standarde za nastupe uživo. To je postignuće potpuno u skladu s poviješću benda. Kada su se tek počinjali predstavljati, 1969. godine na turneji ”The Greatest Rock and Roll Band In the World”, taj naziv opravdavali su nastupima uživo. U to vrijeme bilo je gotovo moderno da se ne ide na turneje – to su učinili i Bob Dylan i Beatlesi. Ali Stonesi su odlučili dokazati da fantastične pjesme i jake ploče nisu dovoljne ako ste previše ukočeni da bi skočili pred svoje obožavatelje i svirali im toliko žestoko da im prodrmate kosti. Njihovi nastupi, za koje je pojam bila Jaggerova žestoka erotizirana koreografija, priskrbili su im ugled još u ranim godinama, a taj plamen se iznova upalio.

Upalio se ponovo dvadeset godina kasnije, i još uvijek gori. Od 1989. Stonesi su organizirali turneje svakih nekoliko godina, uvijek uz odličan odaziv publike. Basist Darryl Jones, koji je prije svirao sa Milesom Davisom, pridružio se bendu 1994. godine. Zamijenio je Billa Wymana, i Stonesi su opet primili svježu dozu nove energije. Njihov uspjeh na nastupima uživo ne mjeri se novcem ili rekordnim brojem gledatelja, iako ne oskudijevaju niti u jednom. Puno im je važnije demonstrirati da je kontinuirana posvećenost nastupanju upravo ono što ih čini živima.

Tu su također i kritički nesporazumi oko pitanja ”Je li ovo zadnji put?”, koje iskače već četrdeset godina, svaki put kada Stonesi kreću na turneju. Istina je da su tijekom prošlih desetljeća bili u novina zbog razloga koji najmanje veze imaju s glazbom – hapšenja, provokativnih izjava, razvoda, afera – svih uobičajenih nuspojava žestokog i neurednog života pred očima javnosti. I nema sumnje da je Mick Jagger jedna od najslavnijih poznatih osoba na svijetu.

Ali, unatoč svemu, Stonese se najbolje može razumjeti kao glazbenike, i činjenica da su svjesni toga je ono što im je omogućilo da budu tako dobri i da traju tako dugo. Na svim naslovnicama tabloid Mick Jagger je konačno okarakteriziran kao izvrstan pjevač i jedan od najuzbudljivijih izvođača – u bilo kojem žanru – koji su ikad stupili na scenu. Keith Richards je motor pokretač koji ih pogoni i čini njihovu glazbu instantno prepoznatljivom. Ron Wood je gitarist koji je oformio ritmičko bratstvo sa Richardsom, ali je također svojim lakim melodioznim sviranjem dodao nove boje i teksture pjesmama. A Charlie Watts , suvišno je i spominjati, jedan je od navećih bubnjara rocka. On je ujedno i stijena koja drži bend na okupu, i snaga koja ga pokreće. Niti jedna od njegovih gesta, u isto vrijeme elegantna u svojoj jednostavnosti i prodorna u svojoj žestini, nije suvišna, sve su potrebne. On i Darryl Jones oživjeli su često monolitsku ideju o rock and roll ritam sekciji sa neodoljivom, nepretencioznom sofisticiranosti potekloj iz jazza.

Nastup na zagrebačkom Hipodromu u okviru promocije albuma ”Bridges to Babylon” (1997.) nakon dvadesetidvije godine zorno je prikazao tehnološke pomake u produkciji rock predstava u čemu Rolling Stonesi prednjače već nekoliko desetljeća. Ponajveći domašaj u takvim nastojanjima predstavljala je raskošno opremljena montažna pozornica s velikim okruglim video ekranom arhitekta Marka Fishera, koji je općenito priznat kao najbolji svjetski dizajner rock scena. Osim suradnje sa Rolling Stonesima Fisher je svoj status potvrdio i podjednako atraktivnim rješenjima za Pink Floyd i U2.

Logistika i tehnološka ispomoć aktualne turneje ”A Bigger Bang” po prvi puta će u Hrvatskoj nadmašiti hipodromski spektakl Rolling Stonesa kao još jedan upadljivi i zorni dokaz njihove posvećenosti usavršavanju i inoviranju scenske opreme i režije, čime iskazuju neupitni status najveće svjetske rock’n’roll grupe svih vremena.

Glazbenici žive i stvaraju u trenutku, i upravo to je razlog zbog kojeg obožavatelji još uvijek idu na koncerte Stonesa. Naravno, tu je i pregršt pjesama kojima samo malobrojni glazbenici mogu parirati. Jedan od razloga zasigurno je i želja da se vidi bend koji je odigrao najvažniju ulogu pri definiranju same ideje o tome što je rock and roll. Ali vidjeti Rolling Stonese uživo znači vidjeti aktivni bend koji svira najžešće što može, a za to ne postoji posljednji put.


Diskografija:

1964. The Rolling Stones (UK)
1964. England's Newest Hit Makers (US)
1964. 12 X 5
1965. The Rolling Stones No. 2
1965. The Rolling Stones, Now!
1965. Out of Our Heads (US)
1965. Out of Our Heads (UK)
1965. December's Children (And Everybody's)
1966. Aftermath (UK)
1966. Aftermath (US)
1967. Between the Buttons (UK)
1967. Between the Buttons (US)
1967. Their Satanic Majesties Request
1968. Beggars Banquet
1969. Let It Bleed
1971. Sticky Fingers
1972. Exile on Main St.
1973. Goats Head Soup
1974. It's Only Rock 'n Roll
1976. Black and Blue
1978. Some Girls
1980. Emotional Rescue
1981. Tattoo You
1983. Undercover
1986. Dirty Work
1989. Steel Wheels
1994. Voodoo Lounge
1997. Bridges to Babylon
2005. A Bigger Bang


Albumi na živo:

1966. Got Live If You Want It! (US only)
1970. Get Yer Ya-Yas Out! The Rolling Stones in Concert
1977. Love You Live
1982. "Still Life" (American Concert 1981)
1991. Flashpoint
1995. Stripped
1996. The Rolling Stones Rock and Roll Circus
1998. No Security
2004. Live Licks
2008. Shine a Light


Kompilacije

1966. Big Hits (High Tide and Green Grass) (US)
1966. Big Hits (High Tide and Green Grass) (UK)
1967. Flowers
1969. Through the Past, Darkly (Big Hits Vol. 2 (UK))
1969. Through the Past, Darkly (Big Hits Vol. 2 (US)
1971. Stone Age
1971. Gimme Shelter
1971. Hot Rocks 1964–1971
1972. Milestones
1972. Rock'n'Rolling Stones
1972. More Hot Rocks (Big Hits & Fazed Cookies)
1973. No Stone Unturned
1975. Metamorphosis
1975. Made in the Shade
1975. Rolled Gold: The Very Best of the Rolling Stones
1979. Time Waits for No One
1980. Solid Rock
1981. Slow Rollers
1981. Sucking in the Seventies
1982. In Concert
1982. Story of The Stones
1984. Rewind (1971–1984)
1989. Singles Collection: The London Years
1989. Les Années Stones 1
1990. Hot Rocks 1964–1971
1993. Jump Back: The Best of The Rolling Stones (UK)
2002. Forty Licks
2004. Jump Back: The Best of The Rolling Stones (US)
2005. Rarities 1971–2003
2010. Exile On Main St. (Rarities Edition)


Produžene verzije:

1964. The Rolling Stones
1964. Five by Five
1965. Got Live If You Want It!


Box Set Kompilacije:

2004. Singles 1963–1965
2004. Singles 1965–1967
2005. Singles 1968–1971
2010. The Rolling Stones Box Set
2011. Singles 1971–2006 (Remastered)


Videografija:

1966. Charlie Is My Darling
1968. One Plus One/Sympathy for the Devil
1970. Gimme Shelter
1972. Cocksucker Blues
1974. Ladies and Gentlemen: The Rolling Stones
1982. Let's Spend the Night Together
1984. Video Rewind
1989. 25x5 – The Continuing Adventures of the Rolling Stones
1992. Stones at the Max
1995. The Rolling Stones: Voodoo Lounge Live
1996. The Rolling Stones Rock and Roll Circus
1998. Bridges to Babylon Tour '97–98
2004. Four Flicks
2007. The Biggest Bang
2008. Shine a Light
2010. Stones in Exile


Članovi benda:

*Trenutačni

Mick Jagger – lead and backing vocals, acoustic guitar, piano, harmonica (April 1962–present)
Keith Richards – electric and acoustic guitar, lead and backing vocals (April 1962–present)
Charlie Watts – drums (January 1963–present)
Ronnie Wood – slide, lap and pedal steel guitars, electric guitar, bass guitar, backing vocals (March 1975–present)


*Osnivači

Brian Jones – guitars, sitar, keyboards, accordion, marimba, harmonica, dulcimer, autoharp, percussion, recorder, cello, mandolin, saxophone, backing vocals (April 1962 – June 1969)
Ian Stewart – piano, keyboards (April 1962 – May 1963; additional musician: January 1964 – December 1966, November 1968 – August 1985)
Tony Chapman – drums (April 1962 – January 1963)
Dick Taylor – bass (April 1962 – December 1962)
Bill Wyman – bass, backing vocals (December 1962 – January 1993)
Mick Taylor – electric, acoustic, and slide guitar, backing vocals (June 1969 – December 1974)


wikipedia, vikipedija, rirok.com

Pojedini prevodi: Morgoth Bauglir

I moja omiljena

ЛОНДОН - „Ролингстонси” су се тријумфално вратили на лондонску
позорницу 25.11. првим од пет концерата у лондонској О2 Арени,
планираних поводом 50 година рада.

politika.rs
26/11/2012

Pola veka od prvog singla "Roling Stonsa"


Pre tačno 50 godina, 7. juna 1963. slavni The Rolling Stones objavili su svoj prvi
singl - "Come On", obradu hita Čaka Berija koji je pesmu napisao dve godine ranije.





Stonsi su na početku karijere dugo odbijali da "Come On" sviraju na koncertima,
a njihov izdavač "Decca" samo jednim oglasom reklamirao je ovo izdanje. Zahvaljući
vernim fanovima i fan-klubu, singl je došao do 21. mesta britanske TOP liste.

Stonsi su godišnjicu izasla prvog singla obeležili na koncertu u Torontu, iako je on
bio 6. juna, dan ranije u odnosu na jubilej. “Sutra je dan kada je "Come On" krenuo
u život pre 50 godina. Nisam siguran da se sećam svih reči," rekao je Mik Džeger
dok je najavljivao pesmu. Ovo je bio zaista poseban poklon za fanove - tokom karijere,
The Rolling Stones su "Come On" izveli na koncertima samo 8 puta.

Legendarni gitarista benda Kit Ričards u svojoj aubotiografiji "Život" priznao da je za prvi
singl namerno odabrana pesma sa "komercijalnim potencijalom", iako "Come On" nije
bila deo njihovog tadašnjeg repertoara, niti je imala previše veze s onim što su tada radili,
a to je bio klasični blues.







b92.net
6.05.2013.