Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Prvi telefon u Beogradu

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Prvi telefon u Beogradu Empty
PočaljiNaslov: Prvi telefon u Beogradu   Prvi telefon u Beogradu Sat610Sre 14 Sep - 8:30

Prvi telefon stigao je u Beograd samo sedam godina posle registracije Belovog pronalaska

Pozovi BROJ 13 radi klanja

Piše:

"Šta će to meni!", odbio je prvi telefon Teša Nikolić, ministar vojni. I pokazao kroz prozor. Pred zgradom ministarstva - gde je donedavno bila poznata kafana "Tri lista duvana" - čekala su danju i noću tri konjanika. "Oni mi svaku poruku, gde hoću po gradu, odnesu za tri minuta!" Na prvi poziv za uvođenje telefona javio se samo jedan pretplatnikindustrijalac Đorđe Vajfert


[You must be registered and logged in to see this image.]
Prvi telefonski korisnici dobijali su dva aparata: jedan za govor, drugi za slušanje. Na slici jedan od kasnijih modela iz beogradske pošte koja je bila u zgradi današnjeg Kolarca

Već mesecima po Beogradu kruži anegdota kako je jedan od najmlađih glavnih urednika, jednih od najmlađih beogradskih dnevnih novina,kao nosilac i imalac "njegovog veličnastva" mobilnog telefona, dok je sedeo sa društvom u kafani, na pištanje iz levog džepa, ponosno potegao magičnu spravui u njen sićušni mikrofon prozborio:

- Ko ti je rekao da sedim u "Arilju"!

Ovaj mlađahni poslanik "sedme sile" i mnoštvo njegovih vršnjaka koji "potežu" mobilce gde stignu, na pešačkim prelazima, na motorima, za volanima, u tramvajima, u bioskopu, kafanama, liftovima, sigurno ne razmišljaju o tome kada je i kako u tom istom Beogradu obavljen prvi telefonski razgovor.

Mnogi od njih se verovatno i ne sećaju legendarne kafane "Tri lista duvana" koja se nalazila na uglu današnjeg Bulevara revolucije, tada Aleksandrove i danas Ulice kneza Miloša (tada Miloša velikog, tamo gde sada zjapi ogromna rupa, a glavnom srpskom gradu je izgleda suđeno, da uvek neguje poneku veliku rupu.

Kako je osiromašio Panta iz Bogatića

Dakle, u zgradi gde se nalazila kafana "Tri lista duvana"; na prvom spratu, desio se prvi telefonski razgovor u Beogradu.

To istorijsko "alo", izrečeno je pre jednog veka, tačnije 14. marta 1883. godine. Dakle, samo sedam godina posle Belovog pronalaska čudesne sprave pomoću koje se "govori na daleko".

[You must be registered and logged in to see this image.]
Glavna zgrada telefona, na uglu Kosovske i Palmotićeve: po broju pretplatnika mi smo danas na dnu evropskih lestvica


Čovek koji je pokušao da za ovo korisno sredstvo zainteresuje stare Beograđane zvao se Panta Mihajlović, savetnik i drugar Nikole Tesle. Rođen je u srcu Mačve, u selu Bogatić, odakle ga je jedan trgovac odveo u Beč na školovanje. Put ga vodi u Švajcarsku, potom u Berlin, gde već kao priznati stručnjak radi kod firme "Simens-Halske".

Stekavši izvestan kapital, a poznajući dobro sve probleme telefonskih uređaja, Mihajlo-vić je pokušao da i u Srbiji uvede telefonske veze. No, stari konzervativni Beograd nije još bio spreman da prihvati prednost jedne nove tehnike.

"Bio sam neverovatan idealista. Dođem u Srbiju, iako sammogao da pravim velike poslove u Nemačkoj ili ma gde drugde, da učestvujem u ratu 1876. Kad se rat završio imao sam strašnih dana. Godine 1882, sećam se kao danas, pada mi na pamet da instališem telefon u Beogradu. Niko tu nije imao pojma o telefonu" - ostalo je zapisano negde u zaostavštini Pante Mihajlovića.

Svoju zamisao realizovao je, a ukazom od 27. novembra 1882, dobio povlasticu za podizanje telefonskih štacija u Beogradu, odnosno u Srbiji. Preko oglasa u listu "Videlo" obavestiojepoštovanograđan-stvo da je preduzeo pripreme i da će pristupiti radu, pa poziva "zainteresovane da se prijave upisa radi". Lice koje je želelo telefon moralo se obavezati "da će najmanje tri godine plaćati za svaku štaciju po varoši iznos od 20 dinara mesečno, a van varoši od svakog kilometra po 10 dinara više".

Početkom naredne godine gospodin Panta pokušava da zainteresuje državne organe za svoj projekat: tako je posetio ondašnjeg ministra vojske Tešu Nikolića, čija su se odeljenja nalazila na spratu zgrade u Ulici Miloša Velikog iznad kafane "Tri lista duvana", i predložio mu da instališe telefon za vojne potrebe. Ministar ga pažljivo sasluša, pa ga povede do prozora i pokaže mu u dvorištu tri konjanika.

- Vidiš li ove?

- Vidim, konjanici...

- Pa šta će meni onda taj tvoj telefon, kad ovi moji momci mogu za tri minuta da stignu do grada i jave šta treba? Man se ti ćorava posla...

Međutim, Mihajlovićje bio uporan i rešen da ga ubedi, te ode do pukovnika Koste Radosavljevića, docnije ministra građevina, i sa njim se dogovori da na svoju ruku postavi telefonsku liniju od vojnog odeljenja do žandarmerijske stanice na Paliluli.

Sutradan, kad je ministar stigao u kancelariju, umalo ga "šlog strefi„: na njegovom stolu stajao je neki rog iz koga je izlazio nekakav kreštav ljudski glas. Vrteo je s nevericom, i ponavljao:

- To je taj telefon, a ko li to govori?

[You must be registered and logged in to see this image.]
Na prvi poziv za uvođenje telefona, iz vascelog Beograda javio se samo jedan čovek, industrijalac Đorđe Vajfert

Saginjao se ispod stola, zagledao po ormarima da za svaki slučaj proveri da ga ovo belosvetsko spadalo ne namagarči. Iako mu je g-din Panta nekoliko puta objašnjavao princip rada, ministar vojske ništa nije razumeo. Tek kada je razmenio koju sa pukovnikom Kostom koji se nalazio s one strane žice, izašaoje i pozvao ostale oficire.

- Gospodo, hajde da vidite čudo neviđeno - telefon!

Prve ustanove koje su telefonski povezane u Beogradu, bile su Velika škola (kapetan-Mišino zdanje) i Požarna komanda, dvor i Uprava grada, Narodna Skupština i ministarstvo unutrašnjih dela, Narodna banka i ministarstvo finansija.

Kako su sredstva predviđena za podizanje telefonskih linija brisana u budžetu za sledeću godinu, a na Mihajlovićev oglas javio se samo jedan pretplatnik - tada poznati industrijalac Đorđe Vajfert, naš prvi "telefonista" razočaran neuspelim poduhvatom u koji je uložio svu svoju imovinu, diže ruke od Srbije i odlazi za Ameriku. Međutim, nije dugo izdržao u tuđini i vraća se u zavičaj, ali ovog puta se zapošljava u službi državne železnice, gde ostaje sve do penzionisanja 1919. godine.

Garašanin i Kralj

Kako to često biva, kad se sudbina poigra sa nama, ovaj pionir savremenih tele-veza u nas, nikad nije smogao dovoljno para da bi imao telefon u svom stanu. Umro je 7. februara 1932. godine.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Prvi pretplatnik bio je novinar Bojović, i njegov aparat nosio je broj jedan, kad se stiglo do broja 13, stvar je stala -baksuzni broj niko nije hteo


Od prvog telefonskog razgovora i bezusešnih pokušaja Pante Mihajlovića da za "ovo čudo neviđeno„ zainteresuje širi krug korisnika, do uspostavljanja javnog telefonskog saobraćaja u Srbiji, preteklo je više od jedne decenije.Dimitrije C.Đorđević, jedan od prvih telegrafista, zabeležio je da je za vreme srpsko-bugarskog rata, u toku primirja, januara 1886. godine, bila uspostavljena telefonska veza između Beograda i Niša. Vrhovna komanda, nezadovoljna brzinom otpremanja depeša, izdala je naređenje Anti Jovanoviću, inspektoru vojnih telegrafa, da za osamnaest sati uspostavi telefonsku vezu između ova dva grada. Pošto je naređenje trebalo izvršiti u tako kratkom roku, pokušaj je izveden pomoću starih telegrafskih žica, koje su stvarale velike smetnje. Telefonske aparate i materijal u Nišu su doneli Dragomir Brzak, sekretar PT odeljenja, i mehaničar Gustav Haber.

Povezivanje Beograda sa Nišom očekivalo se sa najvećim nestrpljenjem.Razgovor su vodili kralj Milan Obrenović, iz Niša, i Milutin Garašanin, ministar inostranih dela, iz Beograda. Veze su bile slabe tako da se Beograd jedva čuo. Upozoren da govori jače, Garašanin je odgovorio:

-Veličanstvo, ja govorim tako jako, da kad bi se popeo na toranj Saborne crkve, vi biste me morali čuti u nišu i bez telefona.

Ovaj odgovor se do duše nije čuo u Nišu, pa je tako propaoprvi pokušaj uspostavljanja međugradske veze.

Pretplatnik sa brojem 13

Dve godine kasnije, na predlog načelnika PT odeljenja Ž. Anđelića, u interesu "bržeg sporazumevanja i rada, koji u mnogim prilikama valja odmah u minutu raspraviti", odobreno je da se "Odeljenje poštansko-telegrafsko", veže telefonom sa Ministarstvom narodne privrede, centralom i staničnom poštom,Telegrafom i ekonomijom poštanskom„.

Za ovu svrhu odobren je iznos od 1.300 dinara za nabavku: šest mikro telefona po 140 dinara, pet sistema po 70, šest gromobrana po 50 i dvadeset elemenata Leklanšeovih po 34 dinara. Za nadnice i nepredviđene troškove odobreno je još 300 dinara. Nabavka je izvršena kod firme "Tajrih i Leopold" u Beču, a celokupan posao odobrio je ministar Narodne privrede, 26. jula 1888. godine.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Pre uvođenja telegrafa, poštanski saobraćaj obavljali su konjanici-tatari, a poštanska kola iz tih vremena nisu se ni po čemu razlikovala od kočija "Pacifik ekspresa", koje su postale legende i američki znak


Nabavka materijala i aparata, donošenje zakonskih akata o regulisanju javnog telefonskog saobraćaja potrajalo je gotovo punih devet godina, sve do maja 1887. kad je proradila prva centarala sa tri tendera i bila postavljena u zgradi "Kolarac" u kojoj se tada nalazila Glavna beogradska pošta i Glavni telegraf. Tom prilikom, putem štampe obavešteno je "građanstvo naše prestonice da se za njegovu privatnu upotrebu pruža mogućnost korišćenja telefonskim saobraćajnim sredstvom, tom kulturnom tekovinom novijeg doba, koju imaju svi gradovi u Evropi". Načelnik PTT odeljenja Stevan Popović održao je čak i konferenciju za štampu, kojoj su pored novinara prisustvovali bankari, privrednici i trgovci. Kao što predstavljate, g. PanteMihajlovića, normalno, ovog puta se niko nije setio.

I pored isticanja potreba i lepih želja, na poziv za pretplatu prijavio se mali broj građana. Prvi je "povukao nogu"LJuba Bojović, novinar i njegov telefon dobio je broj 1. Kad se došlo do broja 13, stalo se, jer ga niko nije hteo, a jedan poznati beogradski advokat poručio je po svom pisaru da neće broj 13, niti dve ili tri cifre čiji zbir iznosi 13. Na kraju, kako to obično biva, sve se lepo završilo: telefon broj 13 dobio je LJuba Srećković za beogradsku klanicu

Zbog slabog odziva naših predaka, PTT uprava preduzela je veliku agitaciju među građanima, a telegrafski činovnici su obilazili trgovce po Knez Mihailovoj ulici i pokušavali da ih ubede u značaj Belovog pronalaska. međutim, ni to nije bilo od velike koristi. Početkom septembra 1899, Glavna telefonska stanica u Beogradu imala je samo 28 pretplatnika. Godišnja pretplata za sve telefone postavljene u hotelima, kafanama, kupatilima, pozorištima, i svim zgradama koje služe za javne skupove i zabave, iznosila je 250 dinara, a za sve ostale 125 dinara godišnje. Svaki razgovor u javnim telefonskim govornicama u trajanju od pet minuta naplaćivao se u radnom vremenu pola dinara, a posle toga ceo dinar, jedan kompletan mikrotelefonski aparat koštao je 120 dinara, koliko je i iznosila mesečna plata službenice.

Dobri poznavaoci monetarnih i ekonomskih kretanja tvrde da su ti iznosi bili mnogo jevtiniji nego što su današnji troškovi za uvođenje kućnog telefona, a da ne govorimo o ceni koja se plaća da bi čovek postao nosilac i imalac mobilnog telefona.




srpsko-nasledje.co










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Prvi telefon u Beogradu Empty
PočaljiNaslov: Re: Prvi telefon u Beogradu   Prvi telefon u Beogradu Sat610Pon 10 Dec - 21:37

Kako je telefon osvajao Beograd

Sprava kojom se „govori na daleko” u grad je stigla samo sedam godina posle registracije Belovog pronalaska.

[You must be registered and logged in to see this image.]

„Šta će to meni!”, odbio je prvi telefon Teša Nikolić, ministar vojni. I pokazao kroz prozor. Pred zgradom ministarstva – gde je do pre dvadesetak godina bila poznata kafana „Tri lista duvana” – čekala su danju i noću tri konjanika. „Oni mi svaku poruku, gde hoću po gradu, odnesu za tri minuta!”

Pre petnaestak godina Beogradom je kružila anegdota kako je jedan od mlađih glavnih urednika, kao nosilac i imalac „njegovog veličanstva” mobilnog telefona, dok je sedeo sa društvom u kafani, na pištanje iz levog džepa, ponosno potegao magičnu spravu i u njen sićušni mikrofon prozborio:

– Ko ti je rekao da sedim u Klubu „Borbe”?

Danas, kada i deca „potežu” mobilce gde stignu, na pešačkim prelazima, na motorima, za volanima, u tramvajima, u bioskopu, kafanama, liftovima, sigurno ne razmišljaju o tome kada je i kako u tom istom Beogradu obavljen prvi telefonski razgovor.

Mnogi od njih verovatno se i ne sećaju legendarne kafane „Tri lista duvana” koja se nalazila na uglu Bulevara kralja Aleksandra i Ulice kneza Miloša, na mestu gde danas zjapi prazna velelepna građevina kao spomenik tajkunskim vremenima. Dakle, u toj zgradi gde su bili „Tri lista duvana”, na prvom spratu, desio se prvi telefonski razgovor u Beogradu.

To istorijsko „alo”, izrečeno je pre 129 godina, 14. marta 1883. godine. Samo sedam godina posle Belovog pronalaska čudesne sprave pomoću koje se „govori na daleko”.

Čovek koji je pokušao da za ovo korisno sredstvo zainteresuje stare Beograđane zvao se Panta Mihajlović, savetnik i drugar Nikole Tesle. Rođen je 1854. godine, u srcu Mačve, u selu Bogatić, odakle ga je jedan trgovac odveo u Beč na školovanje. Put ga vodi u Švajcarsku, potom u Berlin, gde već kao priznati stručnjak radi kod firme „Simens-Halske”. Za šefa firme „Simens-Halske” u Njujorku postavljen je 1873. godine.

Stekavši izvestan kapital, a poznajući dobro sve probleme telefonskih uređaja, Mihajlović je pokušao da i u Srbiji uvede telefonske veze. No, stari konzervativni Beograd nije još bio spreman da prihvati prednost jedne nove tehnike.

„Bio sam neverovatan idealista. Dođem u Srbiju, iako sam mogao da pravim velike poslove u Nemačkoj, Americi ili ma gde drugde, s namerom da učestvujem u ratu 1876. Kad se rat završio, padne mi na pamet da instališem telefon u Beogradu. Niko tu nije imao pojma o telefonu”, ostalo je zapisano u zaostavštini Pante Mihajlovića.

Svoju zamisao realizovao je kada je ukazom od 27. novembra 1882. dobio povlasticu za podizanje telefonskih štacija u Beogradu, odnosno u Srbiji. Preko oglasa u listu „Videlo” obavestio je poštovano građanstvo da je preduzeo pripreme i da će pristupiti radu, pa poziva „zainteresovane da se prijave upisa radi”.

Lice koje je želelo telefon moralo se obavezati „da će najmanje tri godine plaćati za svaku štaciju po varoši iznos od 20 dinara mesečno, a van varoši od svakog kilometra po 10 dinara više”.

Početkom naredne godine gospodin Panta pokušava da zainteresuje državne organe za svoj projekat. Tako je posetio ondašnjeg ministra vojske Tešu Nikolića, čija su se odeljenja nalazila na spratu zgrade u Ulici Miloša Velikog, iznad kafane „Tri lista duvana”, i predložio mu da instališe telefon za vojne potrebe. Ministar ga pažljivo sasluša, pa ga povede do prozora i pokaže mu u dvorištu tri konjanika.

– Vidiš li ove?

– Vidim, konjanici...

– Pa šta će meni onda taj tvoj telefon, kad ovi moji momci mogu za tri minuta da stignu do grada i jave šta treba? Man’ se ti ćorava posla...

Međutim, Mihajlović je bio uporan i rešen da ga ubedi, te ode do pukovnika Koste Radosavljevića, docnije ministra građevina, i sa njim se dogovori da na svoju ruku postavi telefonsku liniju od vojnog odeljenja do žandarmerijske stanice na Paliluli.

Sutradan, kad je ministar stigao u kancelariju, umalo ga „šlog strefi”: na njegovom stolu stajao je neki rog iz koga je izlazio nekakav kreštav ljudski glas. Vrteo je s nevericom, i ponavljao:

– To je taj telefon, a ko li to govori?

Saginjao se ispod stola, zagledao po ormarima da za svaki slučaj proveri da ga ovo belosvetsko spadalo ne namagarči. Iako mu je gospodin Panta nekoliko puta objašnjavao princip rada, ministar vojske ništa nije razumeo. Tek kada je razmenio koju s pukovnikom Kostom, koji se nalazio s one strane žice, izašao je i pozvao ostale oficire.

– Gospodo, hajde da vidite čudo neviđeno – telefon!

Izvor: Politika.rs










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Prvi telefon u Beogradu Empty
PočaljiNaslov: Re: Prvi telefon u Beogradu   Prvi telefon u Beogradu Sat610Pon 27 Apr - 18:44

Verovatno ste kao deca pokušavali da dužom žicom spojite dva elipsasta limena poklopca i razgovarate sa drugom osobom na nekoj udaljenosti. Prvi telefonski razgovor se nije puno razlikovao od ove dečije igre, a to ćemo vam upravo i dokazati… Krenimo zajedno u jednu pravu telefonsko-istorijsku pustolovinu. 
[You must be registered and logged in to see this image.]
Aleksandar Grejem Bel bio je rođen u porodici koja je bila fascinirana tonovima. Muška strana porodice, njegov brat, otac i deda, bili su poznati po govorničkim veštinama i besedama, dok su njegova žena i majka bile gluve, što je u velikoj meri uticalo na Belov životni rad. Njegova istraživanja o sluhu i govoru, navodila su ga na eksperimentisanje sa slušnim aparatima, a kruna tih brojnih eksperimenata je nagrada za prvi Američki patent, koju je Bel dobio za pronalazak telefona 1876. godine.
Međutim, Belov revolucionarni izum krenuo je sa greškom (?!) Čitajući tezu o zvuku na nemačkom, koji je loše znao, došao je do uverenja da zvuk može da se prenosi pomoću većeg broja žica. Greška mu je svakako pomogla da kasnije razvije jedan od najvećih izuma – telefon.
U svojim dvadesetim godinama, premestio se u Boston gde je osnovao školu učitelja za osobe oštećenog sluha. Tu je upoznao Votsona sa kojim će se upustiti u istraživanje akustičke telegrafije.Početkom juna, 1875. godine, Votson je slučajno, od velikog broja cevčica koje su se nalazile pred njima, odabrao jednu, i Bel, koji se nalazio sa druge strane žice, čuo je zvuk te cevi. Tada je Belu palo na pamet da je možda ipak dovoljna samo jedna žica, da bi zvuk mogao da se prenosi. Tako je otkrivena preteča telefona, koja je mogla da prenosi samo zvuke slične govoru, ali ne i jasan govor. Ovo ga je podstaklo da radi i dalje na usavršavanju svog patenta. Dobio je patent 7. marta 1876., a tri dana kasnije, 10. marta pokazali su da isti radi. Dok je Votson bio u drugoj sobi, Bel mu je preko piska rekao:„Gospodine Votson, dođite, želim da Vas vidim“. On je primio ove reči i došao je. Prvi telefonski razgovor bio je potpun.
Inspirisan svojim naučnom radoznalošću, Bel je nastavio da stvara druge izume, uključujući i fotofon 1880. Prvi bežični telefon prenosio je zvuk preko svetlosti umesto električnih žica. Ujedno je i predak bežičnih telefona i 80% današnjih telefonskih sistema koji koriste optička vlakna.
Prvi telefonski poziv bio je toliko poznat, da ga je Bel ponovio 1915. u formalnom otvaranju završenih transkontinentalnih telefonskih linija koje povezuju američku istočnu i zapadnu obalu.Podizanjem telefona u Njujorku, Bel je ponovio: „Gospodin Votson, dođite, želim da Vas vidim“.Međutim, ovog puta je Votson odgovorio da bi to trajalo nedeljama, jer je bio na drugom kraju linije u San Francisku.
POZDRAVNA REČ
Pronalaskom telefona postavilo se pitanje kako započeti razgovor. Edison je smatrao da bi telefon trebalo koristiti u poslovne svrhe sa konstantno otvorenim linijama. Postavljalo se pitanje, kako će iko znati da druga strana želi da govori? Predložio je 1877. godine da Hello (Halo) bude poziv koji će se prepoznavati prilikom emitovanja u okolini telefona. Aleksander je predlagao da poziv glasi Ahoy. Uvođenjem prvih telefonskih centrala Hello (halo) je postao standard, pa je isti 1883. godine registrovan u Oksfordskom engleskom rečniku.
PRVI TELEFON U SRBIJI
Prvi telefon u Beogradu instaliran je 1883. godine, samo sedam godina posle Belovog pronalaska „aparata koji govori na daleko“, i to zahvaljujući entuzijazmu, upornosti, pa čak i lucidnosti Pante iz Bogatića, ali je interesantno je da on sam nikada nije dobio telefon.
Prvi privatni telefonski broj instaliran je u domu novinara Ljube Bojovića, tadašnjeg urednika „Večernjih novosti“. Ovu centralu instalirali su i pustili u rad tehničari Gustav Haber-Stari i Mata Jovanović. Direktna telefonska linija Beograd-Zemun i Beograd-Pešta uspostavljena je 1905. godine. Srbija je tada imala 1203 pretplatnika.
Danas, na svakom koraku možete videti da ljudi komuniciraju putem ovog divnog Belovog izuma. Možete li zamisliti šta bi se desilo kada bi se mreža prekinula samo na jedan sat?

Milica Četnik, 10.03.2015.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Prvi telefon u Beogradu Empty
PočaljiNaslov: Re: Prvi telefon u Beogradu   Prvi telefon u Beogradu Sat610Pon 27 Apr - 18:46

Kako je telefon, čudo neviđeno, osvajao Beograd
Sprava kojom se „govori na daleko” u grad je stigla samo sedam godina posle registracije Belovog pronalaska
[You must be registered and logged in to see this image.]
Panta Mihajlović: Umesto da bude veliki gazda u Njujorku, doneo telefon u Srbiju
„Šta će to meni!”, odbio je prvi telefon Teša Nikolić, ministar vojni. I pokazao kroz prozor. Pred zgradom ministarstva – gde je do pre dvadesetak godina bila poznata kafana „Tri lista duvana” – čekala su danju i noću tri konjanika. „Oni mi svaku poruku, gde hoću po gradu, odnesu za tri minuta!”

Pre petnaestak godina Beogradom je kružila anegdota kako je jedan od mlađih glavnih urednika, kao nosilac i imalac „njegovog veličanstva” mobilnog telefona, dok je sedeo sa društvom u kafani, na pištanje iz levog džepa, ponosno potegao magičnu spravu i u njen sićušni mikrofon prozborio:

– Ko ti je rekao da sedim u Klubu „Borbe”?
Danas, kada i deca „potežu” mobilce gde stignu, na pešačkim prelazima, na motorima, za volanima, u tramvajima, u bioskopu, kafanama, liftovima, sigurno ne razmišljaju o tome kada je i kako u tom istom Beogradu obavljen prvi telefonski razgovor.
Mnogi od njih verovatno se i ne sećaju legendarne kafane „Tri lista duvana” koja se nalazila na uglu Bulevara kralja Aleksandra i Ulice kneza Miloša, na mestu gde danas zjapi prazna velelepna građevina kao spomenik tajkunskim vremenima. Dakle, u toj zgradi gde su bili „Tri lista duvana”, na prvom spratu, desio se prvi telefonski razgovor u Beogradu.
To istorijsko „alo”, izrečeno je pre 129 godina, 14. marta 1883. godine. Samo sedam godina posle Belovog pronalaska čudesne sprave pomoću koje se „govori na daleko”.
Čovek koji je pokušao da za ovo korisno sredstvo zainteresuje stare Beograđane zvao se Panta Mihajlović, savetnik i drugar Nikole Tesle. Rođen je 1854. godine, u srcu Mačve, u selu Bogatić, odakle ga je jedan trgovac odveo u Beč na školovanje. Put ga vodi u Švajcarsku, potom u Berlin, gde već kao priznati stručnjak radi kod firme „Simens-Halske”. Za šefa firme „Simens-Halske” u Njujorku postavljen je 1873. godine.
Stekavši izvestan kapital, a poznajući dobro sve probleme telefonskih uređaja, Mihajlović je pokušao da i u Srbiji uvede telefonske veze. No, stari konzervativni Beograd nije još bio spreman da prihvati prednost jedne nove tehnike.
„Bio sam neverovatan idealista. Dođem u Srbiju, iako sam mogao da pravim velike poslove u Nemačkoj, Americi  ili ma gde drugde, s namerom da učestvujem u ratu 1876. Kad se rat završio, padne mi na pamet da instališem telefon u Beogradu. Niko tu nije imao pojma o telefonu”, ostalo je zapisano u zaostavštini Pante Mihajlovića.
Svoju zamisao realizovao je kada je ukazom od 27. novembra 1882. dobio povlasticu za podizanje telefonskih štacija u Beogradu, odnosno u Srbiji. Preko oglasa u listu „Videlo” obavestio je poštovano građanstvo da je preduzeo pripreme i da će pristupiti radu, pa poziva „zainteresovane da se prijave upisa radi”.
Lice koje je želelo telefon moralo se obavezati „da će najmanje tri godine plaćati za svaku štaciju po varoši iznos od 20 dinara mesečno, a van varoši od svakog kilometra po 10 dinara više”.
Početkom naredne godine gospodin Panta pokušava da zainteresuje državne organe za svoj projekat. Tako je posetio ondašnjeg ministra vojske Tešu Nikolića, čija su se odeljenja nalazila na spratu zgrade u Ulici Miloša Velikog, iznad kafane „Tri lista duvana”, i predložio mu da instališe telefon za vojne potrebe. Ministar ga pažljivo sasluša, pa ga povede do prozora i pokaže mu u dvorištu tri konjanika.
– Vidiš li ove?
– Vidim, konjanici...
– Pa šta će meni onda taj tvoj telefon, kad ovi moji momci mogu za tri minuta da stignu do grada i jave šta treba? Man’ se ti ćorava posla...
Međutim, Mihajlović je bio uporan i rešen da ga ubedi, te ode do pukovnika Koste Radosavljevića, docnije ministra građevina, i sa njim se dogovori da na svoju ruku postavi telefonsku liniju od vojnog odeljenja do žandarmerijske stanice na Paliluli.
Sutradan, kad je ministar stigao u kancelariju, umalo ga „šlog strefi”: na njegovom stolu stajao je neki rog iz koga je izlazio nekakav kreštav ljudski glas. Vrteo je s nevericom, i ponavljao:
– To je taj telefon, a ko li to govori?
Saginjao se ispod stola, zagledao po ormarima da za svaki slučaj proveri da ga ovo belosvetsko spadalo ne namagarči. Iako mu je gospodin Panta nekoliko puta objašnjavao princip rada, ministar vojske ništa nije razumeo. Tek kada je razmenio koju s pukovnikom Kostom, koji se nalazio s one strane žice, izašao je i pozvao ostale oficire.
– Gospodo, hajde da vidite čudo neviđeno – telefon!
Autor: Ivan Miladinović
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Prvi telefon u Beogradu Empty
PočaljiNaslov: Re: Prvi telefon u Beogradu   Prvi telefon u Beogradu Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Prvi telefon u Beogradu
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Prvi 4G telefon u Srbiji: HTC One SV
» Prvi Svetski rat
» Prvi balkanski rat
» Koncerti i nastupi u Srbiji i regionu
» Ovo čujem prvi put
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Istorija-