Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Radoje Domanović

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
malalila

MODERATOR
MODERATOR

malalila

Ženski
Poruka : 52047

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Pet 22 Feb - 23:23

Radoje Domanović
(1873. - 1908.)



Radoje Domanović Image027



Radoje Domanović (Ovsište, 16. februar 1873 — Beograd, 4. avgust 1908) je bio srpski
satirični pripovedač.

Biografija

Rođen je 16. februara (ili 4. februara po julijanskom kalendaru) 1873. godine u porodici seoskog
učitelja u selu Ovsište kod Kragujevca. Detinjstvo je proveo u susednom selu Jarušicama, gde je
završio i osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Kragujevcu, a Filozofski fakultet na Velikoj školi
u Beogradu. Kao profesor srpskog jezika radio je u gimnazijama u Vranju, Pirotu i Leskovcu.
Zbog političkih uverenja je proganjan, premeštan i otpuštan sa posla. Posle pada režima kralja
Aleksandra Obrenovića 1903. godine, nezadovoljan malim promenama u zemlji, pokreće politički
list „Stradija“, u kojem pokušava da se bori protiv mana novog režima. Razočaran, odavao se sve
više boemskom životu, mnogo je pio, i usamljen, ogorčen i siromašan umro je u 35. godini života,
4. avgusta 1908. u Beogradu.
Radoje Domanović je prvi pravi satiričar među srpskim realistima, satira je glavno obeležje njegovog
talenta. On je tvorac srpske satirične pripovetke.

Veliki broj osnovnih škola nosi ime „Radoje Domanović“, takođe postoji i Zadužbina „Radoje Domanović“
koja dodeljuje nagradu sa istim imenom.

Radoje Domanović 250px-Bista_Radoja_Domanovi%C4%87a_na_Kalimegdanu
Radoje Domanović, bista na Kalemegdanu, Beograd



Pripovetke

Njegove najznačajnije pripovetke su:
Vođa
Danga
Stradija
Mrtvo more
Kraljević Marko po drugi put među Srbima
Razmišljanje jednog običnog srpskog vola
Ukidanje strasti
Pozorište u palanci
Glasam za slepca
Ne razumem


Filmovi

Domanovićeva dela su pretočena na filmsko platno:
1964. Boj na Kosovu
1968. Kraljević Marko po drugi put među Srbima (TV)
1980. Pripovedanja Radoja Domanovića (serija)
1988. Neka čudna zemlja

wikipedija
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

malalila

Ženski
Poruka : 52047

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Pet 22 Feb - 23:25

Čudo je, učitelju, danas ima i slobode i pismenih ljudi i škola i svega, pa opet sve gori ljudi!"

Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

malalila

Ženski
Poruka : 52047

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Pet 22 Feb - 23:30


Domanović: 140 god. od rođenja

Srpski pisac, utemeljivač alegorično-satirične pripovetke Radoje Domanović rođen je pre 140 godina,
16. februara 1873. godine, u selu Ovsište kod Topole.


Radoje Domanović 1536137419511f9e033ba67416699543_orig

Po majci iz značajne ustaničke porodice Cukića, Domanović je još iz detinjstva poneo u sebi idealnu
sliku herojskih likova učesnika u ustancima. Tako su porodična i lokalna sredina formirali u budućem
piscu društveni ideal koji će on naći u savremenom životu.

Posle osnovnog školovanja, Domanović je učio gimnaziju u Kragujevcu i Veliku školu u Beogradu, ali
boravak u gradskoj sredini nije izmenio njegova shvatanja koja je poneo iz sela.

Oko pet godina trajao je period satiričarskog stvaranja ovog pisca, tačnije sve do obaranja poslednjeg
Obrenovića i zatiranja ove dinastije 1903. godine. Posle toga Domanović prestaje da stvara prava
umetnička dela.

U svojim satirama on je oštro prikazivao vlastodršce koje je smatrao korumpiranim i brutalnim, ali i
lažno rodoljublje i servilno građanstvo.

Zbog političkih uverenja je proganjan, premeštan i otpuštan sa posla. Posle pada režima kralja Aleksandra
Obrenovića pokreće satirični list "Stradija", kroz koji pokušava da se bori protiv mana novog režima.

Dela koja je ostavio za sobom su satirične pripovetke "Stradija", "Vođa", "Danga", "Mrtvo more", "Kraljević
Marko po drugi put među Srbima".

Razočaran, odavao se sve više boemskom životu i umro je u 35. godini, 4. avgusta 1908. u Beogradu.

Veliki broj osnovnih škola nosi ime ovog čuvenog satiričara, a postoji i Zadužbina "Radoje Domanović" koja
dodeljuje nagradu sa njegovim imenom.

b92.net
16.02.2013.



Nazad na vrh Ići dole
_Zana_

Super Član
Super Član

_Zana_

Ženski
Poruka : 751

Učlanjen : 17.02.2013


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Sub 23 Feb - 18:05

Вођа

...- Браћо и другови, саслушао сам све говоре па вас молим да и ви мене чујете. Сви нам договори и разговори не вреде докле год смо ми у овом неплодном крају. На овој прљуши и камену није могло рађати ни кад су биле кишне године, а камоли на овакву сушу какву ваљда нико никад није запамтио. Докле ћемо се овако састајати и напразно разговарати? Стока нам полипса без хране, а још мало па ће нам и деца скапавати од глади заједно с нама. Ми морамо изабрати други начин, бољи и паметнији. Ја мислим да је најбоље да ми оставимо овај неродни крај па да се кренемо у бели свет, да тражимо бољу и плоднију земљу јер се овако не може живети.
Nazad na vrh Ići dole
Ružica

Član
Član

Ružica

Ženski
Poruka : 206

Učlanjen : 26.03.2013


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Pon 1 Apr - 22:10

Mrtvo more

Opisujući život ljudi u jednoj srpski palanci, njihovo ne prihvatanje različitih od sebe i mržnju samo prema onima koji se izdignu iznad proseka sredine u kojoj žive, Radoje Domanović je u pripovetki “Mrtvo more” na uverljiv i satiričan način pokazao kako je teško živeti u maloj sredini i pokoravati se njenim strogim pravilima.
Malograđanska sredina je učmala sredina koja ne podnosi razlike i veoma teško menja svoja unapred utvrđena merila dobrog ponašanja. U njoj vlada dvoličnost i licemerje, a svaki pojedinac je prinuđen da svoja lična razmišljanja podredi masi, da se ne suprotstavlja učmalosti i krši pravila.
Malograđani ne podnose ljude koji drugačije misle od njih samih i uvek se, ne birajući sredstva, suprotstavljaju smelim poduhvatima drugih. Oni žive mirnim životom bez ambicija, strasti, vrlina i poruka. U njihovom dosadnom i učmalom životu jedino je aktivna mržnja prema onom ko hoće da se uzdigne i nešto više postigne. Malograđani ne vole promene i ne žele da prihvate ništa novo, pa čak i ako je ono lepo, dobro i zanimljivo. U malograđanskoj sredini se osuđuje svako ponašanje drugačije od uobičajenog, a svi koji štrče i odskaču od drugih izloženi su ismejavanju, ogovaranju i ignorisanju. Ljudi puni ambicija i želje da iskažu svoj umetnički duh, naučnici blistavog uma, pesnici i slikari, neumoljivo se teraju da budu kao svi ostali. Njihov talenat nije njihova vrlina, već naprotiv, velika mana zbog koje u svojoj maloj sredini doživljavaju velike neprijatnosti. Oni predstavljaju opasnost i rizik za druge, jer mogu da postignu nešto više i nešto bolje. Zato se malograđani svojski trude da im uguše strast, unište slobodne umetničke snovi i ograniče njihov um.
Malograđanska sredina je sredina u kojoj vlada društveno mrtvilo. U njoj se ljudi slobodnog duha osećaju kao da im ponestaje daha i kao da se guše. Ona je kao mrtvo more, jedna zelena ustajala voda neprijatnog mirisa koja se nikuda ne miče i u kojoj nema istinskog života.

Radoje Domanović je kao čovek, pisac i publicista imao veoma kritičan odnos prema stvarnosti vremena u kome je živeo. Na meti njegove satirične proze bila je vlast i njeni predstavnici. S druge strane bio je mnogo razočaran ponašanjem gradjanstva (naroda) koje je bilo pokorno, podaničko i poltronsko.
"Mrtvo more" je alegorijsko - satirična pripovetka u kojoj je predstavio društvene pojave u Srbiji krajem 19. veka za vreme vladavine Obrenovića. Ovo delo je kritika društva i vlasti, a ujedno i poziv da se nešto promeni i okrene na bolje u svim segmentima društvenog i javnog sloja. Koristeći slikovit način govora Domanović kritikuje i ismejava ljudske mane i društvenu izopačenost, učmalost i neprosvećenost. Ujedno se trudi da to društvo promeni i natera ga da izađe iz te učmalosti u koju je upalo.
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

katarina

Ženski
Poruka : 74915

Učlanjen : 06.06.2011


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Pet 28 Mar - 16:06

Radoje Domanović Domanovic


VOĐA

- Braćo i drugovi, saslušao sam sve govore pa vas molim da i vi mene čujete. Svi nam dogovori i razgovori ne vrede dokle god smo mi u ovom neplodnom kraju. Na ovoj prljuši i kamenu nije moglo rađati ni kad su bile kišne godine, a kamoli na ovakvu sušu kakvu valjda niko nikad nije zapamtio. Dokle ćemo se ovako sastajati i naprazno razgovarati? Stoka nam polipsa bez hrane, a još malo pa će nam i deca skapavati od gladi zajedno s nama. Mi moramo izabrati drugi način, bolji i pametniji. Ja mislim da je najbolje da mi ostavimo ovaj nerodni kraj pa da se krenemo u beli svet, da tražimo bolju i plodniju zemlju jer se ovako ne može živeti.










Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta Radoje Domanović 2294901356
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Pon 2 Feb - 16:08

Ја сам врло много путовао по свету. Неки то верују, а многи не верују, већ држе да сам ја то уобразио. Чудновато! Уосталом, што рекао неко, цела ме се ствар не тиче ништа. Главно је да ја држим да сам врло много путовао.

Путујући по свету човек види свашта, често што ни у сну није снио, а камоли будан могао замислити. Читао сам у једним енглеским новинама како је цела енглеска штампа напала најоштрије неког грешног Енглеза који беше написао некакав путопис кроз Србију. Читао сам и тај путопис, и изгледа ми доста веран, али му нико од Енглеза није веровао ни да постоји чак нека земља Србија, а камоли оно што он пише о тој земљи. Назвали су га занесењаком, па чак и лудим човеком. Ето, сад, нека виде критичари да се у свету све може видети, па да не вичу једнако: није верно, не одговара природности; личности као да су пале с Месеца (а не виде како и поред њих и поред нас пролазе свакодневно толике индивидуе које су много горе него да су с Месеца пале), а већ њихов стереотипни црвен кончић што се, не знам, провлачи кроз дело, куда ли, бестрага, изишао ми на врх главе.

Ето, дакле, тако и ја, путујући, наиђем на једно дивно друштво, управо место, државицу, шта ли.

Прво на шта наиђем у тој земљици (хајде, баш да је тако клот зовемо) беше неки политички збор.

„Лепо, бога ми; куд ја да натрапам на то чудо!" - помислим у себи, и би ми непријатно, јер сам се у Србији већ одвикао од политичких зборова и учешћа у јавним пословима. Све се то једно с другим груписало и измирило, па нема човек с ким ни да се честито завади.

Изненадио сам се. Збором руководи представник власти у том крају земљице, ваљда га зову окружни начелник, а он је и сазивач политичког збора. Многи грађани дремљиви, подбули од спавања, неки дремају стојећи, уста им полуотворена, очи затворене, а глава им климата лево-десно, горе-доле; занијају се по две грађанске главе мало јаче, ударе се, презну, оба политичара погледају тупим погледом један другог, не изненаде се ничему, очи им се опет затворе, и главе климатају ревносно и даље. Многи легли те спавају, а хркање се разлеже да је милина чути. Многи су, додуше, будни, али трљају очи и зевају слатко и гласно, те као да помажу, ради боле хармоније, онима што хрчу у хору. Погледам, кад са свију страна пандури носе на леђима грађане. Сваки упртио по једног па га носи на збор. Неки, мирни, ћуте и гледају равнодушно око себе, неки заспали, а неколицина њих се праћају и отимају. Неке, упорне, дотерују везане.

- Какав је ово збор? - питам једног.

- Ко ти га зна! - одговори ми равнодушно.

- Ваљда није опозиција?

- Опозиција! - одговори опет не гледајући ни ко га пита.

- Па зар власт сазива опозицију на збор, и још луде силом доводи? - упитам.

- Власт!

- Па зар против себе?

- Сигурно! - одговори ми с досадом, као у некој недоумици.

- Можда је збор противу народа? - упитам.

- Можда - одговори онај на исти начин.

- А шта ти мислиш? - упитам. Он ме погледа тупо, безизразно, слеже раменима и рашири руке, као да би рекао: „Шта ме се тиче!"

Оставим га и хтедох прићи другом, али ме његово лице без икаква израза одврати од тог лудог, безуспешног покушаја.

Одједном, чух неки љутит глас:

- Шта то значи? Нико жив неће у опозицију! То се дале не може трпети. Све саме присталице уз владу и власти, све послушно, све мирно, па то тако из дана у дан, да се већ човеку згади и на ту послушност.

„То је диван и образован народ!", помислим у себи и позавидим тој идеалној земљици. Ту, ваљда, ни моја покојна стрина не би хукнула ни предвидела какву опасност. Људи образовани и послушни, мирнији много више него што је од нас као деце и тражио онај добри, стари учитељ, јер њихов мир и добро владање досади и обљутави чак и самој мирољубивој полицији.

- Ако ви тако продужите и дале, - виче начелник оштро, љутито - онда умемо ми окренути други лист, па ће влада указом постављати опозиционаре. Час посла, а тога, ако нисте знали, има у другом свету. За вођу крајње и оштре опозиције против данашњег режима поставља се тај и тај, с годишњом платом од петнаест хиљада динара. За чланове главног одбора опозиционе странке: тај и тај, тај и тај, тај и тај, па хајд. Па, онда, за опозиционаре округа тога и тога: тај и тај, тај и тај, па мирна крајина. Не може то овако више. А влада је већ нашла пута и начина да покрене и један лист против себе. Зато је већ почела водити преговоре и нашла добре, поуздане, верне људе. Грађани, односно опозиционари, гледају дремљиво у начелника и на њиховим лицима се не опажа никаква промена. Нити их то изненађује, нити буни, нити радује, - апсолутно ништа, као да начелник ништа није ни говорио.

- Дакле, ви сте сад опозиција! - вели начелник.

Свет гледа у њега и ћути мирно, равнодушно. Он узе списак свију присутних, односно дотераних на збор, и поче прозивати.

- Сви су ту! - рече после прозивке задовољно.

Начелник се затури у наслону од столице и протрља руке од задовољства.

- Е, доброоо! - рече с осмехом на лицу. - Сад, у име бога, да почнемо!... Ваш је задатак, као противника владиних, да владу нападнете најоштрије и да осудите њен политички рад и правац политике и спољне и унутрашње.

Свет се, мало-помало, поче прибирати, док се, тек, један пропе на прсте и диже руку, па процвиле слабачким гласом:

- Ја знам, молим господине, једну причу о опозиционару.

- Е, деде причај.

Грађанин се мало накашља, промрда раменима, па узе причати таквим тоном да више изгледа да кукуриче, исто онако као што смо ми одговарали у основној школи и препричавали поучне причице: - Била тако два грађанина: једноме било име Милан, а другом Илија. Милан је био добар и послушан грађанин, а Илија опак и неваљао. Милан је слушао своју добру владу у свему, а Илија је био неваљао и није слушао своју добру владу, већ је гласао против владиних кандидата. И добра влада зовне к себи и Милана и Илију, па ће рећи:

„Добри Милане, ти си добар и послушан грађанин; ево теби пуно пара и добићеш поред своје службе још једну с болом платом. То рече, па пружи добром Милану пуну кесу с новцима. Милан пољуби владу у руку и оде весело својој кући."

- Потом се влада окрете Илији и рече:

„Ти си, Илија, рђав и неваљао грађанин, зато ћу те ухапсити и одузети ти плату што је примаш, па ћу је дати добрима и ваљанима."

„Дођоше џандарми и ухапсише рђавог и неваљалог Илију, те је много патио и ожалостио своју породицу."

- Тако пролази сваки онај који не слуша свога старијега и своју владу.

- Врло добро! - рече начелник.

- Ја знам, молим, господине, чему нас учи ова прича! - рећи ће други грађанин.

- Добро. Кажи!

- Из ове причице видимо како треба бити веран и послушан свакој влади, па да човек срећно поживи са својом породицом. Добри и послушни грађани не раде као Илија, па их свака влада воли! - говори опозиционар.

- Лепо, а шта је дужност доброг и послушног грађаnина?

- Дужност је доброг и родољубивог грађанина да се ујутру дигне из постеље. - Врло лепо, то је прва дужност. Има ли још која?

- Има још.

- Које су?

- Да се грађанин обуче, умије и доручкује!

- Па онда?

- Онда изиђе мирно из своје куће и иде право на свој посао, а ако нема посла, онда иде у механу, где чека време ручку. у подне тачно долази опет мирно својој кући и руча. После ручка попије каву, опере зубе и легне да спава. Кад се добро испава, грађанин се умије и иде у шетњу, па онда у механу и, кад дође време вечери, долази право својој кући те вечера, а после вечере легне у постељу и спава.

Многи од опозиционара испричаше по једну мудру, поучну причицу и објаснише чему нас та прича учи. Затим опозиционари пређоше на своја убеђења и принципе.

Један предложи да се збор заврши и да сви заједно оду у механу на чашу вина.

Ту се мишљења поделише и мораде доћи до бурне дебате. Нико више није дремао. Дође гласање у начелу. По свршеном гласању, начелник објави да је предлог примљен у начелу да се уопште иде у механу, и сад дође претрес у појединостима: шта ће се тамо пити?

Једни хоће вино и соду.

- Нећемо, - вичу други - боле је пиво! Ја из принципа не пијем пиво! - вели један из прве групе.

- А ја, опет, из начела не пијем вино.

И тако се појавише многи принципи и убеђења, и отвори се бурна дебата.

Неки поменуше каву (они су у ужасној мањини), а један између њих извади сат, погледа и рече:

- Три часа и пет минута! Ни ја сад не могу пити каву. Ја из принципа пијем каву само до три часа по подне, а после тога времена ни за живу главу.

Дође, после многих говора, који су читаво послеподне трајали, до гласања.

Начелник се, као ваљан представник власти, држао објективно и правично. Ничим није хтео утицати на слободу гласања. Свакоме грађанину дозволио је да мирним, парламентарним путем дâ свој глас за своје убеђење. Уосталом, сваком је то право и законом дато и нашто га онда одузимати?

Гласање је текло у највећем реду.

По свршеном гласању устаде начелник с важним, озбиљним лицем, као што доликује председнику политичког збора, и још важнијим гласом објави резултат гласања:

- Објављујем да је огромном већином победила трупа која је за вино и соду, затим долази мало мањи број фракције за чисто вино, затим фракција за пиво. За каву су гласала тројица (двојица за слатку, а један за горчију) и, најзад, један глас за меланж.

Тај је и иначе, заборавих напоменути, био започео говор противу владе, али му маса заглуши грајом тај детињасти испад. Он онда, мало доцније, поче говорити како је противан и оваквом збору, и како то и није збор опозиције, већ власти пало на ум да се прошали, али га и ту остали виком и грајом спречише да говори.

Начелник после тога поћута мало, па додаде:

- Што се мене тиче, ја ћу пити пиво, јер мој господин министар не пије никад вино и соду.

Наједанпут се опозиција поколеба и изјавише сви да су за пиво (сем онога што је гласао за меланж).

- Ја нећу утицати на вашу слободу, - рече начелник - и тражим од вас да останете при свом убеђењу.

Боже сачувај! Нико неће да чује за убеђење, и узеше доказивати како је то гласање случајно тако испало, и да се и они сами чуде како се то десило кад, у ствари, нико није тако мислио.

И тако се све то лепо сврши, и одоше после дугог и мучног политичког рада у механу.

Пило се, певало, напијане су здравице и влади и народу, и у неко доба ноћи сви су се мирно и лепо разишли кућама.

Сутрадан начелник је послао шифром извештај влади о јучерашњем политичком збору. Извештај гласи:

„У мом се округу појавила јака политичка струја противника данашњој влади. Покрет сваког часа хвата све више и више маха, тако да се ја бојим да не дође у питање опстанак данашње династије. Употребљавао сам све мере које сам могао и сва средства што сам их имао на расположењу да спречим ово зло; али како се тај опозициони, управо револуционарни покрет јавио нагло, као бујица, то су сви моји покушаји били узалудни, и револуционари су се насилно искупили у огромном броју јуче по подне на збор. Из њихових оштрих и дрских говора увидео сам да су анархистичких начела и да у тајности сигурно спремају буну и преврат у земљи. Напослетку, после мучних и тешких напора, једва сам успео да збор растурим, јер је могло бити велике опасности, пошто је један између њих чак претио како ће они оборити монархију и увести републикански систем владавине.

У прилог под ./. шаљем учтиво господину министру списак најопаснијих личности (ту је био као коловођа онај особењак што пије меланж, „цукервасер", шта ли беше, затим она тројица што су били за каву) и молим за наређење шта дале да предузмем у овако важним и судбоносним приликама по нашу земљу." Начелник је одмах, после тако крупних услуга што је учинио земљи и управи земаљској, добио одликовање и класу. Сви они опозиционари дошли су да му честитају, и на томе се ствар сврши.

После свршеног збора, запитао сам био једног:

- Зар код вас нема луди што се баве политиком?

- Било је и тога.

- Па?

- Ништа... Будалаштине!

- Што будалаштине?

- Остави се, молим те; ко ће да ми води политику?!... Почињао је то један!

- Па шта учини?

- Луд човек! Шта има да учини?!... Знамо га сви: и ко је и откуда је и чији је син и шта једе у кући. Отац му био мајстор, али последњи човек, а он отишао у школу, млатио се негде по свету, па дошао натраг и започео да ми прича: треба овако, треба онако, па не знам уређење, па закони, па устав, па грађанска права, па слобода збора, па избори... Мани, молим те, вазда је он бунцао којешта!

- Па шта му ти кажеш?

- Ништа! Шта да му кажем? Гледам га, па се смејем. Знам њега; нема хлеба честито да једе, а знам му оца и фамилију. и он ми прича шта је устав и слобода?

- Можда зна човек?! - рекох.

- Остави, молим те, бар њега знам колико је тежак.

- Па шта уради?

- Шта ће да уради?!... Чита неке књиге, трчи из места у место, агитује нешто, скупио неколико њих, држали неке зборове. Хапсише га, кажњаваше, протериваше. Кажем му ја једном: „Што се заносиш као дериште, те не гледаш свог посла? Видиш да си луд човек?!"

- Шта му други веле?

- Пукоше луди од смеја. Кад изиђе из затвора, па прође улицом, тек онда настане смеј.

„Нађе ли устав?", упита га неко, а цела улица у смеј. - Море, што је било шале с њим, то нема. Некипут да се испреврћемо од смеја. И данас му остало име Тома Устав! рече ми онај, и засмеја се тако да му сузе ударише на очи.

- Па шта је било с њим?

- Пропао је, сиромах. Нема нигде ништа, а и службу му државну не даду... Будала! Његови другови по школи какве лепе положаје имају, а он тако! Није му нико крив. Додуше, хвале га да је био од свију њих најспремнији и најинтелигентнији, ал' некако занесењак. Ништа није горе него кад човек уврти себи неке бубе у главу. Нашао се он да исправља нешто. Целом свету добро, а он хоће нешто нарочито, као да га ми не знамо. Сиромах!...

- Шта сад ради?

- Море, сад се опаметио, ал' доцкан! Ми га излечисмо од буба, а како је он био дурашан, ништа власти не би с њим учиниле. Него ми почесмо да терамо комедију, па га још ђаволи прозваше „Устав". Тако данас, тако сутра, па почеше луди с њим да праве шале где стигну, где стану. Он се бори, бори, па малакса... Жао ми га јадника! Није био рђав!... Сад је паметан, озбиљан човек, не заноси се као пре. Повукао се готово сâм за се, па се слабо с ким и дружи. У сиротињи је, али га многи помажу. Свима нам га је жао, али сам је крив...

- Како сад луди с њим?

- Лепо!... Сад га не исмева нико, воле га луди; а и жалимо га, јадника!

Mrtvo more (odlomak)
Radoje Domanović Radoje_Domanovic_spomen_bista_rad_Nebojse_Mitrica
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Sre 24 Jun - 14:33

Radoje Domanović Uis-radoje-domanovic-poster
BIČ DOMANOVIĆEVE SATIRE KAO VEČNO UPOZORENJE

Kakvu je sliku Srbije, i u kojim listovima, izvan satiričnih pripovedaka i satira još dao satiričar, pamfletista, polemičar, pismopisac, pisac anegdota, kozerija, feljtona, "isternica" iz službe, "pogorelac" i novinar po nevolji Radoje Domanović? Kakva-takva, već formirana kao činilac u javnom mnjenju, štampa je privukla borbeni duh Domanovića, i on će, u brojnim listovima, svojim pamfletima, polemikama, anegdotama i formama između publicistike i literature u tome naći sebe.

Ono najvrednije u njegovom delu, stvorenom za jednu deceniju, u satiri i ostalim žanrovima ima opštije značenje i "prelazi granice i okvir vremena" svoga — ima opštu vrednost. Sarađivao je od 1898. godine u Gedži i Dnevnom listu (anonimno), gde su glavnu reč vodili Jovan Skerlić i Milan Grol, u Odjeku, u rubrici "Uzgrednice", naročito od oktobra 1902. do marta 1903. godine, kada ulazi u novinarstvo u punom smislu. Jer, poznato je da je od majskog prevrata štampa na udaru cenzure, a novinari su hapšeni. U novinskim tekstovima zato je više satire i kozerija i zato su i književni radovi dobijali političku boju i karakter žurnalistike.

Nikada više književnika nije bilo u novinama, i to opozicionim, kao tada, od Jovana Skerlića i Jaše Prodanovića do Domanovića, i oni su, pola slikajući Srbiju kakva jeste, pola izmišljajući, upropastili kralja Aleksandra, kao što je Zmaj upropastio kneza Mihaila, ispravno uočavaju istoričari književnosti. Oni su od Srbije napravili Stradiju a od kralja karikaturu i ludog vladaoca.

U Odjeku, glasilu radikala, naročito od 1902. godine, kada je ponovo zabranjen, gde je pisao rubriku Uzgrednice, u Zvezdi, Srpskom književnom glasniku — svugde i uvek Domanović piše sa pozicije otpora. On uvek uzima najveće teme i udara u Vladu, ministre, policiju i Dvor. Tako i tada izrasta kao veliki pamfletista i borac bez mane i straha.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Sre 24 Jun - 14:34

"Ja ne mislim da ti pišem da te razgaljujem, da ti pravim ma kakvo zadovoljstvo, ja hoću nešto drugo.
Ja hoću da pišem nešto drugo. Ja hoću da pišem knjigu ludosti tvoje, ja hoću da se nasmejem
bolno i gorko svom vremenu."
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Čet 24 Nov - 17:55

Radoje Domanović 73ee3-dva-vola

Razmišljanje jednog običnog srpskog vola - Radoje Domanović

Kod nas ima ljudi na vrlo velikim položajima koji ništa
ne misle, a u naknadu za to, ili možda iz drugog razloga,
počeo je razmišljati jedan običan seljački vo, koji se ništa
ne razlikuje od ostalih srpskih volova. Bog će ga znati šta
je bilo da se taj genijalni brav odvaži na tako drsko preduzeće-
mišljenje, jer se dosad dokazalo da se od tog nesrećnog zanata
u Srbiji samo moglo imati štete...

Čime se ponosi moj gazda i ostali njegovi sugrađani,
Srbi? Zašto toliko dižu glave i s naduvenom gordošću i prezrenjem
gledaju na moj rod?... Ponose se otadžbinom, ponose se time
što im je milostiva sudbina dodelila da se rode ovde u Srbiji.
Pa i mene je majka otelila ovde u Srbiji, i ne samo da je ovo
otadžbina moja i oca moga, već su i moji stari, kao i njihovi,
svi zajedno prešli u ove krajeve još iz stare slovenske postojbine.
Pa niko od nas volova ne osećaše ponos zbog toga,
već smo se mi uvek ponosili time koji više tereta uz brdo može
povući, a nijedan vo do danas ne reče nekom švapskom volu:
"Šta ti hoćeš, ja sam srpsko vo, moja je otadžbina ponosna
zemlja Srbija, tu su se otelili svi moji stari, tu su, u ovoj
zemlji, i grobovi predaka mojih!" Bože, sačuvaj, time se mi
nikad nismo ponosili, to nam ni na um nije padalo, a eto se
oni i time ponose. Čudni ljudi!

... Ponose se svetlom prošlošću. Imaju Kosovo Polje,
kosovsku bitku. Čudna čuda, pa zar i moji stari nisu još i
tada vukli vojsci hranu i ratne potrebe; da nas nije bilo,
taj bi posao morali raditi sami ljudi. Imaju ustanak na
Turke. To je velika, plemenita stvar, ali ko je tu bio?
Zar su dizali ustanak ovi naduveni šupljoglavci što se ovako,
ne radeći nista, šepure pored mene s ponosom, kao da je to
njihova zasluga. Eto da uzmemo za primer mog gazdu. I on se
ponosi i hvališe ustankom, a naročito time što je njegov
praded, kao redak junak, poginuo u ratu za oslobođenje. Pa
zar je to njegova zasluga? Njegov praded je imao prava da se
ponosi, ali on ne; njegov je praded poginuo da bi moj gazda,
kao njegov potomak, mogao biti slobodan. I on je slobodan,
ali šta radi u toj slobodi? Ukrade vrljike, sedne i on na
kola, pa ja vucem i njega i vrljike, a on na kolima spava.
Sad je prodao vrljike, pije rakiju, ne radi ništa, i ponosi
se svetlom prošlošću. A koliko je u ustanku mojih starih
poklano da se borci hrane, pa zar nisu i moji stari, u to
vreme, vukli ratne potrebe, topove, hranu, džebonu, pa nama
ipak ne pada na um da se kitimo njihovim zaslugama, jer mi
se nismo izmenili, mi i danas vršimo svoju dužnost kaogod i
naši stari što su je savesno i trpeljivo vršili.

Ponose se patnjama svojih predaka, petstogodišnjim
robovanjem. Moj rod pati otkad postoji; patimo i mi i dandanji
i robujemo, pa mi to nikad ne udarismo na velika zvona. Kažu,
Turci ih mučili, klali, udarali na kolje, pa i moje su stare
klali i Srbi i Turci, pekli, i na kakve nas još muke nisu
udarali.

Ponose se verom, a ne veruju ni u šta. Šta sam ja kriv,
i moj rod, što nas ne primaju u hrišćanstvo?... Ja nisam nikoga
ubio, nikog ogovorio, nikom ništa nisam ukrao, nisam nikog
otpustio iz državne službe ni kriva ni dužna, nisam napravio
deficit u državnoj kasi, nisam lažno bankrotirao, nisam nikoga
okivao i hapsio nevine ljude, nisam oklevetao svoje drugove,
nisam izneverio svoje volovsko načelo, nisam lažno svedočio,
nisam nikad bio ministar, i činio zla zemlji, a sem toga što
nisam zla činio, činim dobra i onima koji meni zlo čine...
Pa ipak, niko ne priznaje te naše zasluge za otadžbinu...

To je, dakle: ponose se slobodom i građanskim pravima.
O tome moram ozbiljno razmisliti. Misli, misli, ali ne ide
nikako. U čemu su ta njihova prava? Ako im policija naredi
da glasaju, oni glasaju, a to toliko mogli bismo i mi
muknuti: "Zaaa!" a ako im ne naredi, ne smeju da glasaju
ni da se mešaju u politiku, isto kao mi. Trpe i oni hapsu
i udarce, često ni krivi ni dužni. Mi bar riknemo i mahnemo
repom, a oni ni toliko građanske kuraži nemaju...

Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Uto 8 Maj - 9:16

SATIRIČNI IZRAZ KAO IZVOR KNJIŽEVNE KRITIKE KOD RADOJA DOMANOVIĆA


Radoje Domanović (1873—1908) je od početka svog stvaralaštva prepoznat kao originalan pisac, i to od strane najvećeg kritičara onog vremena Bogdana Popovića. U pohvali Domanovićevog pripovedačkog satiričnog pregnuća na predlošku tri pripovetke, Popović nije škrtario na rečima, ali nije ni hvalio bez osnova. Nalazi da je osnovna zasluga Domanovića što su njegove priče "jedna novina u našoj književnosti. Ove njegove priče idu u vrstu alegoričnih i fantastičnih satiričnih priča u rodu Sfiftovom, kakvih u nas dosad nije bilo. Sa njima, dakle, naša književnost dobija i nov književni oblik."1

To već govori dovoljno o originalnosti Domanovićevog dela kako u diskursu književnosti štokavskog govornog područja, tako i u okvirima2 svetskog beletrističkog satiričnog izraza.

Domanovićevo delo j e izraslo iz aktuelne problematike njegovog doba. Zato će se vezati za društvenu problematiku, a podsticaje će dobiti iz realističke književnosti njegovog doba, koj a će biti zaokupljena kritikom savremenog društva.3 Ta njegova kritička angažovanost društvenih realija rezultirala je alegorijsko-satiričnim izrazom koji do njega mi nismo imali u srpskoj književnosti, osim u rudimentnim oblicima.

Domanovićevo delo je žanrovski razuđeno. Dimitrije Vučenov skreće pažnju da je Domanović, pre svega, "pisac političke satire, a zatim kao 'isteranica' iz službe i 'pogorelac', kako su njega i njegove drugove u ono vreme nazivali, novinar po nevolji. Jedno i drugo moralo je da ostavi određen trag u njegovom stvaranju, u uslovima pod kojima je živeo. Novinarski rad i politička borba prelivali su se u književno delo, a književni način stvaranja je prodro u njegovu žurnalističku delatnost."4 Sa druge strane, u vreme političkih prevrata pre 29. maja 1903. godine, kad je svaka štampana stvar bila podvrgnuta oštrom teroru i budnom oku cenzure, časopisi, listovi, novine i knjige su plenjene, a autori su kažnjavani zatvorom, pisci i novinari su morali da se dovijaju na različite načine. Prvo, nisu potpisivali svoje članke; drugo, žanrovski su se dovijali tako što su novinskim člancima davali formu pripovetke, humoreske ili kozerije, a na trećoj strani, književni radovi su imali političke i žurnalističke elemente.5

U tom smislu, možemo konstatovati da je ovo doba kad nastaje novi žurnalističko-književni diskurs, koji će biti svojstven diktatorskim režimima. Za Domanovića ne možemo reći da se bavio književno-kritičkim radom, ali ipak književno-kritičke teme u njegovom literarnom stvaralaštvu i društvenom angažmanu zauzimaju vrlo značajno mesto. Na posredan način, on se bavi vrlo značajnim književnim pitanjima, ali ne zapostavlja ni pitanja vezana za nauku, školu i pedagoško vaspitanje.6 Shodno aktuelnom trenutku, Domanović je napravio novu formu kritičkog teksta. Štaviše, on je u ovom kritičko-beletrističkom izrazu prednjačio.

Zato smatramo da je u pravu Dragana Vukićević kad konstatuje: "Da bismo bolje razumeli Domanovića kao književnog kritičara, nužno je osloboditi se ograničenja koje ovoj književnoj disciplini nameće savremena nauka o književnosti. Pisati književnu kritiku krajem 19. i početkom 20. veka, značilo je baviti se ne samo delom već i odnosom delo: stvarnost."7 Smatramo da je neophodno Domanovićeve kritičke napise posmatrati i kao književno-kritičke, u širem smislu, jer se on u njima vrlo često bavio konkretnim književnim pitanjima, kao što su: zašto se piše, za koga se piše, kakav je položaj umetnika u društvu, kakav je njegov socijalni status, kakva je uređivačka politika časopisa, kakav je smisao pisanja, itd.

Da treba govoriti o Domanoviću kao o književnom kritičaru, dokazuje i činjenica da je Domanović svoju književnu karijeru započeo jednom književno-kritičkom parodijom na Sremčevog junaka Vukadina8. Taj rad je spoj književnog prikaza i parodiranog Sremčevog teksta, gde se u podtekstu jasno uviđaju književne zamerke: "ačenje", "ponavljanje pisca", "verno kopiranje razgovora sokačkih i kafanskih", humor je "sokački i ordinarni", slaba je kompozicija, nemotivisanost u postupcima junaka.

Nije ni mali broj tih parodičnih književno-kritičkih radova. Mi možemo navesti sledeće: Ozbiljne naučne stvari, Secesija, Naša narodna poezija, Savremeni pesnik, Naša posla, Božićna priča, Čitaocima, Ljubavno pismo maloj publici, Književnicima Janku Veselinoviću i Borisavu, Borisavu Stankoviću književniku, Janku, Sećanje na Milovana Glišića i Nekrolog Janku Veselinoviću.

Ovi radovi su žanrovski interesantni u odnosu na način kojim je kodiran njihov diskurs. Cilj jednog književno-kritičkog teksta je da prezentuje i da vrednosni sud jednog teksta, a pri tome sam tekst, koji je vrednovan, ostaje nepromenjen. Drugim rečima, "kritika je govor o tekstu, a parodija je tekst u tekstu — dvostruki govor."9 Na planu jezika takođe nalazimo razliku. Jezik kritike je samostalan jezik, štaviše, on se bitno razlikuje od jezika kritikovanog teksta, pa se naziva i meta jezik,10 kao jezik o jeziku i spoznaja samoga sebe i drugoga u jeziku predstavljenog sveta književnoumetničkog dela.

Rad Ozbiljne naučne stvari čini se egzemplarnim za pokazivanje Domanovićevog kritičkog osvrta na aktuelne književne prilike, kao i za shvatanje književne delatnosti, kako beletristike, tako i književne kritike. Domanović je protiv hiperprodukcije raznih kritičkih hrestomatija i zbornika. Kritičare naziva literarnim preživarima. Tu ubraja kritičare koji "pasu kradom u stranim književnim livadama pa tu hranu posle preživaju u hladovini državne službe i nađubruju razne naše listove đubretom što se zove kritika, književni prikaz."11

Kao nekada Jakov Ignjatović, i mnogi drugi pre njega, i Domanović skreće pažnju na strašne posledice nestručne i neobjektivne kritike koja se povodi samo za sujetnim porivima sopstvene svrsishodnosti. Nalazi da veliki deo čitalaca podržava neznanjem "glupu lektiru i glupe kritike, a glupa kritika od svoje strane opet sokoli proste čitaoce u njihovu neznanju, a rđave pisce da ne klonu."12 Tu ne treba da smetnemo sa uma da je za primer lošeg kritičara u Domanovićevom radu uzet Ljubomir Nedić, začetnik moderne srpske kritike. Domanović mu je zamerio čuveni napad na Zmajevu liriku. To govori da Domanović nije imao sluha niti za novine, niti za autoritete. Odgojen na tradiciji Zmajeve poezije, a inspirisan realističkom poetikom, nije mogao da razume Nedićeve kritičke zahteve, koji su mu delovali usiljeno i degutantno u odnosu na aktuelno stanje.

Vrlo je važno da Domanović obraća pažnju i na publiku: "Ne bi sve bilo ni od kakve štete kad bi naša čitalačka publika bila od boljeg književnog ukusa. Ali se nekako usuđujem reći sa strahom božijim, našlo jedno s drugim (misli se na rđavu kritiku, prim. autora), ne može biti bolje, ili, ako hoćete, bolje je reći, ne može biti gore."13 Domanović ne okrivljuje, kako kaže "masu", jer ona može biti zavedena delovanjem nekoga ko namerno želi da pokvari pravo mišljenje. Dakle, Domanović nije shvatao književnu recepciju kao živi organizam koji učestvuje u potvrđivanju književnoumetničkog dela, već kao pasivni činilac na koji samo treba izvršiti uticaj. Zato on zauzima povlašćen stav u odnosu na publiku kojoj se obraća: "Ja ne mislim da ti pišem da te razgaljujem, da ti pravim ma kakvo zadovoljstvo, ja hoću nešto drugo. Ja hoću da pišem nešto drugo. Ja hoću da pišem knjigu ludosti tvoje, ja hoću da se nasmejem bolno i gorko svom vremenu."14

Nije Domanović izostavio ni da apostrofira pristrasnost kritičara, koja je na našoj literarnoj sceni, naročito u drugoj polovini XIX veka, bila prekomerno prisutna. "Lično prijateljstvo ili mržnja najobičnije su pokretači ovom ili onom prikazu. A i kad to neće, kritičar i nehotice pada u iste pogreške, jer često ne može da apstrahuje pisca od njegovih dela."15 Posebno se čini zanimljivim ovaj drugi deo eksplicita koji se tiče razdvajanja čoveka od njegovog dela, što smo pronašli još i kod Milana Đ. Milićevića.16 Ovim zahtevom Domanović je napravio iskorak u odnosu na epohu kojoj prppada anticipirajući načela književnih teorija koje tek treba da uslede. U vezi sa ovim možemo tražiti i objašnjenje zašto se sa toliko jetkosti i sarkazma Domanović obrušio na Ljubomira Nedića. Nedićev metod, koliko god da je bio novina, ticao se kontekstualnog izučavanja književnih činjenica, odnosno činjenica koje su vezane za biografizam, dakle — čoveka, ono štoje Domanović smatrao od drugostepenog značaja za značenje samog dela.

Smatra velikim nedostatkom i to što se naši kritičari ne usuđuju da udare perom tamo gde niko nije udario i da stvore mišljenje i daju dubok i duhovit sud o onome o čemu još niko nije dao. To što se naši kritičari libe da proučavaju srpsku književnost je, prema Domanovićevom ubeđenju, iz dva razloga. Prvi je sadržan u preziru, jer su pametniji videli ko se u Srbiji sve bavi kritikom, pa su totalno izgubili interesovanje za taj posao, ili su, da bi dokazali svoju intelektualnu superiornost, pristupili pisanju o delima velikih svetskih pesnika. Domanović smatra da je to daleko lakše no krenuti u neistraženo područje kakvo je srpska književnost, jer se tu, u gomili radova i mišljenja, komparacijama daleko lakše može doći do svog mišljenja, pa i do slave pametnog čoveka.17

Jedan od najvećih nedostataka srpske književne kritike Domanović pronalazi u šablonizmu kojem ona robuje. On jetko ističe da se pojedina mesta ponavljaju u tekstovima kritičara. Ta ponavljanja se tiču citiranja lepih mesta, isticanja opšteg utiska o delu, preporuka tipa da je problematiku o kojoj se piše trebalo "dublje studirati", da nije trebalo "pisati na juriš", da je trebalo videti kako su slični problemi razrađeni u stranim književnostima i, na kraju, svaki rad se završava zaključcima o jeziku, stilu i interpunkciji.18

Zaista, tu ima istine. Taj šablon ne samo da se oseća u kritičkim tekstovima kritičara, sa malim izuzecima onih istaknutih kritičara, kao što su bili Jovan Skerlić ili Marko Car, već i u književno-kritičkim tekstovima beletrističkih pisaca. Sa izuzetkom nekih jezičkih specifičnosti, koje se uglavnom tiču kolokvijalizama, mogli bismo sve kritičke prikaze pripisati jednom autoru. Izuzetak čini Domanović zbog svog posebnog satiričnog izraza, koji se ne može vezati za jezik književne kritike, jer to nije. Tu možemo ubrojati i Milovana Glišića zbog njegove analitičnosti, Jakova Ignjatovića zbog dalekovidosti i Dragutina Ilića zbog akribičnosti, dok su svi ostali vrlo slični, ako im radovi, čak i po strukturi, nisu i identični. Nije isključeno da je razlog ovakvom stanju metodološka jednostranost, jer smo videli da su čak i nova metodološka stremljenja suštinski vezana za pozitivističko poimanje književnih činjenica, za koje danas znamo da je uvek kontekstualno. Tek uvođenjem metodološkog pluralizma u drugoj polovini XX veka biće omogućeno i drugačije sagledavanje književnih činjenica, pa i njihova strukturalna i tekstovna raznolikost.

Da zaključimo, Radoje Domanović se nije bavio književnom kritikom u pravom smislu te reči. Njegovi kozerijski napisi i kritičko-parodijski radovi zanimljivi su kao poseban vid kritičkog jezika i tretiranja ispitivanog objekta, jer je kritika proizašla iz teksta dela kao logički zaključak, a parodija je kao hemafroditan, parazitski organizam srasla sa jezikom dela, koji semantički narušava građenjem novog logičnog poretka i značenja dekonstrukcijom prvobitnog značenja parodiranog dela. "On je", kako smatra Dragana Vukićević, "opšta mesta književne kritike učinio zanimljivijim."19

Kad piše o svojim savremenicima Stevanu Sremcu, Milovanu Glišiću, Janku Veselinoviću i Borisavu Stankoviću, on, suprotno stavu za koji se zalagao, ne govori o njihovom delu, već o ljudima, poznanicima i prijateljima. Tako je i tu izostala vrednosna ocena, ali je ostala slika o ljudima za pamćenje u budućnosti. To još jednom potvrđuje da Domanović nije naginjao književnoj kritici. Književno kritikovanje je posledica značenja njegovog satirično kodiranog teksta o označavanja iščašenih pojava u društvu. Njegove kritike nisu upućene pojedincima, već književnom stanju, kulturi, pa i srpskom društvu u celini.

Predrag Jašović
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Ned 16 Dec - 10:00

– Braćo i drugovi, saslušao sam sve govore pa vas molim da i vi mene čujete. Svi nam dogovori i razgovori ne vrede dokle god smo mi u ovom neplodnom kraju. Na ovoj prljuši i kamenu nije moglo rađati ni kad su bile kišne godine, a kamoli na ovakvu sušu kakvu valjda niko nikad nije zapamtio. Dokle ćemo se ovako sastajati i naprazno razgovarati? Stoka nam polipsa bez hrane, a još malo pa će nam i deca skapavati od gladi zajedno s nama. Mi moramo izabrati drugi način, bolji i pametniji. Ja mislim da je najbolje da mi ostavimo ovaj nerodni kraj pa da se krenemo u beli svet, da tražimo bolju i plodniju zemlju jer se ovako ne može živeti.

(Tako je govorio nekad, na nekom zboru, iznemoglim glasom jedan od stanovnika nekog neplodnog kraja. Gde i kad je ovo bilo, to se, mislim, ne tiče ni vas ni mene. Glavno je da vi meni verujete da je to bilo negde i nekad u nekom kraju, a to je dosta. Ono, doduše, nekad sam držao da sam celu ovu stvar ja sam odnekud izmislio, ali malo-pomalo oslobodih se te strašne zablude i sad tvrdo verujem da je sve ovo što ću sad pričati bilo i moralo biti negde i nekad, i da ja to nikad i ni na koji način nisam ni mogao izmisliti.)

Slušaoci bleda, ispijena lica, tupa, mutna, gotovo besvesnog pogleda, sa rukama pod pojasom, kao da oživeše na ove mudre reči. Svaki je već sebe zamišljao u kakvom čarobnom, rajskom predelu, gde se mučan i trudan rad plaća obilnom žetvom.

– Tako je, tako je… – zašuštaše iznemogli glasovi sa sviju strana.
– Je li b-l-i-z-u? – ču se razvučen šapat iz jednog ugla.
– Braćo! – otpoče opet jedan govoriti malo jačim glasom. – Mi moramo odmah poslušati ovaj predlog, jer ovako se više ne može. Radili smo i mučili smo se, pa sve uzalud. Odvajali smo i od usta svojih te sejali, ali naiđu bujice pa snesu i seme i zemlju sa vrleti, i ostane go kamen. Hoćemo li mi večito ovde ostati i raditi od jutra do mraka, pa opet biti i gladni i žedni, i goli i bosi?… Moramo poći i potražiti bolju, plodniju zemlju, gde će nam se mučan trud nagrađivati bogatim plodom.
– Da pođemo, odmah da pođemo, jer se ovde živeti ne može! – zašušta šapat, i masa pođe nekud ne misleći kuda.
– Stanite, braćo, kuda ćete? – i opet će onaj prvi govornik. – Moramo ići, ali se tako ne može. Mi moramo znati kuda idemo, inače možemo propasti gore mesto da se spasemo. Ja predlažem da izaberemo vođu, koga svi moramo slušati i koji će nas voditi pravim, najboljim i najprečim putem.
– Da izaberemo, odmah da izaberemo!… – ču se sa sviju strana.

Sad tek nastade prepirka, pravi haos. Svaki govori i niko nikog niti sluša, niti može čuti. Zatim se počeše odvajati u grupice; svaka šuška nešto za se, pa i grupice prskoše i uzeše se za ruke sve dva i dva, te jedan drugom govori i dokazuje, vuče jedan drugog za rukave i meće ruku na usta. Opet se sastanu svi, i opet svi govore.

– Braćo! – istače se odjednom jedan jači glas i nadmaši ostale promukle, tupe glasove. – Mi ovako ne možemo ništa učiniti. Svi govorimo, i niko nikog ne sluša. Biramo vođu! Pa koga bi to između nas i mogli izabrati? Ko je između nas putovao da zna putove? Mi se svi dobro znamo, i ja prvi se ne bih smeo sa svojom decom poveriti nijednome ovde na ovom zboru. Nego kažite vi meni koji poznaje onoga putnika tamo što još od jutros sedi u hladu kraj puta?

Nastade tišina, svi se okretoše nepoznatome i uzeše ga meriti od glave do pete.

Čovek onaj srednjih godina, mrka lica koje se gotovo i ne vidi od duge kose i brade, sedi, ćuti kao i dotle i nekako zamišljeno lupka debelim štapom po zemlji.

– Juče sam ja video ovoga istog čoveka sa jednim dečkom. Uhvatili se za ruke i idu ulicom. Sinoć onaj dečko otišao nekud kroza selo, a ovaj sam ostao.
– Ostavi, brate, te sitnice i ludorije da ne gubimo vremena. Ko je, da je, on je putnik izdaleka, čim ga niko od nas ne zna, te sigurno zna dobro najpreči i najbolji put da nas povede. Kako ga ja cenim, izgleda da je vrlo pametan čovek jer neprestano ćuti i misli. Drugi bi se brzoplet već deset puta dosad umešao među nas ili počeo ma s kim razgovor, a on toliko vremena sedi samcat i samo ćuti.
– Dabogme, ćuti čovek i misli nešto. To ne može biti druge nego da je vrlo pametan! – zaključiše i ostali pa uzeše opet zagledati stranca i svaki na njemu i njegovu izgledu otkri poneku sjajnu osobinu, poneki dokaz njegove neobično jake pameti.

Ne provede se mnogo razgovora, i svi se saglasiše da bi najbolje bilo da umole ovog putnika koga im je, kako vele, sam bog poslao: da ih povede u svet da traže bolji kraj i plodniju zemlju, da im bude vođ, a oni da ga bezuslovno slušaju i pokoravaju mu se.

Izabraše iz svoje sredine desetoricu koji će otići strancu te mu izneti pobude zbora i svoje bedne prilike i umoliti ga da se primi za vođu.

Otidoše ona desetorica, pokloniše se smerno pred mudrim strancem, i jedan od njih uze govoriti o neplodnom zemljištu njihova kraja, o sušnim godinama, o bednom stanju u kome se nalaze, i završi ovako:
– To nas nagoni da ostavimo svoj kraj i svoje kuće pa da pođemo u svet tražiti bolji zavičaj. I baš sad kada padosmo na tako srećnu misao, kao da se i bog smilova na nas te nam posla tebe, mudri i vrli stranče, da nas povedeš i spaseš bede. Mi te u ime svih stanovnika molimo da nam budeš vođ, pa kud god ti, mi za tobom. Ti znaš putove, ti si svakako i rođen u srećnijem i boljem zavičaju. Mi ćemo te slušati i pokoravati se svakoj naredbi tvojoj. Hoćeš li, mudri stranče, pristati da spaseš tolike duše od propasti, hoćeš li nam biti vođa?

Mudri stranac za sve vreme tog dirljivog govora ne podiže glavu. Ostade do kraja u istom položaju kako ga i zatekoše: oborio glavu namršten, ćuti, lupka po zemlji i – misli. Kad se govor završi, on ne menjajući položaj kratko i lagano procedi kroza zube:
– Hoću!
– Možemo li, dakle, poći s tobom i tražiti bolji kraj?
– Možete! – produži mudri stranac ne dižući glave.

Sad nastade oduševljenje i izjave zahvalnosti, ali na to mudrac ne reče ni reči.

Saopštiše zboru srećan uspeh dodajući kako tek sad vide kakva velika pamet leži u tom čoveku.
– Nije se ni makao s mesta, niti glave podiže, bar da vidi ko mu govori. Samo ćuti i misli. Na sve naše govore i zahvalnosti svega je dve reči progovorio.
– Pravi mudrac!… Retka pamet!… – povikaše veselo sa sviju strana, tvrdeći kako ga je sam bog kao anđela s neba poslao da ih spase. Svaki bejaše tvrdo uveren u uspeh pored takvog vođe, da ga ništa na svetu ne bi moglo razuveriti.

I tako na zboru bi sad utvrđeno da se krenu još sutra zorom.

***

Sutradan se iskupi sve što imaše odvažnosti da pođe na daleki put. Više od dve stotine porodica dođe na urečeno mesto, a malo ih je još i ostalo da čuvaju staro ognjište.

Tužno je pogledati tu masu bednog stanovništva koje ljuta nevolja nagoni da napusti kraj u kome su se rodili i u kome su grobovi predaka njihovih. Lica njihova koštunjava, iznemogla, suncem opaljena; patnja je dugim nizom mučnih godina ostavljala traga na njima i izrazu dala slike bede i gorkog očajanja. Ali se u ovom trenutku u njihovim očima ogledaše prvi zračak nade, ali i tuge za zavičajem. Ponekom starcu se slila suza niz smežurano lice, uzdiše, očajno vrti glavom s puno neke slutnje, i radije bi ostao da pričeka još koji dan pa da i on ostavi kosti u tom kršu negoli da traži bolji zavičaj; mnoge od žena glasno nariču i opraštaju se sa umrlima kojima grobove ostavljaju; ljudi se otimaju da se i sami ne bi raznežili i viču:
– Dobro, hoćete li da i dalje gladujemo u ovom prokletom kraju i da živimo po ovim udžericama?

A i oni bi sami čisto hteli da ceo taj prokleti kraj i one bedne kućice ponesu, da se može kako, sa sobom.

Graja i galama kao u svakoj masi. Uznemireni i ljudi i žene, a i deca što ih majke nose na leđima, u ljuljkama, udarila u ciku; uznemirila se nekako čak i stoka. Stoke malo i imaju, ali tu je poneka kravica, poneko mršavo, čupavo kljuse s velikom glavom i debelim nogama, na koga su natovarili vazda nekih ponjava, torbi, ili po dve vreće preko samara, pa se siroto povodi pod teretom, a opet se drži u sili pa zarže pokadšto. Neki, opet, natovarili magare, dečurlija vuče pse o lancima. Tu je, dakle, razgovor, vika, psovka, kuknjava, plač, lavež, pa čak i jedan magarac dva-triput njaknuo, ali vođa ni reči da progovori, kao da ga se cela ta masa i vreva ništa ne tiče. Pravi mudrac!

On jednako sedi oborene glave, ćuti i misli, i ako tek pljucne pokatkad, to mu je sve. Ali mu je baš zbog takva držanja popularnost narasla tako da je svaki bio u stanju skočiti, što kažu, za njim i u vatru i u vodu. Među mnogima mogao se čuti otprilike ovakav razgovor:
– More, srećni smo, te naiđosmo na ovakva čoveka, a da smo bez njega pošli, ne dao bog, zlo i naopako, propali bismo!
– To je pamet, moj brate! Samo ćuti, reči još nije progovorio! – reći će jedan pa pogleda sa strahopoštovanjem i ponosom u vođu.
– Šta ima da govori? Ko govori, taj malo što misli! Mudar čovek, razume se, pa samo ćuti i nešto misli!… – dodade drugi, pa i on sa strahopoštovanjem pogleda vođu.
– Pa nije ni lako voditi ovoliki svet! I mora da se misli kad je primio na sebe toliku dužnost! – opet će prvi.

Dođe vreme polasku. Čekali su malo ne bi li se još ko prisetio da pođe s njima, ali kako nikog ne beše, nije se moglo dalje oklevati.

– Hoćemo li krenuti? – pitaju vođu.

On ustade bez reči.

Uz vođu se odmah grupisaše najodvažniji ljudi da mu se nađu u nesrećnu slučaju i da ga čuvaju da mu se ne bi desila kakva opasnost.

Vođa svojski namršten, oborene glave, koraknu nekoliko puta mašući dostojanstveno štapom ispred sebe, a masa krene za njim i viknu nekoliko puta:
– Živeo!

Vođa koraknu još nekoliko koraka i udari u plot od opštinske zgrade. Tu, naravno, stade on, stade masa. Vođa se izmače malo i lupi dva-tri puta štapom po plotu.
– Šta ćemo? – pitaju.
On ćuti.
– Šta: šta ćemo? Obaljuj plot! To ćemo! Vidiš da čovek daje štapom znak šta treba raditi! – viknuše oni što su uz vođu.
– Eno vrata, eno vrata – viču deca i pokazuju vrata koja su ostala na protivnoj strani.
– Pssst, mir, deco!
– Buditeboksnama, što se čini! – krste se neke žene.
– Ni reči, on zna šta treba. Obaljujmo plot!

Za tili časak puče plot kao da ga nije bilo.

Prođoše.

Nisu makli ni sto koraka, a vođa zapade u neki veliki trnjak i zastade. S mukom se iščupa natrag i uze štapom udarati to levo, to desno. Stoje svi.
– Pa šta je sad opet? – viču oni pozadi.
– Da se probija trnjak! – viknuše opet oni uz vođu.
– Evo puta iza trnjaka! Evo puta iza trnjaka! – viču deca, pa i mnogi ljudi iz pozadine.
– Eto puta, eto puta! – rugaju se gnevno oni uz vođu. – A ko li zna kud vodi, slepci jedni? Ne mogu svi zapovedati! On zna kud je bolje i preče! Provaljujmo trnjak!

Navališe provaljivati.
– A jaoj! – zavapi poneko kome se zabije trn u ruku ili ga šine ostruga po licu.
– Nema, brajko, ništa bez muke. Valja se i promučiti ako mislimo uspeti! – odgovaraju na to najodvažniji.

Probiše posle mnogih napora trnjak i pođoše dalje.

Išli su neko kratko vreme i naiđoše na neke vrljike.

Obališe i njih pa pođoše dalje.

Malo su prešli toga dana jer su još nekoliko manjih, sličnih prepona morali savlađivati, a uz mršavu hranu, jer neko je poneo suva hleba i nešto malo smoka uz hleb, poneko samo hleba, da bar ovda-onda zalaže glad, a poneki ni hleba nije imao. Dao bog još letnje vreme te se bar gdegde nađe koja voćka.

Prvi dan tako pređoše malo, a osećahu mnogo umora. Opasnosti velike ne ukazaše se, pa i nesrećnih slučajeva ne beše. Naravno da se pri tako velikom preduzeću ovo mora računati u sitnice: jednu ženu ošinu trn po levom oku, te je previla vlažnu krpu; jedno dete udarila vrljika preko nožice pa hramlje i jauče; jedan starac se sapleo na ostrugu, pao i uganuo nogu, previli su mu tucan crni luk, a on junački trpi bol i ide dalje odvažno za vođom oslanjajući se na štap. (Mnogi su, doduše, govorili da čiča laže kako je uganuo nogu, već se samo pretvara jer je rad da se vrati natrag.) Najzad malo ko da nema trn u ruci ili da nije ogreben po licu. Ljudi junački trpe, žene proklinju čas kad su pošle, a deca ko deca, naravno plaču, jer ne pojme kako će se bogato nagraditi ta muka i bol.

Na preveliku sreću i radost sviju vođi se ništa nije desilo. Ono, ako ćemo pravo, njega najviše i čuvaju, ali tek, tek – ima čovek i sreće.

Na prvom konaku se pomoliše i zahvališe bogu što su prvi dan srećno putovali i što im se vođi nije nikakvo pa ni najmanje zlo dogodilo. Zatim će uzeti reč jedan iz one grupe najodvažnijih. Preko lica mu stoji masnica od ostruge, ali se on na to ne osvrće:
– Braćo! – poče on. – Evo smo, hvala bogu, već jedan dan prevalili srećno. Put nije lak, ali moramo savladati junački sve prepone, kad znamo da nas ovaj mučni put vodi sreći našoj. Neka nam bog milostivi sačuva vođu od svakog zla i da bi nas i dalje ovako uspešno vodio!…
– Sutra ću izgubiti, ako je tako, i ovo drugo oko!… – progunđa ljutito ona žena.
– A jaoj, noga! – prodera se čiča, oslobođen tom primedbom ženinom.

Deca već stalno kenjkaju i plaču, i jedva ih majke utišavaju da bi se čule reči govornikove.

– Jest, izgubićeš drugo oko! – planu govornik. – Pa neka oba oka izgubiš! Ništa to nije da jedna žena izgubi oči za ovako veliku stvar! To je sramota! Misliš li na dobro i sreću svoje dece? Neka polovina nas propadne za ovu stvar, pa ništa. Čudna mi čuda jedno oko! Šta će ti oči, kad ima ko za nas da gleda i vodi nas sreći? Valjda ćemo zbog tvoga oka i čičine noge napustiti ovo plemenito preduzeće?
– Laže čiča! Laže čiča, pretvara se samo da se vrati! – čuše se glasovi sa sviju strana.
– Kome se, braćo, ne ide – opet će govornik – neka se vrati, a ne da kuka i buni druge ljude. Šta se mene tiče, ja ću za ovim mudrim vođom ići dok me traje.
– Svi ćemo, svi za njim dok nas traje.

Vođa je ćutao.

Ljudi ga opet uzeše zagledati i šaputati:
– Samo ćuti i misli!
– Mudar čovek!
– Gle, kakvo je njemu čelo!
– I namršten jednako.
– Ozbiljan!
– Kuražan je, vidi se po njemu.
– Kuražan, mani ga: plot, vrljike, trnjake, sve to skrši. Samo tek namršten onako lupi štapom i ne govori ništa, a ti onda gledaj šta ćeš.

***

Tako prođe prvi dan, a sa istim uspehom prođe još nekoliko dana. Ništa od veće važnosti, same sitnije prepone: stropoštaju se u jendek, u jarugu, udare na vrzinu, na ostrugu, na bocu, slomi po nekoliko njih nogu ili ruku, razbije poneko glavu, ali se sve te muke podnose. Neki su starci propali, ali su stari i bili.

– Pomrli bi da su i u kući sedeli, akamoli na putu! – rekao je onaj govornik, te ohrabrio svet da ide dalje. Nekoliko manje dece od godine-dve dana propalo je, ali stegli su srce roditelji jer je tako bog hteo, a i žalost je manja što su deca manja.
– To je manja žalost, a ne dao bog da roditelji dočekaju da gube decu kad prispeju za udaju i ženidbu! Kad je tako suđeno, bolje što pre, jer manje i žalosti! – tešio je opet onaj govornik.

Mnogi hramlju i gegaju se, neki zavili marame preko glave i hladne obloge metnuli na čvoruge, neki nose ruku u marami. Svi se podrpali i pocepali, pa im vise dronjci s odela, ali ipak se ide srećno dalje. Sve bi to lakše podnosili, ali ih je glad često mučila. Ali napred se mora.

Jednog dana se desi nešto važnije.

Vođa ide napred, uz njega najodvažniji (manje dvojica. Za njih se ne zna gde su. Opšte je mišljenje da su izdali i pobegli. Jednom je prilikom onaj govornik i govorio o njihovu sramnom izdajstvu. Malo ih je koji drže da su propali u putu, ali ćute i mišljenje ne kazuju da se svet ne plaši), pa onda redom ostali. Najedared se ukaza grdno velika i duboka kamenita jaruga, pravi ambis. Obala tako strma da se nije smelo ni koračiti napred. I odvažni zastadoše i pogledaše vođu. On oborene glave, namršten i zamišljen ćuti i odvažno korača napred lupkajući štapom pred sobom to levo, to desno, po svom poznatom običaju, a to ga je, kako mnogi vele, pravilo još dostojanstvenijim. Nikoga on ne pogleda, ništa ne reče, na njegovom licu nikakve promene ni traga od straha. Sve bliže ambisu. Čak i oni najhrabriji od najhrabrijih došli u licu bledi kao krpa, a niko ne sme ni reči da primeti pametnom, oštrom i odvažnom vođi. Još dva koraka, pa je vođa do ambisa. U smrtnom strahu, razrogačenih očiju stuknuše svi, a najodvažniji taman da zadrže vođu, pa makar se ogrešili o disciplinu, a on u tom koraknu jedanput, drugi put i strmeknu u jarugu.

Nastade zabuna, kuknjava, graja, ovlada strah. Neki počeše bežati.

– Stanite, kuda ste nagli, braćo! Zar se tako drži zadata reč? Mi moramo napred za ovim mudrim čovekom, jer on zna šta radi! Nije valjda lud da sebe upropasti! Napred za njim! Ovo je najveća, ali možda i poslednja opasnost i prepona. Ko zna da još tu iza jaruge nije kakva divna plodna zemlja koju je bog nama namenio! Napred samo, jer bez žrtava nema ničega! – tako izgovori onaj govornik i koraknu dva koraka napred te ga nestade u jaruzi. Za njim oni najodvažniji, a za ovima jurnuše svi.

Kuknjava, stenjanje, kotrljanje, ječanje po strmoj obali one grdne rupčage. Bi se zakleo čovek da niko živ, akamoli zdrav i čitav izići ne može iz tog ambisa. Ali tvrd je čovečji život. Vođa je imao retku sreću pa se pri padu zadržao, kao i uvek, na nekom džbunu te se nije povredio, a uspeo je da se polako iskobelja i iziđe na obalu.

Dok se dole razlegaše kuknjava i lelek, ili se čujaše potmulo stenjanje, on seđaše nepomičan. Ćuti samo i misli. Neki dole ugruvani i rasrđeni počeše ga i psovati, ali se on ni na to ne osvrtaše.

Koji su se srećnije skotrljali i zaustavili se gde na džbun ili drvo, počeše s mukom izlaziti iz jaruge. Neko slomio nogu, nego ruku, neko razbio glavu, pa ga krv zalila po licu. Kako ko, tek niko čitav sem vođe. Gledaju u vođu mrko, popreko i stenju od bola, a on ni glave da digne. Ćuti i misli, kao svaki mudrac!

***

Prošlo je još vremena. Broj putnika sve manji i manji. Svaki dan odnese po nekog. Neki su napuštali takav put i vraćali se natrag.

Od velikog broja putnika zaostade još dvaestak. Svakom se očajanje i sumnja ogleda na mršavu, iznemoglu licu od napora i gladi, ali niko ništa ne govori. Ćute kao i vođa, i idu. Čak i onaj vatreni govornik maše očajno glavom. Težak je to put bio.

Iz dana u dan se i od ovih poče broj smanjivati, i ostade desetak druga. Lica još očajnija, a celim putem se mesto razgovora čuje kukanje i ječanje.

Sad više behu nakaze nego ljudi. Idu na štakama, obesili ruke o marame što su vezane oko vrata. Na glavi sila od prevoja, obloga, tiftika. I ako bi baš i hteli prinositi nove žrtve, nisu mogli, jer na telu gotovo i ne beše mesta za nove rane i uboj.

Izgubili su već i veru i nadanje i oni najodvažniji i najčvršći, ali idu ipak dalje, to jest muče se na neki način s teškim naporima uz kukanje od bola. Pa i šta bi kad se natrag ne može? Zar tolike žrtve, pa sad napustiti put?!

Smračilo se. Gegaju se tako na štakama, dok tek pogledaše, a vođe nema pred njima. Još po jedan korak, pa svi opet u jarugu.

– A jaoj, noga!… A jaoj, majko moja, ruka!… A jaoj! – razleže se kuknjava, a zatim samo krkljanje, ječanje i stenjanje. Jedan je potmuo glas psovao čak i dičnog vođu, pa umuče.

***

Kad je svanulo, a vođa sedi onako isto kao i onoga dana kad ga izabraše za vođu. Na njemu se ne opažaju nikakve promene.

Iz jaruge izbaulja onaj govornik, a za njim još dvojica. Obazreše se oko sebe onako nagrđeni i krvavi da vide koliko ih je ostalo, ali samo je još njih trojica. Smrtni strah i očajanje ispuni njihovu dušu. Predeo nepoznat, brdovit, go kamen, a puta nigde. Još pre dva dana su prešli preko puta i ostavili ga. Vođa je tako vodio.

Pomisliše na tolike drugove i prijatelje, na toliku rodbinu koja propade na tom čudotvornom putu, pa ih obuze tuga jača od bola u osakaćenim udovima. Gledahu rođenim očima svoju rođenu propast.

Onaj govornik priđe vođi i poče govoriti iznemoglim, ustreptalim glasom, punim bola, očajanja i gorčine:
– Kuda ćemo?

Vođa ćuti.

– Kuda nas vodiš i gde si nas doveo? Mi se tebi poverismo zajedno sa svojim porodicama i pođosmo za tobom ostavivši kuće i grobove naših predaka ne bismo li se spasli propasti u onom neplodnom kraju, a ti nas gore upropasti. Dve stotine porodica povedosmo za tobom, a sada prebroj koliko nas je još ostalo.
– Pa zar niste svi na broju? – procedi vođa ne dižući glave.
– Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko nas ostade na ovom nesrećnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje da nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.
– Ne mogu da pogledam!…
– Zašto?!
– Slep sam!

Nastade tajac.
– Jesi li u putu vid izgubio?
– Ja sam se i rodio slep.

Ona trojica oboriše očajno glave.

Jesenji vetar strahovito huči planinom i nosi uvelo lišće. Po brdima se povila magla, a kroz hladan, vlažan vazduh šušte gavranova krila i razleže se zloslutno graktanje. Sunce sakriveno oblacima koji se kotrljaju i jure žurno nekud dalje, dalje.

Ona se trojica zgledaše u smrtnom strahu.

– Kuda ćemo sad? – procedi jedan grobnim glasom.
– Ne znamo!
Nazad na vrh Ići dole
stepski

Član
Član

stepski

Muški
Poruka : 492

Učlanjen : 28.01.2019


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Uto 26 Feb - 21:09

Naš ženski svet

Ko smo i šta smo mi?

Mi smo sirotinja, sirotinja puka.

Gospođe milostivne, možda ćete se smejati ovome kad se kaže sirotinja puka.

Sirotinja, sirotinja, pa makar na sebe metnuli hiljade svilenih sukanja.

Otkud te suknje?

Ne poznajem po odelu koja je žena praktikantova, a koja ministrova.

Strašno, um se muti kad pogleda šta radi naš ženski svet.

Znam vas, znam!

Svilu nosite, pasulj jedete!

Znam, znam Srpkinje, njih bar znam dobro.

Bio sam na Kalemegdanu, posmatrao. Retko idem tamo, jer ne mogu bol da podnesem, ne mogu da gledam majmune, ne mogu da gledam volove gigerlski obučene, ni krave u svili.

Tražio sam da vidim ženu, da vidim majku, ali to na javnom, kalemegdanskom šetalištu nisam video. Video sam raskoš, raskoš u nas Srba, raskoš u nas sirotinje, zlato i skupocene šešire nose i one koje treba da idu u cicu.

Otkud to zlato?

Ili su im muževi lopovi, ili su žene kurve!

Ovaj drugi slučaj mnogo je češći.

Pa zašto je sve to?

Zašto? — Zato što je naš ženski svet sulud, brljiv, sumanut.

Krave, krave, a ne žene.

Vraćam se u prošlost, u narod.

Majka umorna, kopala žena, pre toga je ustala pre zore i spremila ručak radnicima, naredila decu, donela jelo na obramnici, i onda radila na njivi, a uz sve to nosila je ia leđima dete, sisanče, a uz dete toliki teret.

Dolazi s kopanja znojava i umorna, dete u ljuljašci vezanoj za dva drveta, doji ga, jede luka u vodi sa sirćetom i srećna je, dete joj naprednije i njoj pored svega tereta ostaje da svom detetu peva što narodski, da mu u dušu ulije ideale, ono što se nikad brljivim školskim programima ne briše.

To su majke, to su žene, to diže pokoljenja.

Ja imam nepismenu majku, seljanku. Dala mi je život i ne znajući ništa drugo dala mi je i poeziju narodnu, njom me je zadahnula, i ja ću večno, možda i po smrti osećati taj dah, dah snažan i silan. Škola me je lomila godinama, smetala, ali nije mogla pokidati ono što se s mlekom majčinim usisalo.

Bol! Bola ima naša poezija, radosti i veselja, svega ima, i to vidimo samo mi koje je vaspitavala seljanka, prosta žena, žena bez svile i kadive, žena mučenica, žena što rađa decu, vrlinu rađa, dobro i blagoslov kući rađa, žena, žena, prava žena!

Nikao sam s narodom, u njemu sam odrastao, drugovi moji iz škole oru, oni se muče, ja znam i bol i patnju njinu, ali ja znam i zadovoljstvo, ja poznajem radost što ta patnja, bol i rad donosi.

Slušajte, slušajte mene, vi beogradske peze i kaćiperke, slušajte, vi kurve javne i privatne, slušajte, jer je retka iskrena reč.

Teška je iskrena reč, jer je reč iskrena i skupa i teška, a vi žene znate šta to košta, jer date pre nevinost svoju nego iskrenost.

Dakle, odnegova me seljanka, prosta žena, odnegova me pesmom narodnom. Ja sam u kući gledao dronjke, siromah ću i umreti, ali sam večno bio okružen bleskom, sjajem, poezijom koju mi je pevala majka seljanka. Pesma me je budila, pesma me je uspavljivala.

O, majko, sve dobro moje, ti koja ne znaš ni klavir, ni francuski, ti koja si samo znala narodnu pesmu, tebi hvala, il’ nehvala.

Pored imućna oca moga, ja nisam znao za guvernante, nisam udarao u klavir niti sam citirao francuske pisce. Mučio sam se, nevoljisao, ali sam gledao, posmatrao, i nisam dobro video, već bol i jad.

I dok beogradske dame peru sapunom kučiće, peru ih pažljivije nego decu, dotle seljanka koja je donela užinu na obramnici i dete na leđima u prtenoj ljuljci, peva, peva, te soj krepi:

U bašti mi zumbul cvvta,
Ja ga ne berem,
Na zumbulu bulbul pjeva
Ja ga ne slušam.
Pusti puti zatvoreni
Od Rumenlije,
Skender-beg ih zatočio,
’Oće da robi.
Paša robi, kuga mori,
Tugo golema!

Eto to peva nepismena seljanka, a šta radite vi, žene beogradske? Evo, ovo je mene vaspitalo i diglo, ovo je moje obrazovanje što ga škola, i to naša luda, brbljiva škola, nije bila u stanju da skrši.

Nije ovo što pišem sprdnja. Bol je ovo. Bol, pojmite i razumite, jer sam gledao i vas, a znam sebe.

Ja ne valjam, neka me niko ne ogovara, neka niko ne kaže rđav. Ja sam sve znam, ali ću produžiti ovaj razgovor s vama ženama, ma se na kozi oralo.

Žene, žene!

Vi žene zemlju držite, ali pazite šta činite! Ovo je uvod što sada pišem, a jakom dolazi ono što je glavno. Imate vi da čujete mnogo štošta, imaćete prilike da vam kažem!

Đubreta!

Ne ljutite se, jer neke ste takve da je i đubre bolje od vas.

Beogradske devojke žale se što teško ide s udajom, izmišljaju kako su muškarci samoživi, bez ideala, ćifte i materijaliste. Međutim, one neće da vide svoje vlastite mane i pogreške.

U Nemačkoj je obična stvar da činovničke žene zarađuju sebi, rade. Činovnik otac, ima platu 300 maraka mesečno i niko se ne čudi kad čuje da je njegova ćerka knjigovođa u nekoj radnji. Radi, spremna je za život, sprema sebi i miraz, nađe prema sebi običnu priliku, udaje se pa i dalje radi i ona i muž, a decu vaspitavaju u istom pravcu.

A kod nas? u Beogradu!?

Bruka od sveta!

Em ne rade, em su raskošne, em kad se udaju misle na krupne partije. "Znate, njeno obrazovanje nije za palanku." Zna malo klavira, a to je otežavajuća okolnost, jer svira tako da čovek u svet beži, zna da izbrblja nekoliko fraza francuskih, nema groša, nema čestite košulje i misli to je dovoljno, pa da je za ljubav to malo rečenica francuskih, za ljubav to malo lupanja po klaviru zadužila čovečanstvo i zaslužila da se, u krajnjem slučaju, kad je već ruski car oženjen, uda za srpskog ministra, poslanika na strani, ili po nesreći za običnog profesora Univerziteta.

Ja znam slučajeva gde odbija sirota devojka iz Beograda ruku jednog doktora.

— Seljački doktor! Zar je to za mene?

Eto, to je to naše šašavo vaspitanje.

Vidite devojku. Elegantna, lepa, mogla bi biti i pametna da joj luda mamica nije još od detinjstva uselila mnogo bubica u glavu. Ćerka činovnika, koji jedva vezuje kraj s krajem, ili ima desetak hiljada miraščeta, i pogledaj kako se to razmeće, i to pred kim, pred našim mladićima, pred nama sirotinjom.

A ko smo mi?

Ako smo činovnici, imamo menice; ako smo trgovci, opet nas samo kredit drži. Naša je zemlja mlada, mi nemamo starih kuća, odžakovića, no svi manje više počinjemo od sebe, tek stvaramo, tek se začinju kuće.

Pogledajte trgovce. Mahom svaki tek osniva i počinje dom, a činovnici su gladni đaci, koji su jedva dočekali da kujnu Dimče piljara zamene sa kujnom u Kasini i Kolarcu.

I sad kad tako bedno i jadno stojimo, i ako se lažemo, lažemo često sami sebe, zar onda nije sumanutost ovako ponašanje naših Beograđanki. Ponašaju se tako kao da su okružene sve samim velikim kneževima, erchercezima, grafovima i markizima, pa se utrkuju koja će da izgleda raskošnija.

Pogledajte je samo na ulici. Lepa, mila, mogla bi se dopasti. Kome da se dopadne? Mladom, dobrom činovničiću koji ima platice jedva za ’leb i nešto malo uz ’leb. Ali kad je on grešnik pogleda, šta vidi? — Na njoj šešir, upravo to i nije šešir nego joj na glavi cela praktikantska plata, cela celcita, još ako ne premaši koji groš. Pogleda čovek haljinu, promerka dva-tri puta, šacuje cenu i vidi, na žalost, da bi mu trebala cela njegova plata pa da kupi takvu haljinu.

To bi narodskom pesmom bilo rečeno:

Dok iznutra udrio postavu,
Mjesečnu je utrošio platu,
A s lica mu ni hesapa nema.
Dok ostale drangulije kupi,
Do guše se junak zadužio
I mjenice mnoge učinio.
Kud god skita za žirante pita
Da napravi ženi toaletu.

I zaista tako je.

Ko sme, ako ko boga zna, da se pothvati, pa da uzme takvu ženu. Kad vidi čovek da mu samo za šešir treba cela njegova platica, a za ostalo da mora vitlati žirante, onda se ljubav hladi, onda tu više prestaje i simpatija i želja za brakom. Kakav brak, kakvi bakrači!

Pa još nešto gore ozgo.

Smatraju za vrlinu nerad. Rad im je luckasto brbljanje o nekim bajagi literarnim, umetničkim stvarima.

— Jeste li gledali Koklena?

— Ne, gospođice!

— Koješta! To je strašno! To ne videti! Ah, kakav umetnik!

Luda moda. A ona je sve to razumela koliko i krava latinski, ali svet otmeni viče: Koklen, Koklen, pa je red da i naša naivna Beograđanka uzvikne:

— Oh, Koklen, divota!

Time, i onim večitim šetanjem, baš onda kad ceo svet žuri na ručak i na odmor posle rada, misle da čine sebi dobro, a one time još tovare na sebe otežavajuće okolnosti.

Koji pametan to sme uzeti za ženu? A ko uzme treba samo priložiti venčanicu kao dokaz da je lud i sprovesti ga u ludu kuću. Lekar ga sigurno, kad vidi tako strašan dokaz, ne bi ni pregledao.

Jadne su one! Mnogo bi bolje one imponirale i jače simpatije stvarale za se da baš mesto knjige kraj prozora što drže, mesto što rđavo udaraju u klavir, da nameste korito, pa da što propiraju da mladići vide da će biti domaćice. A to bi taman odgovaralo njihovom imovnom stanju.

"Stradija"
5. maj 1905. godine

--


Koliko su stvari drugačije danas?
Nazad na vrh Ići dole
Lilith

Master
Master

Lilith

Ženski
Poruka : 8935

Lokacija : Srbija

Učlanjen : 12.07.2017


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Uto 26 Feb - 21:41

Nažalost, ni malo nisu drugačije.  Zemlja u kojoj zakoni ne važe. 

Fantastična vizionarska pripovetka.
Nazad na vrh Ići dole
stepski

Član
Član

stepski

Muški
Poruka : 492

Učlanjen : 28.01.2019


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Uto 26 Feb - 21:45

Doman je kraljina neviđena. Koji bre crni Tarabići i ostala bUranija, njegova pripovetka "Vođa" je pravo proročanstvo.

Nazad na vrh Ići dole
Lilith

Master
Master

Lilith

Ženski
Poruka : 8935

Lokacija : Srbija

Učlanjen : 12.07.2017


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Uto 26 Feb - 21:48

Ma u suštinu je zaš'o ...
Nazad na vrh Ići dole
neno

MODERATOR
MODERATOR

neno

Muški
Poruka : 35951

Učlanjen : 09.02.2014

Raspoloženje : ~~~


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Uto 18 Jun - 13:55

Pročitajte Domanovićevu pripovetku zbog koje nacionalisti doživljavaju šlog već 117 godina

„Raznih čuda biva u svetu, a naša je zemlja, kao što mnogi vele, plodna čudima u tolikoj meri da već više i čuda nisu čuda. Kod nas ima ljudi sa vrlo velikim položajima koji ništa ne misle, a u naknadu za to, ili možda iz drugih razloga, počeo je razmišljati jedan običan seljački vo...“Da li postoji genijalniji način da se počne jedna pripovetka?

Morao je Milić Domanović da se doseli u Srbiju iz Hercegovine, iz sela Domanovići na obalama Neretve; morao je da se zaposli kao sluga i nadničar kod Simeona Cukića, srodnika ustaničkog vojvode Pavla Cukića; morao je marljivo da radi a svaki dinar pametno da ulaže da bi kupio sopstvenu zemlju; morao je oba sina, Aleksu i Miloša, da pošalje na bogosloviju; morao je Aleksu da zapopi a Miloša da da u učitelje; morao je da gleda kako mu se preduzimljivi Miloš bogati unosnim poslovima; morao je da ga oženi Persidom Cukić, kćerkom istog onog Simeona kod kojeg je nekada radio kao sluga i nadničar. Morao je sve to Milić Domanović da uradi da bi na svet došao njegov znameniti unuk Radoje.

Radoje Domanović, naš legendarni satiričar, rođen je 16. februara 1873. godine, a umro je od tuberkuloze već 17. avgusta 1908. Mlad, imao je samo 35 godina. Ali za tih 35 godina dao je srpskoj književnosti toliku dozu humora i genijalnosti, toliko je moćno zadirao u našu dušu i secirao naš mentalitet, ismevao ga kako bi nas učinio boljim, kako bi Srbe naterao da se zapitaju — da mi danas možemo samo da mu budemo zahvalni do groba, i da ga nikada, nikada ne zaboravimo.

A i kako bismo mogli da ga zaboravimo, kada su njegove reči i danas toliko aktuelne, toliko bole, tako snažno ubadaju u srce. I istovremeno ga razgaljuju. Među njegove najčuvenije pripovetke spada „Razmišljanje jednog običnog srpskog vola“ koja čoveka ne može da ne nasmeje. Naravno, nacionalisti su se u ono doba uvredili, ali danas ne smeju da priznaju da ih ove reči peku jer je autor u međuvremenu dobio status gromade. A peku ih, jer Domanović ubada u sred srede i to kroz usta jednog vola.

Na stranu što se ljudi uvek vređaju satirom, šta je tu konkretno bilo toliko sporno, da se neko uvredi? Kaže Domanović:


„Raznih čuda biva u svetu, a naša je zemlja, kao što mnogi vele, plodna čudima u tolikoj meri da već više i čuda nisu čuda. Kod nas ima ljudi sa vrlo velikim položajima koji ništa ne misle, a u naknadu za to, ili možda iz drugih razloga, počeo je razmišljati jedan običan seljački vo, koji se ništa ne razlikuje od ostalih srpskih volova. Bog će znati šta je bilo da se taj genijalni brav odvaži na tako drsko preduzeće — mišljenje, jer se dosad dokazalo da se od tog nesrećnog zanata u Srbiji samo moglo imati štete.

Hajde, recimo, da on jadnik, u svojoj naivnosti, i ne zna da se u njegovoj postojbini ne rentira taj zanat, te mu to nećemo pripisivati u naročitu građansku kuraž, ali, ipak, ostaje zagonetno što baš vo da misli, kad on niti je birač, ni odbornik, ni kmet, niti ga je ko izabrao u kakvoj volujskoj skupštini za poslanika, ili čak (ako je u godinama) za senatora, a ako je grešnik sanjao da u kakvoj volujskoj zemlji bude ministar, onda bi, naprotiv, trebalo da se vežba kako će što manje misliti, kao što to čine odlični ministri u nekim srećnim zemljama, mada naša zemlja i tu nema sreće. Na kraju krajeva, šta se nas tiče što je vo u Srbiji preduzeo napušten zanat od ljudi, a može biti da je baš počeo misliti po nekom prirodnom nagonu.

Pa kakav je to vo? Običan vo koji ima, što rekla zoologija, glavu, trup i udove, sve kao ostali volovi; vuče kola, pase travu, liže so, preživa i riče. Zove se Sivonja.

Evo kad je počeo misliti. Jednog dana njegov gazda ukoška u kola njega i njegovog druga Galonju, natovari na kola neke pokradene vrljike i otera u grad da proda. Prodao gazda vrljike još čim je naišao na prve gradske kuće, uzeo pare, iskoška Sivonju i njegovog druga, zakači lanac kojim su vezani za jarmenjaču, baci pred njih razdrešen snop šaše, pa veseo uđe u jednu malu me’anicu da se potkrepi, kao čovek, s kojom rakijom.

U varoši je bila neka svečanost, pa ljudi, žene, deca, prolaze sa sviju strana. Galonja, koji je i inače među volovima poznat kao priglup, nije posmatrao ništa, već sa svom ozbiljnošću pristupi ručku, najede se dobro, muknu malo od zadovoljstva, pa onda prileže, i uz slatko dremanje poče preživati. Ništa ga se ne tiču raznovrsni ljudi koji mimo njega vrve na sve strane. On mirno drema i preživa. (Šteta te nije čovek, kako ima dispozicije za visoku karijeru.)

Ali Sivonja ni da okusi. Njegov sanjalački pogled i tužan izraz lica govorili su na prvi pogled da je to mislilac i nežna, upečatljiva duša. Prolaze mimo njega ljudi, Srbi, ponosni na svoju svetlu prošlost, svoje ime, na narodnost, a taj ponos se oličava na njihovom krutom držanju i hodu. Sivonja je to posmatrao, pa mu, tek, dušu obuze tuga, bol silne nepravde, i on ne mogaše podleći tako jakom, iznenadnom i silnom osećanju, već riknu tužno, bolno, a u očima mu se zavrteše suze. I Sivonja od silnog bola poče misliti:

— Čime se ponosi moj gazda i ostali njegovi sugrađani, Srbi? Zašto toliko dižu glave i s naduvenom gordošću i prezrenjem gledaju na moj rod?... Ponose se otadžbinom, ponose se time što im je milostiva sudbina dodelila da se rode ovde u Srbiji. Pa i mene je majka otelila ovde u Srbiji, i ne samo da je ovo otadžbina moja i oca moga, već su i moji stari kao i njihovi, svi zajedno, prešli u ove krajeve još iz stare slovenske postojbine. Pa niko od nas volova ne osećaše ponos zbog toga, već smo se mi uvek ponosili time koji više tereta uzbrdo može povući, a nijedan vo do danas ne reče nekom švapskom volu: ’Šta ti hoćeš, ja sam srpski vo, moja je otadžbina ponosna zemlja Srbija, tu su se otelili svi moji stari, tu su, u ovoj zemlji, i grobovi predaka mojih.’ Bože sačuvaj, time se mi nikad nismo ponosili, to nam ni na um nije padalo, a eto se oni i time ponose. Čudni ljudi!

Pri takvim mislima vo tužno zavrte glavom, zazvoni medenica o njegovom vratu i krcnu jaram. Galonja otvori oči, pogleda druga, pa muknu:

— Ti se opet tvojski ludiraš! Jedi, budalo, te se goj, vidiš da ti se rebra broje; da je dobro misliti, to ljudi ne bi ostavili nama volovima. Ta nas sreća ne bi snašla!

Sivonja pogleda svoga druga sa sažaljenjem, okrete glavu od njega i udubi se dalje u svoje misli.

— Ponose se svetlom prošlošću. Imaju Kosovo polje, Kosovsku bitku. Čudna čuda, pa zar i moji stari nisu još i tada vukli vojsci ’ranu i ratne potrebe; da nas nije bilo, taj bi posao morali raditi sami ljudi. Imaju ustanak na Turke. To je velika, plemenita stvar, ali ko je tu bio. Zar su dizali ustanak ovi naduveni šupljoglavci što se ovako ne radeći ništa šepure pored mene s ponosom, kao da je to njihova zasluga. Eto, da uzmem za primer samo moga gazdu. I on se ponosi i hvališe ustankom, a naročito time što je njegov praded kao redak junak poginuo u ratu za oslobođenje.

Pa zar je to njegova zasluga? Njegov praded je imao prava da se ponosi, ali on ne; njegov je praded poginuo da bi moj gazda, kao njegov potomak, mogao biti slobodan. I on je slobodan, ali šta radi u toj slobodi? Ukrade tuđe vrljike, sedne i on na kola, pa ja vučem i njega i vrljike, a on na kolima spava. Sad je prodao vrljike, pije rakiju, ne radi ništa i ponosi se svetlom prošlošću. A koliko je u ustanku mojih starih poklano da se borci hrane, pa zar nisu i moji stari, u to vreme, vukli ratne potrebe, topove, hranu, džebanu, pa nama ipak ne pada na um da se kitimo njihovim zaslugama, jer mi se nismo izmenili, mi i danas vršimo svoju dužnost kao god i naši stari što su je savesno i trpeljivo vršili.Ponose se patnjama svojih predaka, petstogodišnjim robovanjem. Moj rod pati otkad postoji, pamtimo mi i dandanji i robujemo, pa mi to nikad ne udarismo na velika zvona. Kažu, Turci ih mučili, klali, udarali na kolje, pa i moje su stare klali i Srbi i Turci, pekli, i na kakve nas još muke nisu udarali. Ponose se verom, a ne veruju ni u šta. Što sam ja kriv i moj ceo rod što nas ne primaju u hrišćane. Vera im kaže ’ne ukradi’, a eto moj gazda krade i pije za te novce što je od krađe dobio. Vera im nalaže da čine dobro bližnjem svome, a oni jedan drugom samo zlo čine. Kod njih je najbolji čovek, koga smatraju za primer vrline, ako samo ne čini zla, a već, razume se, da niko i ne pomišlja da zahteva od koga da, sem toga što nikome zla ne čini, učini i dobro. I eto na šta su spali da su im primeri vrlina ravni svakoj beskorisnoj stvari, koje samo nikom zla ne čine.

Vo duboko uzdahnu i njegov uzdah podiže čak prašinu s puta.

— Pa zar onda — produži on dalje svoje tužne misli — nismo ja i moj rod bolji u tome od sviju njih? Ja nisam nikoga ubio, nikog ogovorio, nikom ništa nisam ukrao, nisam nikog otpustio iz državne službe ni kriva ni dužna, nisam napravio deficit u državnoj kasi, nisam lažno bankrotirao, nisam nikad okivao i apsio nevine ljude, nisam oklevetao svoje drugove, nisam izneverio svoje volovsko načelo, nisam lažno svedočio, nisam nikad bio ministar i činio zla zemlji, a sem toga što nisam zla činio, činim dobra i onima koji meni zla čine. Majka me otelila, pa su mi odmah zli ljudi i mleko majčino oduzimali. Bog je travu tek valjda stvorio za nas volove, a ne za ljude, pa nam i nju otimaju. I mi, ipak, pored tolikih udaranja, vučemo ljudima kola, oremo im i hranimo ih hlebom. Pa, ipak, niko ne priznaje te naše zasluge za otadžbinu...

— Ako je do posta, lepo, njima, ljudima, vera kaže da poste sve poste, a oni ni to malo posta neće da izdrže, a ja i ceo moj rod postimo celog svoga veka, otkad nas od sise majčine odbiju

Vo obori glavu i kao da se nešto zabrinu, diže opet glavu naviše, šmrknu ljutito na nos i izgledaše kao da se nečega važnog priseća, pa ga to muči; najednom muknu radosno:

— A, sad znam, mora to biti? — i produži misli: — To je dakle: ponose se slobodom i građanskim pravima. O tome moram ozbiljno razmisliti.

Misli, misli, ali ne ide nikako.

— U čemu su ta njihova prava? Ako im policija naredi da glasaju, oni glasaju, a to toliko mogli bismo i mi muknuti: ’Zaaa!’. A ako im ne naredi, ne smeju da glasaju, ni da se mešaju u politiku isto kao i mi. Trpe i oni apsu i udarce često ni krivi ni dužni. Mi bar riknemo i manemo repom, a oni ni toliko građanske kuraži nemaju.

Utom iziiđe gazda iz me’ane. Pijan, prepleće nogama, pomutio očima, izgovara neke nerazumljive reči i, krivudajući, pođe kolima.

— Eto našto je taj ponosni potomak upotrebio slobodu, koju su mu krvlju preci izvojevali. ’Ajde, moj je gazda pijan i krade, ali na šta su je drugi upotrebili? Samo da ne rade ništa i da se ponose prošlošću i zaslugama svojih starih, u kojima oni nemaju nikakva udela ni koliko ja. A mi volovi ostali smo isto tako vredni i korisni radnici kao što su naši stari bili. Volovi smo, to jeste, ali se ipak možemo ponositi svojim mučnim današnjim radom i zaslugama.

Vo duboko uzdahnu, i spremi vrat za jaram.“




telegraf.rs
Nazad na vrh Ići dole
Salome

Master
Master

Salome

Ženski
Poruka : 11054

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610Čet 5 Mar - 18:15

Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Radoje Domanović Empty
PočaljiNaslov: Re: Radoje Domanović   Radoje Domanović Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Radoje Domanović
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Radoje Domanovic - Satire
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-