Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Istorijske ličnosti

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći
AutorPoruka
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Pon 8 Avg - 21:15

Džingis kan


Džingis kan Mongolski vladar, vojskovođa i osnivač velike mongolske feudalne imperije. Rođen je 1155. u blizini Bajkalskog jezera u današnjoj Rusiji. U mladosti je bio zarobljen te je tri godine bio rob susjednog plemena. Džingis Kana, njegovu majku i braću njihovo pleme je napustilo nakon što je otac, koji je bio poglavica plemena, otrovan. Obitelj je prošla godine patnji, a Temudžin (njegovo pravo osobno ime) je od svoje majke naučio da mu je jedini vjerni prijatelj samo njegova sjena.

[You must be registered and logged in to see this image.]


Prema anonimnoj "Tajnoj povijesti Mongola" Temudžin je najprije postao vođa nekog osiromašenog plemena u Srednjoj Aziji. S vremenom nadjačao je sve svoje suparnike i okupio borbenu snagu od 20.000 ljudi.

Još kao mlad vladar proveo je opsežne reforme zakonodavnog sistema, uspostavio je efikasnu službu komunikacija nalik tzv. pony expressu na američkom Divljem zapadu i prvi je koji je pisao na mongolskom jeziku. Godine 1206. na skupštini kanova (kurultaj) izabran je za velikog kana - Džingis kana čitave Mongolije. Džingis Kan je tada obećao da će dijeliti i dobro i zlo sa svojim sljedbenicima. Uveo je opću vojnu obvezu te stvorio dobro organiziranu mongolsko-tatarsku konjicu s krupnim jedinicama do 10.000 ljudi (tumen). U strukturi svoje vojske integrirao je vojnike iz različitih plemena kako bi učvrstio lojalnost mongolskog vojsci, a ne određenom plemenu. Svojim neprijateljima uvijek je davao samo jedan posve jednostavn izbor: predajte se i budite porobljeni ili umrite. Konstantno ustrajavajući na disciplini, nagrađujući vještinu i vjernost, a kažnjavajući one koji mu se usprotitve Džingi kan je izgradio ogromno carstvo.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pokorio je Ujgure (1209.), a u periodu od 1211.-1216. osvojio je cijelu sjevernu Kinu zajedno s Pekingom. U jesen 1219. s 250.000 ljudi pošao je s rijeke Irtyš preko Bet-Pak-Dala na osvajanje Horzema. Velike muslimanske države (koja je obuhvaćala Iran, sjeverozapadni Irak, Turkestan, sjeverozapadni Afganistan i zavisne zemlje), a kojom je vladao šah Muhamed. U proljeće 1220. (ili u jesen 1219.) zauzeo je Otratu, Buharu, Samarkand i prešao rijeku Amu-Dar'ju. Dio vojske pod vodstvom njegova sina Tuluja prodro je do Krima da bi na rijeci Kalki porazio ruske knezove (1223. ili 1224.) - tada već feudalno rascjepkane i uzajamno ratovima oslabljene Kijevske kneževine. Također je otjerao Polovce do Dnjepra i zatim se vratio na Volgu u Aziju. Osvojio je istočni dio Horzema (Afganistan), sve do rijeke Ind. Kada je izbio ustanak plemena Tajguta vratio se u Mongoliju (veljača 1225.) gdje umire za vrijeme opsade tajgutske prijestolnice. Poginuo je najvjerovatnije kada je ranjen pao s konja. Pokopan je na nepoznatoj lokaciji.

Prema legendi svi vojnici i sluge koji su nazočili njegovom pogrebu bili su ubijeni kako bi se sačuvala tajna o mjestu gdje je pokopan veliki vojskovođa. Ta je tajna ostala nerazjašnjena sve do danas. Nakon njegove smrti Mongolsko carstvo, od Japanskog i Žutog do Crnog mora, razdijeljeno je između četiri njegova sina.

Država koju je stvorio obuhvaćala je ogroman prostor - prostranstvo veće od Rimskog carstva i veće od carstva Aleksandra Velikog. Naime, u doba njegove smrti 1227. njegovo se carstvo protezalo od Mađarske preko Azije do Koreje i od Sibira do Tibeta. Osvajanje Rusije nije uspio dovršiti, baš kao ni njegovi sinovi ali je to pošlo za rukom njegovom unuku Batu kanu. Iako se to uprvi mah ne može zaključiti mongolska vladavina donijela je relativan mir Aziji. Domorodačke umjetnosti doživjele su svoj procvat, uključujuči kaliografiju, slikarstvo i književnost.

Njegova se vojska odlikovala brzim manevrima i prodorima. Masnovno je uništavala civilno stanovništvo i gradove, a zarobljenike pretvarala u robove. Svuda je unosila strah i ostavljala pustoš za sobom. Unatoč tome ili možda baš zbog toga život Džingis Kana postao je predmet mnogih povijesnih i književnih dijela.



biografije.org










[You must be registered and logged in to see this image.]


Poslednji izmenio Shadow dana Sre 14 Avg - 22:45, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

wild filly

Ženski
Poruka : 85778

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Pet 26 Avg - 22:21

Istorija je prepuna ličnosti koje su je obeležile u pozitivnom ili negativnom smislu.

Volela sam časove istorije iako su ponekad bili dosadni, ali mnogo stvari sam naučila za ceo život, oduvek me je fascinirao Egipat ,stari Rim, Mesopotamija..

Aleksandar Makedonski mi je omiljeni istorijski lik.

Da li ste voleli/volite istoriju i koja istorijska ličnost vam je najomiljenija?

Ima li ličnosti iz istorije koja vas se fascinirala na bilo koji način, koja?

Bilo bi lepo kada bi stavili biografiju omiljene vam ličnosti pa da se upoznamo sa nekim likovima koji su obeležili istoriju ili su ustavili utisak na vas [You must be registered and logged in to see this image.]










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Mahatma Gandi   Istorijske ličnosti Sat610Sub 27 Avg - 10:58

Mahatma Gandi

Priča o dječaku koji je živio u imućnoj porodici, kasnije će pretvoriti jednog od najboljih ljudi borbe za ljudska prava i oslobađanje od kolonijalne sile V. Britanije.

Nakon što je odrastao u Indiji tada provinciji najveće kolonijalne sile V. Britanije počeo se zanimati za filozofiju, astronomiju i politiku. Bio je vaspitan i po mnogo čemu se razlikovao od svojih drugova iz škole. Gandi, čim bi završila škola, on bi trčao do kuće da bi pročitao ili dobijo novo saznanje o aktuelnosti uticaja i vlasti V. Britanije na Indiju.

Da potsjetim, da je Indija bila najbolja privredna kolonija koju je imala V. Britanija. Dakle, plodno zemljište, rafinacija soli itd. Pošto je u školi važio za jednog od zrelijih đaka i po završetku škole, on je dobio ponudu da otputuje na usavršavanje u V. Britaniju. 1888 godine, njegov brat ga je finansijski pomogao, te je svoje školovanje nastavio u Londonu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bio je impresioniran kulturom i tada naprednom tehnologijom Britanaca koji su sagradili London do savršenstva. Uviđao je da mnogi ljudi nose šešire, mantile.. te je i on kako bi postao punovažan građanin Londona počeo tako da se oblači.

Zatim, po završetku usavršavanje, on dobija poziv iz Južne Afrike da pomogne masi u ostvarivanju njihovih građanskih ciljeva. Vlast u Južnoj Africi je bila diktatorska (takođe kolonija V. Britanije) i okrutna te se prema građanima ponašala kao prema robovima. Gandi ih je učio osnovnim pravima ljudskog života te podučavao ih osnovnim vrijednostima šta čovjeka najviše krasi.

Izbijale su masovne demonstracije, a koje je Gandi predvodio zbog narušavanja diskriminacije. Od tada Južna Afrika postaje zemlja u nemirima.

Gandi se vratio u rodnu Indiju gdje se odmah sa širokim narodnom masom pobunio protiv vlasti V. Britanije i zahtjevao da Indija sem autonomije (koju je prije tražio) želi potpuno nezavisnost. Pošto je II svijetski rat već bio u toku, V. Britanija sva u strahu nije znala kako da se opredjeli. Poslije mukotrpnih pregovora V. Britanije pod pritiskom SAD i Kine, zahtjevala je da se Indija podjeli na dvije nezavisnosti, tj. dvije oblasti. Jedna država bi bila sačinjena od hinduističkog stanovništva, a druga država od muslimanskog stanovništva. Gandi nije vidio potrebnu za takvim, te je još jednom tražio od V. Britanije potpunu nezavisnost.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nastajale su mnoge demonstracije, čak su ubijani i oni vojnici koji su bili Indijske nacionalnosti. Nastao je opšti haos na sceni tadašnje de fakto nezavisne države Indije. Poslije velike borbe i velikih nemira u zemlji, Indija postaje nezavisna država na čijem čelu je izabran upravo Gandi.

1948 god. Gandi je ubijen na stepeništu svoje zgrade. Po priči, ubijo ga je radikalni hinduistški čovjek koji se probio između njegovih pristalica.

Tako je završen jedan trnovit, slavni, opadajući život borca za ljudska prava i nezavisnost svoje zemlje - Indije. Na početku imala je svega oko 3 miliona stanovnika, da bi kasnije poslije nekoliko godina taj iznos se naglo povećavao i krajem 1951 godine, imala 3 milijarde stanovnika.

Ubistvom jednog od najboljih ljudi, borca za ljudska prava, slobodu naroda i humanista na svijetu Mohands Karamdčand Gandi završio je svoj avanturistički i predsednički život.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

wild filly

Ženski
Poruka : 85778

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Aleksandar Makedonski   Istorijske ličnosti Sat610Ned 28 Avg - 12:39

[You must be registered and logged in to see this image.]


Aleksandar III Veliki, zvan i Aleksandar Makedonski (Pela, 20. ili 22. jul 356. pne. - Vavilon, 10. ili 13. jun, 323. pne. ), je bio makedonski kralj. Vladao je 336. pne. - 323. pne.. Pripadao je dinastiji Argeada.

Kao makedonski kralj i hegemon Grka osvojio je veliko Persijsko carstvo, te je sa vojskom došao do Indije. Posle Aleksandrove smrti u 33. godini, njegovo veliko carstvo se raspalo u ratovima njegovih generala-naslednika koji su se zvali dijadosi.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dolazak na vlast :

Aleksandar je najpre došao u Korint, gde su ga izaslanici svih grčkih gradova, osim Sparte, imenovali vrhovnim vojnim zapovednikom u pohodu na Persiju. Taj pohod je, pre smrti, planirao Filip II. Zatim je otišao na sever i porazio plemena Tribale i Ilire. U Grčkoj su se, međutim, počele širiti glasine o njegovoj smrti pa se grad Teba spremao na ustanak. Aleksandar je munjevito stigao pred Tebu i zahtevao da se grad preda. Kada su ovi to odbili, zauzeo je grad silom. Nekoliko hiljada Tebanaca je okrutno ubijeno a svi preživeli stanovnici su prodani u roblje. Ceo grad je -osim hramova i kuće pesnika Pindara – razrušen, a svaki kamen u gradu preokrenut. Posle toga ostali su se gradovi u Grčkoj pokorili.

Aleksandrovi vojni pohodi

334. pne. Aleksandar je napokon krenuo na pohod na Perziju. Upravu Makedonije poverio je Antipateru. Antipater je, da održi mir u Grčkoj, raspolagao vojskom od 13,000 ljudi. Jačina vojske pod Aleksandrom je bila oko 30.000 pešaka i 5000 konjanika. To je uključivalo oko 15,000 Makedonaca, 7,000 vojnika iz grčkih gradova, a ostalo su bili plaćenici. Drugi po rangu u makedonskoj vojsci bio je iskusni vojskovođa Parmenion. Perzijsko carstvo je bilo u velikoj krizi. Lokalni satrapi su u gradovima i pokrajinama vladali praktički samostalno. Zbog toga Persijanci nisu imali veliku kopnenu vojsku, tek mornaricu. Prvi sudar s persijskom vojskom bila je bitka kod Granika, 334. pne.. Makedonska falanga pokazala se superiorna nad Persijancima i Aleksandar je ostvario potpunu pobedu.

Zarobljenici su poslani u Grčku svezani u lancima. Mnogi gradovi u Maloj Aziji otvorili su Aleksandru vrata i dočekali ga kao spasitelja. Oni koji su pružali otpor bili su zauzeti silom i surovo kažnjeni. U osvojenim gradovima Aleksandar je izbacivao tirane i uspostavljao demokratska uređenja. Time se osigurao od eventualnih pobuna. Aleksandar je odbijao pomorsku bitku s Perzijancima, već je išao na osvajanje pomorskih gradova. Time je suzio prostor perzijskoj floti. Prilikom ulaska u grad Gordion, Aleksandar je mačem presekao čuveni Gordijev čvor. Prema legendi onaj koji razreši ovaj zamršen čvor vladaće Azijom. Presecanjem čvora Aleksandar je tako ispunio proročanstvo.


Darije III, perzijski car, poražen je i u drugoj bici kod Isa, 333. pne.. Bitka kod Isa je bila odlučna Aleksandrova pobeda i označava početak kraja Persije. Po prvi put su Persijanci izgubili, a da je Darije vodio bitku. Posle bitke Darije beži do Eufrata, a Aleksandar zarobljava skoro celu njegovu porodicu. U bici kod Isa Aleksandar je imao 30.000 vojnika, a Darije III je imao 100.000 vojnika. Pobedom u bici protiv daleko brojnijeg neprijatelja Aleksandar se dokazao kao vojni genije.

Odbivši sve Darijeve ponude za pregovore, vojni pohod se nastavio. Tako je 332. pne. Aleksandar bez otpora ušao u Egipat, gde su ga slavili kao oslobodioca dok su mu egipatski sveštenici ukazali "božanske počasti". U Egiptu je osnovao grad Aleksandriju, 331. pne.. Kroz celi svoj pohod Aleksandar je osnovao nekoliko desetina gradova, većinom iz vojnih razloga. Mnogi od njih su se zvali Aleksandrija. U međuvremenu, Antipater je u Grčkoj porazio spartanskog kralja Agisa III u bici kod Megalopolisa, 331. pne., pa je pohod mogao biti mirno nastavljen.

Teško pristupačan i okružen morem grad Tir se odbijao predati. Opsada Tira trajala je sedam meseci, ali je zauzet 332. pne.. Nakon zauzimanja grada oko 8.000 ljudi je masakrirano, a svi preostali, oko 30.000, prodani su kao roblje[2] Aleksandar prelazi Tigar i Eufrat bez otpora.

Darije III kao teren za obračun sa Aleksandrom odabire ravnicu, da može razviti svoju vojsku i time iskoristiti brojčanu nadmoć. Aleksandar je porazio daleko brojniju vojsku Darija III u bici kod Gaugamele i zauzeo Persepolis, 331. pne.. Persepolis je spalio kao osvetu za bivše persijske paleže u Grčkoj. Kada se Darije htio predati ubio ga je njegov sluga Bes i proglasio se njegovim naslednikom kao Artakserks IV. Bes je 329. pne. uhvaćen od Makedonaca i ubijen. Time je Perzija bila osvojena. Aleksandar se proglasio naslednikom Perzijskog carstva i Vavilon proglasio glavnim gradom svoje imperije.

327. pne. Aleksandar je krenuo na novi vojni pohod, dalje na istok. Premda je ukupni broj ljudi iznosio više od 100.000 to je uključivalo i žene, decu,zabavljače i drugo. Vojna sila je bila oko 40,000 vojnika.

Istočne delove Perzije osvojio je bez većeg otpora. Indijski vladar Por dočekao ga je kod rijeke Hidasp s velikom vojskom koja je uključivala i 200 ratnih slonova. Bitka na reci Hidasp, 326. pne., bila je krvava. Slonovi su nabijali Makedonce kljovama dok su Makedonci slonove terali bakljama. U pomutnji koja je nastala slonovi su gazili i jedne i druge. Aleksandar je ipak pobedio i zarobio Pora, kojeg je zatim oslobodio i prepustio mu civilnu upravu zemlje. Koliko je daleko na istok dospeo,nije poznato. Kada je Aleksandar nameravao ići dalje na istok do kraja sveta vojska je počela pokazivati znakove da postoji mogućnost pobune. Surova klima i tropske kiše smanjile su vojni moral. Aleksandar je pristao na povratak u Babilon. Prema legendi, kada su vojnici odbili da ga slede i odbacili oružje, Aleksandar se zatvorio u svoj šator i počeo plakati. 323. pne. Aleksandar je planirao vojni pohod na sever Afrike. Vojska je već bila spremna, ali je Aleksandar iznenada umro.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

wild filly

Ženski
Poruka : 85778

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Uto 6 Sep - 22:26

Atila Bič Božiji - šokantna ličnost

[You must be registered and logged in to see this image.]

Atila Bič Božiji ili Atila Hunski, poznat je kao čovek koji je uterao strah u kosti i uništio milione ljudi. Svojim divljačkim metodama brutalnog uništavanja obavio je strahom čak i moćno Rimsko carstvo.

Atila je rođen 406. godine i još kao dete je ostao bez oca. Kao i svi drugi Huni i Atila je bio podstican da što pre nauči da jaše i da do svog petog rođendana odapinje luk i strelu. Odrastao je u okruženju u koje je bilo duboko usađeno sujeverje, pa je i sam mnogo važnosti pridavao proročanstvima. Na početku petog veka, završio je kao talac Zapadnog Rimskog carstva. Za uzvrat, Huni su dobili rimskog vojskovođu Aecija. Godine provedene u Raveni omogućile su Atili da prilično dobro upozna njihovu kulturu i ponašanje.

Atila je postao vođa Huna 434. godine i bio vladar hunskog carstva sve do smrti, 453. godine. Hunsko carstvo se u vreme vladavine Atile Hunskog prostiralo od teritorija današnje Nemačke na zapadu, pa sve do reke Ural na istoku i od Dunava, kao južne granice do Baltičkog mora kao severne. Zahvaljujući rimskim izvorima, koji mu nisu bili naklonjeni zbog silnih, veoma okrutnih osvajanja i ratovi na njihovim teritorijama, Atila je ostao upamćen kao oličenje okrutnosti i pohlepe. Atila je jako rano shvatio snagu koju donosi slika nemilosrđa i zbog toga je svojim ljudima dopuštao da prema neprijateljima budu što okrutniji.

Atilin otac, Manzak (u nekim izvorima poznat kao Mundiuh), bio je ugledni hunski nomad, koji je čak imao i svoj posed. Poginuo je u lokalnim sukobima sa Vizigotima dok je Atila bio još mali dečak. Brat Atilinog oca, Mundiuha, Atilin ujak, Ruas (Roas) bio je jedan od hunskih poglavara. Nakon smrti svog oca, Atilin brat po ujaku, Bleda, prigrabio je vlast nad hunskim plemenskim savezom, ali je brzo nakon Atilinog povratka iz Ravene prihvatio da vladaju zajedno. Period tokom kojeg su Bleda i Atila vladali zajedno karakterisali su nesloge i nemiri. Bleda je u nekoliko navrata kovao zavere protiv Atile, koje je Atila uspešno osujetio. Kao stariji vladar, Bleda je imao veći ugled među Hunima nego Atila.

Nedugo zatim, situacija se promenila u korist Atile koji više nije podnosio ideju da deli vođstvo sa bratom. On je ojačao svoj položaj optužujući Bledu da je otrovao svog oca. Optužba je izazvala mržnju u njegovom bratu, koji ga je izazvao na obračun. Tokom obračuna, koji se odigrao 445. godine, Bleda je poginuo, a Atila napokon prigrabio vlast za sebe. Tokom vladavine Atila je ujedinio sva hunska plemena i narode. Njegova ujedinjena vojska brojala je oko 500.000 ratnika, a bila je naoružana strelama, kopljima, mačevima i noževima.

Nakon preuzimanja vlasti, Atila je uspeo za kratko vreme da potčini veliki broj okolnih plemena, među kojima su bila plemena Skira, Turkilinga, Sarmata, Herula, Hazare, i konačno mu je pošlo za rukom da pod svoju vlast stavi i Ostrogote. Time je dodatno učvrstio svoj položaj kao vladara. Osnovao je moćno kraljevstvo Huna, čije je sedište bilo u Panoniji.

Kada se domogao vlasti, Atila je rešio da raskine savezništvo sa Rimom. Već je duže vreme bio u veoma lošim odnosima sa vizantijskim kraljem Teodorihom i tu mržnju je samo dodatno potpirio vandalski kralj Gizerik, obrativši mu se za pomoć u borbi protiv Vizigota. Šaljući mu darove, kralj Gizerik je pokušao da ga privoli da zajedno zarate protiv vizigotskog kralja Teodoriha. Atila je, u nameri da odvuče Rimljane od saveza sa Vizigotima, poslao svoje izaslanike caru Valentinijanu III, u čije ime je, u to vreme, vladala njegova majka Gala Placidija. Atila je od Rimljana zahtevao da se priključe Hunima, a za uzvrat im je obećao da će očuvati mir prema Zapadnom carstvu.

Vizantijski kralj Teodorih je pravovremeno uvideo opasnost od zbližavanja Huna i Rimljana, te je predložio Atili da se, zajedno sa njim, okrene protiv Rimljana. Kada je Atila osigurao svoju poziciju prema Vizantiji, koja je bila primorana da kupuje mir sa Hunima, okrenuo se ka Zapadnom rimskom carstvu i Rimljanima. Njegova stalna misao, koje nije mogao da se oslobodi, bila je da krene sa svojom vojskom na Rim. Međutim, uspeo je na neko vreme da odagna svoje želje za napadom i da se prvo usmeri ka njegovim provincijama. Krajem 450. godine, Huni su napali Galiju. Nakon što je Galija osvojena, Atila je od zapadnorimskog cara Valentinijana tražio da mu dozvoli da se oženi njegovom sestrom Honorijom. Protiv ove ideje pobunila se Honorijina majka Placidija, rekavši da se njena ćerka nikada neće udati za varvarina. Nakon ovog ponižavajućeg odbijanja, Atila je rešio da iskorisri ovaj spor za napad na Rim i da ga reši silom.

Interesantna je priča o tome kako su se Atila i Honorija povezali. Honorija je uhvaćena u ljubavnoj vezi sa svojim slugom. Nakon ove sramne scene, ljubavnik je pogubljen, a Honorija, za koju se verovalo da je trudna, izolovana je iz javnog života. U naletu besa, Honorija je poslala Atili poruku, u kojoj ga je zamolila da postane njen vitez. Ovu poruku, Atila je protumačio kao bračnu ponudu, a kao miraz je tražio polovinu Zapadnog rimskog carstva.

Jedini pravi suparnik Atili bio je Flavije Aecije, zapadnorimski namesnik. Obzirom da je jedno vreme bio hunski talac, upoznao je njihov način življenja, običaje i tradiciju. Kada su ga Rimljani vratili na rimski dvor, pokušao je da se domogne trona. Zbog toga je osuđen na doživotno zarobljeništvo. Obzirom na to da je sve više pretila opasnost od Huna, Gala Placidija, koja ga je u prvom momentu i smestila u zatvor kako bi zaštitila mesto svog sina, sada je bila primorana da ga pusti iz zatvora i imenuje za komandanta rimske vojske.

Flaviju Aeciju je data velika vojska, a on je ponovo postavljen za vrhovnog zapovednika rimskih legionara. Aecije je primio u vojsku Vizigote, Franke, Gale i Burgunde i na jugu formirao jaku vojnu snagu. Nakon zauzimanja Orleana, koji je Aecije vrlo brzo vratio, Atila je otpočeo povratak u otadžbinu sa bogatim plenom u ruci. Međutim, Aecije ga je gonio u stopu. Kada je hunska vojska prešla Rajnu, sačekale su ih odmorne trupe Flavija Aecija. Atila je, shvativši da je njegova vojska preslaba da bi izvojevala pobedu, krenuo lično na Flaviusa Aecija koji se nalazio na brdašcu odakle je posmatrao bitku. Nakon ogromnih gubitaka, Atila je naredio povlačenje vojske u vojne barake, nedaleko od bojnog polja. Tokom iste noći, Vizigoti su pokušali na prepad da savladaju nespremne Hune, ali su Huni uspeli na vreme da podignu uzbunu i oteraju ih. Idućeg dana, Atila se povukao sa ostatkom vojske. Aecije je slavio svoju veliku pobedu u Rimu.

O Atilinim varvarskim i okrutnim pohodima svedočile su reke ljudskih kostiju, kao i zadah smrti koji je dočekao rimske izaslanike i sprečavao mnoge ljude godinama kasnije da uđu u grad Naisus (današnji Niš). Slična sudbina zadesila je i mnoge druge stanovnike gradova kroz koje je Atila prošao sa svojom vojskom. Atila i njegova krvožedna vojska silovali su, mučili i ubijali sve koji su im se našli na putu. Žene, muškarci, deca, stariji ljudi, bez izuzetaka, nemilosrdno su ubijani. Napad na Trakiju obeležen je
ubistvima koja je nemoguće prebrojati. Pljačkali su crkve i samostane, a sveštenike i device su bez oklevanja sekli ili čerečili. Trakija je bila toliko razorena da više nikada nije bila ista. Prema legendama, Huni su zaranjali vrhove svojih strela u sok kuvanih embriona, jeli sveže meso, pili krv žena. Drali su kožu svojih suparnika kako bi sebi pravili ogrtače, rezali gornji deo njihove lobanje, praveći na taj način pehare iz kojih su ispijali njihovu krv, lomili ljudima kosti gurajući ih pod točkove zaprege, a zatim ih bacali psima da ih pojedu i činili mnoga druga zlodela.

Glasine o Atilinim kanibalističkim navikama nisu neutemeljene. Navodno, ovaj nemilosrdni varvarin pojeo je svoje sinove Erpa i Aitila, pošto mu ih je njegova supruga donela servirane pečene, u medu.

Atila je smrt dočekao na dan svog venčanja. Iako je imao velik broj žena, Atila je odlučio da uzme novu mladu, po imenu Ildiko, koja se prema legendi zaklela da će osvetiti hiljade njenih sunardonika koje je Atila ubio. Dan svog venčanja Atila je proveo u žestokom opijanju i slavlju. Već sledeće jutro, nađeno je njegovo beživotno telo. Pored tela velikog hunskog vođe stajala je njegova žena. Pretpostavlja se da je umro od prevelike doze alkohola i pucanja arterije, što je dovelo do gušenja u sopstvenoj krvi, ali postoje i špekulacije da je smrt bila nasilna. Bilo kako bilo, veliki hunski vođa završio je svoj život neslavno, u postelji. Nedugo nakon Atiline smrti, hunsko carstvo se raspalo.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

wild filly

Ženski
Poruka : 85778

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Uto 6 Sep - 22:30

Ernesto Gevara de la Serna

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ernesto Gevara de la Serna je rođen 14. juna 1928. godine u mestu Rosario, jednom od većih argentinskih gradova, u dobrostojećoj porodici. Iako je porodica bila aristokratskog porekla preferirala je socijalističke ideje. Poznanstvo sa Bertom Infante, poznatijom pod imenom Tita, članicom argentinske komunističke omladine, pokrenuće u njemu ljubav prema marksizmu. Ernesto 1948. godine upisuje studije medicine na univerzitetu u Buenos Airesu. Do marta je položio sve ispite iz prve godine, u junu polaže sve ispite iz druge godine, a u decembru sve ispite s treće godine. Dana 1. januara 1950. godine Ernesto kreće na putovanje severnim argentinskim provincijama i to na biciklu, koji je preradio u mali motor. Poznanstvo sa Albertom Granadeom koji je upravljao centrom za obolele od lepre, i doktorom Hugeom Paskeom, naučnikom i direktorom nacionalnog programa za lepru, budi kod njega interesovanje za alergije, astmu i lepru.

Proputovao je Argentinu, Brazil, Venecuelu, Trinidad. Za vreme studija radio je kao bolničar na trgovačkim brodovima argentinske nacionalne trgovačke pomorske kompanije. Putuje kroz Latinsku Ameriku, zajedno sa Albertom Grandadom, na starom Norton motociklu od 500 cc. U Majamiju radi kao perač posuđa i kelner. Nakon lekarskog pregleda za regrutaciju proglašen je nesposobnim. Odlazi u Boliviju, i nakon lutanja po zemljama, skrasio se u Gvatemali. Tu je učestvovao u borbi protiv gvatemalske vlade, gde se prijavio u sanitet pobunjenika i naučio svoje prve vojničke veštine. U Meksiku, u kojem radi kao doktor u bolnici, susreće i Raula Kastra, brata Fidela Kastra. Sa Kastrom ruši diktatora Batistu. Kao član diplomatske delegacije Kube, Če obilazi Ujedinjene Arapske Emirate i Egipat, Indiju, Tajland, Japan, Indoneziju i Pakistan. Nakon ubistva kongoanskog premijera Patrisa Lumumbe i dolaska na vlast diktatora Čombea, Če odlazi u Kongo i priključuje se tamošnjim borbama. U najvećoj tajnosti se vraća u Havanu, gde se priprema za novu misiju u Boliviji. Preko Moskve, Praga, Beća i Brazila, stiže u Boliviju 3. novembra 1966. godine.

Kod sela La Igera 1967. godine, Ernesta i njegova dva saborca zarobila je bolivijska vojska i pukovnik bolivijske vojske, Kubanac koji radi za CIA – u, sprovodi naređenje sa više instance da se ubije Če. Bolivijski vojnik koji je pucao u njih, nije mogao da ih gleda za vreme izvršenja naređenja. Zbog svoje buntovne, prkosne i pustolovne prirode, Ernesto Gevara je postao uzor mnogim mladima, posebno ’60 – ih i ’70 – ih godina 20. veka. Nakon njegove smrti vodeći svetski listovi ponudili su 125 hiljada američkih dolara za njegov dnevnik, koji je objavljen jula 1968. godine na Kubi i distribuiran besplatno. Sadržaj dnevnika izazvao je međunarodni skandal zbog naćina na koji su bolivijska vojska i Amerikanci tretirali ratne zarobljenike.

Če je takođe i autor dve knjige:'' Gerilsko ratovanje'' i ''Epizode iz revolucionarnog rata.''










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Princess

Elita
Elita

Princess

Ženski
Poruka : 1160

Učlanjen : 12.05.2011


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Sre 7 Sep - 9:29

Mileva Marić-Ajnštajn (Titel, 19. decembar 1875 — Cirih, Švajcarska, 4. avgust 1948) je bila srpska matematičarka, prva žena Alberta Ajnštajna, jednog od najgenijalnijih ljudi 20. veka. Postoje tvrdnje da je ona doprinela ranim Ajnštajnovim radovima, ali je stepen njenog učešća u otkrićima nepoznat i predmet je brojnih polemika.

Mileva Marić je rođena u bogatoj porodici u Titelu u Vojvodini (tada deo Austro-Ugarske) kao najstarija od troje dece u porodici oficira austro-ugarske vojske. Prilikom rođenja Milevi je iščašen kuk, tako da joj je leva noga bila kraća. Ubrzo nakon njenog rođenja, njen otac je završio vojnu karijeru i dobio je posao u sudu u Rumi, a kasnije u Zagrebu. Mileva je imala mlađu sestru Zorku (1883—1938) i brata Miloša (rođenog 1885.)



Mileva je 1886. godine krenula u žensku gimnaziju u Novom Sadu, a 1888. je prešla u gimnaziju u Sremskoj Mitrovici, gde je maturirala 1890. kao najbolja u razredu iz matematike i fizike. Od 1890. je pohađala Kraljevsku srpsku školu u Šapcu. Kada se preselila u Zagreb, dobila je specijalnu dozvolu da bi išla u školu u koju su išli samo dečaci.

U leto 1896. upisala je studije medicine na Univerzitetu u Cirihu. U oktobru se prebacila na Državnu politehničku školu na studije matematike i fizike. Ona je bila tek peta žena koja je bila primljena u ovu školu. Jedan on njenih kolega na predavanjima iz fizike je bio Albert Ajnštajn, koji je tada imao 17 godina. Prve dve godine studiranja su bile vrlo uspešne za Milevu. Jedan semestar je provela u Hajdelbergu. Dok je bila odsutna dopisivala se sa Albertom, koji joj je napisao da mu nedostaje. U Cirih se vratila 1899. i njihova veza je planula. Milevini roditelji se nisu protivili toj vezi, pošto su znali da su njene šanse za brak bile male zbog njene bolesti. Međutim, Ajnštajnovi roditelji su se protivili jer je bila starija od njega 3 i po godine i nije bila Jevrejka.

Uprkos obećavajućem početku studija, Milevin uspeh je počeo da slabi. U leto 1900. nije položila svoje završne ispite. Iako je i Milevin i Albertov prosek bio manji od potrebnih 5,0, Albertov prosek 4,9 je bio zaokružen na 5,0, ali za Milevinih 4,0 je najviše zaslužna slaba ocena 2,5 iz teorije funkcija. Ajnštajn je diplomirao i otišao kući za raspust. Mileva je ostala u Cirihu, radeći kao laboratorijski asistent i pripremala se da ponovo izađe na ispite. Mileva i Albert su se ponovo sastali na jezeru Komo. Nekoliko nedelja kasnije Mileva je otkrila da je trudna, a u julu 1901. je opet pala na ispitima. Te jeseni Ajnštajn je dobio slabo plaćeni posao nastavnika na zameni u Šafhauzenu.


Brak sa Ajnštajnom


U Novom Sadu, krajem januara ili početkom februara 1902. Mileva je rodila kćerku Liserl. U svojoj 27. godini, sa nezavršenim fakultetom i vanbračnim detetom, počela je da se oseća kao sramota za porodicu. U međuvremenu, Albert je u dobio posao u patentom zavodu u Bernu. Albert i Mileva su se venčali u Bernu 6. januara 1903. Neko vreme pre venčanja Liserl je obolela od šarlaha. Nije poznato da li je umrla ili je data na usvajanje. Kada se Mileva pridružila Albertu u Bernu, dete nije bilo sa njom. Njihov brak je funkcionisao tako što je Albert šest dana nedeljno provodio u patentnom zavodu, slobodno vreme je posvećivao fizici, a Mileva je pokušavala da se nosi sa gubitkom deteta i neuspehom na fakultetu. Ipak, brak je krenuo na bolje kako je Albert dobio povišicu i rođenjem sina Hansa Alberta. Ajnštajn je 1905. objasnio fotoelektrični efekat, a 1908. je dobio licencu za rad na univerzitetu u Bernu. Sledeće godine je dao otkaz na Univerzitetu u Bernu i patetnom zavodu i prihvatio je mesto vanrednog profesora teorijske fizike na Univerzitetu u Cirihu.

Ajnštajn je počeo da se dopisuje sa bivšom devojkom, pa je njihov brak zapao u krizu. Da bi vratio mir, otputovali su na odmor. Njihov drugi sin Eduard je rođen 1910.

Sledeće godine, Albert se sa porodicom preselio u Prag, gde je postavljen za redovnog profesora na Univerzitetu Karl-Ferdinand. Za Milevu je ovaj prelazak bio težak; kao Srpkinja je bila osetljiva na napetosti između nemačkih i čeških nacionalista, sa kojima sa kao Slovenka identifikovala. Ajnštajn se 1912. vratio u Cirih, što je bio potez za koji je Mileva verovala da će ojačati njihov brak. Ipak, Albert je pronašao novog saradnika za matematiku Marsela Grosmana. Takođe je imao novu ljubavnicu, rođaku Elzu Lovental. Ova kriza je došla u proleće 1914. kada je Albert prihvatio položaj stalnog člana prestižne Pruske akademije nauka, kao i mesto redovnog profesora na Univerzitetu u Berlinu. Mileva je ispočetka odbila da prati Alberta, pošto je Elza živela u Berlinu, ali su se ipak preselili. Albert je napravio spisak naredbi za Milevu, sa zapovestima kao što su „odgovaraj mi samo kada ti se obratim“. U julu 1914, dan pre izbijanja Prvog svetskog rata, Mileva je spakovala stvari i vratila se sa decom u Cirih.

Albert je ostao sa Elzom i dovršio Opštu teoriju relativnosti. Godine 1916. je zatražio razvod od Mileve, koja se razbolela od ovog zahteva. Dok je Mileva bila bolesna, njena mlađa sestra Zorka se brinula o deci, ali je Zorka doživela nervni slom, pa je sledeće dve godine provela u psihijatrijskoj klinici. Mileva je konačno pristala da Albertu pruži razvod 1918, a Ajnštajn se složio da Milevi da novac od bilo koje buduće Nobelove nagrade. Zvanično su se rastali 14. februara 1919, a Albert se oženio Elzom 2. juna 1919. Te godine, savijanje svetlosti u gravitacionom polju za vreme pomračenja Sunca je bilo glavni dokaz za Opštu teoriju relativnosti, što je Ajnštajnu donelo svetsku slavu.

Nakon razvoda

Teško obolela sestra Zorka je doživela još jedan nervni slom, a prethodno je zapalila veliku količinu novca svojih ostarelih roditelja u Novom Sadu. Milevin otac Miloš je 1922. umro od moždanog udara, a Zorka je zakonski proglašena nesposobnom.

Iako je postao slavan zbog teorije relativiteta, Ajnštajn je Nobelovu nagradu za fiziku dobio za objašnjenje fotoelektričnog efekta. Ajnštajn zbog putovanja nije prisustvovao dodeli nagrade, pa mu je švedski ambasador tek 1923. dodelio nagradu, a Albert je novac prepustio Milevi. Mileva je uložila novac u tri stana u Cirihu, kao i za negu mlađeg sina Eduarda, koji je 1930. oboleo od šizofrenije. Ova decenija je za Milevu bila jako teška: Albert i Elza su zbog nacista emigrirali u Sjedinjene Države, Milevina majka je umrla na dočeku nove 1935. godine, a sestra Zorka je umrla 1938. godine. Stariji sin Hans Albert je sa svojom porodicom 1938. emigrirao u Sjedinjene Države, gde je njen najmlađi unuk Klaus Martin umro u roku od nekoliko meseci.

Mileva je zbog dugova nastalih zbog Eduardove bolesti morala da proda dve kuće, a pretila je opasnost da ostane i bez treće, pa se obratila Albertu za pomoć. Ajnštajn je preuzeo vlasništvo nad kućom, ali ju je 8 godina kasnije iznenada prodao za 85.000 švajcarskih franaka, pod uslovom da kupac dozvoli Milevi da ostane u kući. Međutim, na dočeku Nove godine, Mileva je iznenada dobila zvanično obaveštenje da je njen najam istekao. Jedan prijatelj joj je pokušao produžiti boravak i otkriveno je da je kupčevih 85.000 franaka slučajno uplaćeno na Milevino ime. Albert je zahtevao da mu Mileva vrati novac i pretio da će izbaciti Eduarda iz testamenta.

Tog proleća Milevi je pozlilo tokom jednog Eduardovog nasilnog napada, i onesvetila se. Umrla je u bolnici tri meseca kasnije, 4. avgusta 1948. godine i sahranjena je na ciriškom groblju Nordhajm. Za njen grob šira javnost je saznala 2003. godine zaslugom Petra Stojanovića, osnivača Memorijalnog centra „Nikola Tesla“ iz Sent Galena. Nakon pet godina, 14. juna 2009. godine, osvećenjem i otkrivanjem spomen obeležja predstavnici Republike Srbije prvi put su zvanično odali počast Milevi Marić-Ajnštajn.

[You must be registered and logged in to see this image.]


wikipedija.com
Nazad na vrh Ići dole
zjovan29

  

zjovan29

Muški
Poruka : 2504

Godina : 63

Lokacija : CRIKVENICA

Učlanjen : 18.09.2011

Raspoloženje : nikad bolje


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Sre 28 Sep - 19:03

Aleksandar Makedonski



Aleksandar Makedonski (356 - 323 p.n.e.) je helenistički vladar.

Postao je kralj Makedonije 336. g. p. n. e., nedugo nakon što je njegov otac Filip izvojevao pobjedu nad grčkim državama u bitci kod Heroneje 338. godine. Mladom princu je učitelj bio i filozof Aristotel, a medju njegovim školskim kolegama bio je i mladi makedonac po imenu Hefest, koji će postati njegov dugogodišnji prijatelj.


[You must be registered and logged in to see this image.]


Sam Aleksandar je bio opsjednut ambicijom o pokretanju 'osvetničkog' rata protiv Perzije u kojem bi on predvodio Grke i Makedonce. Pohodom na Malu Aziju (današnja Turska), čije je osvajanje započeto 344. god p.n.e., u roku od deset učvrstio se kao kralj, po sili vojnih osvajanja, na prostoru od egejske obale do severozapadnih granica Indije. Godine 324. p.n.e. vratio se u perzijsku prijestolnicu, izmoren neprekidnom težnjom za slavom (i ,mora se reci, alkoholom). Sljedećeg proljeća bio je slomljen groznicom i preminuo je 13. lipnja 323. godine p.n.e.

Jedan pisac iz tog doba tvrdi da je Aleksandar ludo volio dječake, ali nama su poznata samo dva imena njegovih mogućih ljubavnika - Hefest i Bagoas. Hefest je ostao njegov odan prijatelj do svoje smrti (324. god. p.n.e.) i igrao je također važnu ulogu u javnom životu i vojsci, najpre kao komandant konjice a kasnije i kao 'hiliarh' - drugi na hijerarhijskoj ljestvici, odmah iza titule kralja. Nijedan suvremeni izvor ne iznosi nepobitno da su bili ljubavnici, iako veliki broj anegdota pokazuje da si bili ekstremno bliski. Tako je npr. pri poseti Troji, Aleksandar položio venac na Ahilejevu grobnicu, dok je Hefest odao istu počast na grobnici Patrokla. Kad je Hefest preminuo, Aleksandar je ispoljio tugu na neobičan način. Ležao je satima pored njega, naredio je javno žaljenje, pompozne pogrebne rituale i odao mu počast nalik kakvom polubožanstvu.



S obzirom na to da su bili isto godište, njih dvojica se nisu uklapali u uobičajen obrazac grčke homoseksualnosti. Međutim, može se pretpostaviti da su u mladosti imali ljubavnu vezu, a kasnije je fizička strast sazrijela u blisko prijateljstvo puno uzajamnog poštovanja i privrženosti - o čemu Aristotel u svom djelu "Etika" govori kao o čestoj pojavi. Mnogo manje prominentan, ali za Aleksandra izuzetno bitan, bio je perzijski evnuh Bagoas, kojeg Plutarh opisuje kao kraljevog 'eromenos-a' (ljubavnika). U mladosti izuzetne ljepote, Bagoasa je Aleksandru poklonio jedan perzijski uglednik, koji je time želio da obezbjedi sebi naklonost. Bagoasov utjecaj na kralja mogao se utvrditi kao spletkaroški - kao u slučaju kada je kovao urotu protiv dvoranina koji ga je javno uvrijedio nazvavši ga kraljevom kurvom. Mase su, medjutim, uživale u ovom odnosu. Na velikom javnom natjecanju u plesu nagrada je (neočekivano) dodijeljena
Bagoasu. Ali kada je zauzeo svoje mjesto do Alexandera, puk je zahtijevao da kralj poljubi svog miljenika, što je on i učinio, sa uživanjem.

Aleksandar se također ženio, barem tri puta, od toga dva puta iz političkih razloga. Njegov posljednji brak, sa Baktrijkom Roksandrom, izgleda da je bio sretan spoj. Sa njom je začeo sina koji se rodio nakon Aleksandrove smrti.
Činjenica da jedan apsolutistički vladar poput Aleksandra uživa u različitim seksualnim vezama nije ništa neobično, ali njegova ljubav prema Hefestu je bila daleko od površnih odnosa i pružala mu je značajan oslonac u raznim frenetičnim poduhvatima. Što se tiče Bagoasa, ako odemo dalje od seksa i zluradih intriga, ovdje se može možda uočiti jedna od mnogih indikacija Aleksandrove želje za nadilaženjem rasnih podjela u novonastalom carstvu. Aleksandar nije jedini grčki general koji je imao homoseksualne odnose. Mnogi izvori to potrvrdjuju: oni o ljubavnicima koji stoje rame uz rame u bitci, do onih izvora o komandantima koji dezertiraju radi zagrljaja njihovih ljubavnika. Časna vojnička homoseksualnost je ohrabrivana zbog uvjerenja da će prisustvo ljubavnika inspirirati ljude na hrabrost i podsjetiti ih na sramotu kukavičluka.

Ovo je bio razlog za formiranje Svete tebanske čete, vojnog odreda sastavljenog isključivo od homoseksualnih parova. Odred je utemeljn 378. god p.n.e i brojao je 300 pripadnika. Borio se u mnogim bitkama, a kulminaciju je doživio u bitci kod Heroneje, kada su svi vojnici izginuli braneći savez grčkih država od Filipa Makedonskog, Aleksandrovog oca.





Clifford Hindley, preveo Augie
izvor:gay-u-obitelji
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

wild filly

Ženski
Poruka : 85778

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Sre 28 Sep - 23:51

Josip Broz Tito

[You must be registered and logged in to see this image.]
Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944.) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično slovenski, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.

Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisačkoj kantini. Godine 1907. je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb gdje postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim demonstracijama.

Nakon "izleta" u Trst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u Sloveniji, Čenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio je njemački i češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.

Godine 1913. odlazi u vojsku. Početkom prvog svjetskog rata 1914. shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita i uči ruski jezik. Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje a u razgovorima sa seljacima sve se češće spominje ime Lenjin.

Krajem 1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željezničke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom vojskom među Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.

U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez posla zapošljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom živio do kasnog proljeća 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sinčić Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od četvoro njegove djece iz prvog braka.

Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na različit frakcije.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928. i osuđen na pet godina robije. Početkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio
poznati slikar.

Početkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otići.

Već u aprilu te godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac i prvi put se spominje ime Tito. Postojalo je više priča o tome kako je dobio to ime ali je Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje nije posebno rijetko. Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom partijskom aktivnošću. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.

Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Poslije toga još dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fašizam se širio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada Cvetković-Maček ne vidi opasnost koja se bliži. Jedne od posljednjih večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!"

Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.

U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.

Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je 26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilačkog pokreta i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Dražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovića završava bez uspjeha.

[You must be registered and logged in to see this image.]

U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, odakle usmjerava razvitak ustanka. U Rudom, u istočnoj Bosni, 22. decembra 1941. osniva Prvu proletersku brigadu. Na osnovi uspjeha postignutih u ustanku i oslobodilačkoj borbi u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihaću se 27. Novembra 1942. sastaju predstavnici NOB iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u Jajcu se sastaje AVNOJ na svoje drugo zasjedanje i donosi povijesne odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije.

Tito dobiva naslov maršala. Neko vrijeme rukovodi oslobodilačkom borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.

Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije pobjednički je završena 15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.

Godine 1948. odupro se diktatu Staljina, odbacivši njegovu neprijateljsku politiku prema tekovinama socijalističke revolucije u Jugoslaviji i tekovinama oslobodilačke borbe. Odbijanjem da se pokori tzv. Rezoluciji Informativnog biroa komunističkih i radničkih parija (Informbiro), koja je sadržavala agresivnu politiku Staljina prema Jugoslaviji, Tito je, u ime načela ravnopravnosti naroda i komunističkih partija svih zemalja, odbacio politiku međunarodnoga hegemonizma i diktata velike sile. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953.

Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hruščova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja, na osnovi priznanja načela ravnopravnosti među narodima, državama i komunističkim i radničkim partijama svih zemalja svijeta.

Tito je od ranih 1950-ih godina pa sve do svoje smrti razvio golemu međunarodnu djelatnost, jedan je od začetnika i glavnih aktera pokreta nesvrstanosti s kojim su se identificirale mnoge novooslobođene zemlje u svijetu. Afirmirajući međunarodni položaj Jugoslavije, mir i suradnju među narodima, Tito je posjetio više od sedamdeset zemalja svijeta, na svim kontinentima. Za goleme i trajne zasluge koje je stekao za sve narode Jugoslavije i za njihovu državnu zajednicu tri puta je proglašavan narodnim herojem. Bio je biran za doživotnog predsjednika SKJ. Za izvanredan doprinos vojnoj znanosti i praksi, posebno za doprinos i zasluge u izgradnji teorije i prakse oslobodilačkog rata Tito je 1976. dobio doktorat vojnih znanosti i umjetnosti. Proglašen je i počasnim članom mnogih akademija znanosti i umjetnosti.

Na jedanaestom kongresu SKJ - posljednjem kojemu je prisustvovao - održao je govor o snazi, ulozi i perspektivama Jugoslavije, o njezinoj vjernosti pokretu nesvrstanosti i o odsudnoj važnosti bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije - govor koji je svojevrsna oporuka svim baštinicima države koja je stvorena pod njegovim vodstvom i kojoj je ostao trajnim simbolom: Titova Jugoslavija.


4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani umro je najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.




wikipedija










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Black Wizard

Master
Master

Black Wizard

Muški
Poruka : 34505

Godina : 49

Lokacija : Kud me vetar nanese ...

Učlanjen : 30.03.2011

Raspoloženje : seXy


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Ned 9 Okt - 16:54

Gaj Julije Cezar


[You must be registered and logged in to see this image.]


Gaj Julije Cezar, latinski Gāius Iulius Caesar (Rim, 13. srpnja 100. pr. Kr. – Rim, 15. ožujka 44. pr. Kr.), rimski vojskovođa, političar i pisac.

Najslavniji rimski Imperator, Cezar je brojnim vojnim pobjedama znatno proširio utjecaj i vlast Rimskog imperija. Pobjedivši Pompeja Velikoga u građanskom ratu od 46. pr. Kr. zavladao je kao diktator. Njegova diktatura označava kraj vrhovne vladavine senata u Rimu i početak carstva. Iako je ubijen u atentatu, Rimska Republika je od 27. pr. Kr. i formalno postala Rimsko Carstvo.

Cezar je potjecao iz ugledne patricijske porodice Julijevaca. U doba cara Oktavijana, koji je naslijedio Cezara i postao prvi rimski car, u epu Eneida Publije Vergilije Maron veliča Julijevce povezujući ih s legendarnim trojanskim junakom Enejom. Julijevci su bili poznati po kršnosti i visini rasta, a Cezar je jedini bio kržljav i slabašan, iako ga to nije spriječilo da marljivo trenira tjelesne karakteristike te da postane "krv krvi svoje".

Cezaru je pruženo vrhunsko onodobno obrazovanje s neizbježnim putovanjem u Grčku gdje je učio govorništvo. Bio je nećak političara Gaja Marija. Gaj Marije je od 88. pr. Kr. započeo građanski rat sa Lucijem Kornelijem Sulom. Marije je umro 86. pr. Kr.. 84. pr. Kr. Cezar se oženio s Kornelijom, također plemkinjom. Kada je Sula 82. pr. Kr. postao apsolutni diktator naredio je Cezaru da se razvede. Ovaj je to odbio i otišao iz Rima. Cezarovi prijatelji su ga savjetovali da se ne vraća zbog rizika proskripcije. Jedino činjenica da je imao veze na visokim položajima spasila ga je od gotovo sigurne smrti. Cezar je prijavio u rimsku vojsku i otišao u Malu Aziju. Iako mu je Sula formalno oprostio i pomilovao ga Cezar se nije vraćao u Rim do Suline smrti, 78. pr. Kr..

Po povratku u Rim Cezar počinje raditi kao advokat. Na toj funkciji istaknuo se kao žestok kritičar i protivnik korupcije kod političara. Cezar je putovao na otok Rod kako bi usavršio govorništvo kod slavnog govornika Apolonija Molona. Na putu su ga zarobili pirati. Kada su namjeravali zatražiti otkupninu od 20 talenata, Cezar im se nasmijao i rekao da očito ne znaju koga su oteli. Na njegov nagovor ovi su zatražili i dobili 50 talenata za Cezarovo puštanje. Čim je pušten Cezar je organizirao potjeru na moru, zarobio pirate koji su ga oteli i osudio ih na smrt razapinjanjem na križu.


[You must be registered and logged in to see this image.]

*Pontifex maximus-vrhovni svećenik*



69. pr. Kr. umrla je Cezarova prva žena Kornelija. Umrla je tijekom porađaja. Iste godine je umrla i Julija, Cezarova teta. Cezarovi protivnici su ga kritizirali da je Julijin sprovod bio politički proračunljiv i da tu Cezar napada proskripcijske zakone iz Sulinog vremena i time skuplja političke bodove. Cezar je iste godine izabran za kvestora i odlazi u Španjolsku. Po povratku u Rim nastavlja se baviti pravom sve dok 65. pr. Kr. ne postaje kurulski edil. Ta funkcija je uključivala reguliranje prometa, trgovine i ostalih svakodnevnih događaja u Rimu. Posebno je zanimljivo da je to uključivalo i organizaciju igara u Rimskom cirkusu. Proračun za zabavljanje najširih slojeva ljudi bio je ograničen. Cezar nije štedio na novcu i organizirao je dotad najspektakularniju zabavu za narod. Godina je završila tako da je Cezar bio slavan od naroda i poznat, ali je osobno bio prezadužen za ono vrijeme ogromnom svotom od nekoliko stotina zlatnih talenata.

63. pr. Kr. Cezar postaje pontifex maximus. Ta funkcija je obuhvaćala dobivanje nove kuće Domus Publica, bavljenje pitanjima koji se dotiču Rimske religije i, najvažnije za Cezara, rješavanje svih dugova.

Iste godine Cezar je zajedno sa Markom Licinijem Krasom optužen pred senatom za urotu koju je pokrenuo rimski političar Lucije Sergije Katalina. Petorica Katalinih bliskih suradnika i prijatelja poslani su u smrt bez suđenja. Iako je konzul Marko Tulije Ciceron zatražio smrtnu kaznu za obojicu, Cezar i Kras su oslobođeni.

Cezar je 62. pr. Kr. izabran za pretora. Iste se godine razveo od svoje druge žene Pompeje. 61. pr. Kr. Cezar odlazi kao propretor u Španjolsku gdje je vojnim osvajanjima stekao znatno bogatstvo. 60. pr. Kr. vraća se u Rim i podmiruje sve svoje dugove. 59. pr. Kr. godine Cezar je zajedno s Pompejom i Krasom sklopio prvi trijumvirat. Cilj ovog sporazuma je bio preuzimanje vlasti u Rimskoj republici iz ruku senata. Pompej je bio najčuveniji rimski general a Kras vjerojatno najbogatiji Rimljanin. Cezar je imao brojne političke veze, pa je ova podjela vlasti bila korisna za sve. Da bi zapečatili savez Pompej je oženio Juliju, Cezarovu jedinu kćer. Iako je ovo bio bez sumnje politički brak, ljubav između Julije i Pompeja je bila obostrana.

Trijumviri su podijelili vlast na način da je Cezar dobio za upravu Galiju. 58. pr. Kr. Cezar je započeo Galski rat, koji je trajao do 51. pr. Kr.. Rezultat rata je bila potpuna pobjeda Rimljana i pokoravanje srednje Europe. 55. pr. Kr. Pompej i Kras su izabrani ponovo za konzule a Cezar za prokonzula na rok od još pet godina. 54. pr. Kr. Cezarova kćer Julija je umrla tijekom porođaja. Kras je poginuo 53. pr. Kr. u bitci kod Harana gdje ga je porazio partski zapovjednik Surena. Nakon Krasove smrti Pompej i Cezar se počinju međusobno udaljavati u stajalištima, što konačno dovodi i do građanskog rata između njih.


Građanski rat

Dok je Cezar još uvijek bio u Galiji, Pompej je u Rimu zadobio većinu u senatu. Kada je Cezaru istekao petogodišnji rok prokonzula, 50. pr. Kr., pozvan je u Rim od senata. Senat mu je naredio da se pojavi sam u Rimu a da prije toga raspusti svoju vojsku. Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili ukoliko nema zaleđe koje mu donosi zapovjedništvo nad legijama. Cezar je odbio naredbu senata i 10. siječnja 49. pr. Kr. prešao s vojskom rijeku Rubikon. Rubikon je bila granica s Italijom i to je označilo početak građanskog rata. Tradicija tvrdi da je kod prelaska Rubikona Cezar rekao Alea iacta est! ("Kocka je bačena!").

Mnogi senatori su pobjegli iz Rima jer nisu znali da Cezar ima svega jednu legiju sa sobom. Pompej je imao mnogo veću vojsku i Cezar mu je nudio pregovore i mogućnost da obnove savezništvo.Pompej je odbio. Prekretnicu u građanskom ratu donosi bitka kod Farsala, 48. pr. Kr.. Cezar je tu pobijedio dvostruko veću vojsku od Pompeja. Pompej je pobjegao u Egipat, a Cezar krenuo u potjeru za njim.

U Egiptu Cezar je pobijedio Ptolemeja XIII. u bitci kod Nila i prepustio upravu Egipta Kleopatri VII.. Zatim je pobijedio i pontskog kralja Farnaka II. u bitci kod Zele, 47. pr. Kr.. Nakon te bitke poslao je senatu čuvenu poruku Veni, vidi, vici ("Dođoh, vidjeh, pobijedih"). U međuvremenu Pompej je ubijen u Egiptu. Cezar je pobijedio protivnike i u bitci kod Thapsusa, 46. pr. Kr. i Gnej Pompeja, sina Pompeja Velikog, u bitci kod Munde, 45. pr. Kr..

46. pr. Kr. Cezar je po treći put postao konzul zajedno sa Markom Emilijem Lepidom, a 45. pr. Kr. postaje jedini konzul. Nakon ovoga Cezar postaje apsolutni diktator i sva vlast u Rimskom imperiju je u njegovim rukama. 44. pr. Kr. Cezar postaje konzul po peti put, ovaj put zajedno sa Markom Antonijem.


Cezarovo ubojstvo

Cezar je ubijen od grupe senatora u atentatu prilikom ulaska u senat, na ožujske Ide 15. ožujka 44. pr. Kr.. Uboden je noževima 23 puta. Na čelu urote nalazili su se Marko Junije Brut, Gaj Kasije Longin i Gaj Trebonije. Prema tradiciji Cezarove posljednje riječi upućene Brutu su bile (nekoliko verzija):
Καὶ συ τέκνον? (grčki, "I ti, sine?")
Tu quoque, Brute, filī mī! (latinski, "Zar i ti, Brute, sine moj!")
Et tu, Brute? (latinski, "I ti, Brute?")
Etiam tu, mi fili Bruti! (latinski, "Zar i ti, (moj) sine Brute")

Nakon Cezarovog ubojstva stvoren je drugi trijumvirat između Marka Antonija, Oktavijana i Marka Emilija Lepida. Kada su se trijumviri obračunali s Cezarovim ubojicama (svi su ili ubijeni ili počinili samoubojstvo) izbio je novi građanski rat između Oktavijana s jedne i Marka Antonija i Kleopatre VII. s druge strane. Pobjedom u pomorskoj bitci kod Akcija, 31. pr. Kr., Oktavijan je ostao samovladar a od 27. pr. Kr. i službeno prvi Rimski car.


wikipedia, vikipedija
Nazad na vrh Ići dole
Black Wizard

Master
Master

Black Wizard

Muški
Poruka : 34505

Godina : 49

Lokacija : Kud me vetar nanese ...

Učlanjen : 30.03.2011

Raspoloženje : seXy


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Ned 23 Okt - 22:04

Adolf Hitler

[You must be registered and logged in to see this image.]


Adolf Hitler (nem. Adolf Hitler; 20. april 1889 — 30. april 1945) je bio nemački političar i vođa Nacističke partije koji je 1933. postao nemački kancelar. Posle smrti nemačkog predsednika Paula fon Hindenburga 1934. Hitler je proglasio sebe za firera (vođu), zvanje u kojem je, zahvaljujući uredbi (nem. Ermächtigungsgesetz) iz 1933, objedinio ovlašćenja predsednika i kancelara i uspostavio totalitarni režim u Nemačkoj pod njegovom vlašću koji je trajao sve do smrti samoubistvom 1945. godine.

Nacistička partija je značajno ojačala svoju poziciju tokom perioda krize u Nemačkoj nakon Prvog svetskog rata, zahvaljujući odličnoj propagandi i Hitlerovoj harizmi i govorničkoj sposobnosti kojom je lako pridobijao mase. Partija je isticala nacionalizam i antisemitizam kao svoje osnovne oblike izražavanja političkih stavova, i ubrzo je pribegla i fizičkom uklanjanju svojih političkih protivnika kako bi osigurala uspeh.

Nakon obnove nemačke ekonomije i ponovnog naoružavanja Vermahta, u Nemačkoj je uspostavljena diktatura pod Hitlerom koji je vodio agresivnu spoljnu politiku sa ciljem osvajanja „životnog prostora“. Kao logični nastavak ovakve spoljne politike usledio je nemački napad na Poljsku 1939, zbog čega su Velika Britanija i Francuska objavile rat Nemačkoj, čime je i zvanično počeo Drugi svetski rat.

Na početku Drugog svetskog rata Vermaht je postigao odlične uspehe i Sile osovine su okupirale najveći deo evropskog kopna i delove Azije. Međutim, zajednički napor savezničkih sila doveo je do poraza Vermahta. Do 1945. Hitlerova politika je pretrpela poraz, a Nacistička partija je bila pred raspadom. Hitlerov rat za teritorije i pročišćenje rase prouzrokovo je smrt desetina miliona ljudi, uključujući i genocid nad oko 6.000.000 Jevreja , poznatiji kao holokaust.

U poslednjim danima rata 1945, dok je nemačka prestonica Berlin pružala poslednji otpor sovjetskoj Crvenoj armiji, Hitler se oženio Evom Braun, da bi za manje od 24 sata kasnije njih dvoje izvršili samoubistvo u firerovom bunkeru.


Adolf Hitler je rođen u austrijskom graničnom gradu Braunauu, kao četvrto od šestoro dece carinika Alojza Hitlera i njegove žene Klare (rođene Pelcl). Od sve dece samo su preživeli Adolf i njegova sestra Paula.

U knjizi „Moja borba“ (nem. Mein Kampf), Hitler opisuje svog oca kao naprasitog tiranina. Hitler je svom ocu jako zamerio to što je otac bio vanbračni sin Ane Marije Šiklgruber (Hitlerova baba) i 1876. Alojz je promenio svoje prezime u Hitler. Da li je kasniji muž Alojzove majke u stvarnosti bio Hitlerov deda, to nikada nije bilo dokazano. Johan Georg Hajdler je tek pred smrt priznao očinstvo nad Hitlerovim ocem.

Zbog prirode posla Alojza Hitlera morali su često da se sele — iz Braunaua je porodica prešla u Pasau, zatim u Lambah i potom Leonding kod Linca. U osnovnim školama koje je Hitler pohađao bio je dobar učenik, ali je u srednjoj školi 1900. ponavljao prvi razred.

Od 1905. Hitler je živeo boemskim životom u Beču izdržavajući se od penzije koja mu je pripadala kao siročetu i od novca koji mu je majka slala. Dva puta je pokušao da upiše Akademiju primenjenih umetnosti u Beču (1907. i 1908) ali je oba puta odbijen uz komentar da je „nesposoban za slikarstvo“ i da njegov talenat može najbolje doći do izražaja u arhitekturi. Njegova sećanja odražavaju opsednutost ovom temom:“Cilj mog putovanja je bila poseta galeriji slika u dvorskom muzeju, ali su moje oči jedva zapazile šta drugo osim samog muzeja. Od jutra do kasne večeri obilazio sam mesta koja su bila predmet mog interesovanja ali uvek su zgrade bile te koje su privlačile moju pažnju.”


Sledeći preporuku školskog rektora i sam je postao ubeđen da je to pravi put koji mora da sledi, iako je bio nedovoljno akademski spreman za arhitektonsku školu:“U samo nekoliko dana postalo mi je jasno da ću jednog dana postati arhitekta. Zasigurno, u pitanju je veoma težak put; sva predavanja koja sam propustio u realnoj školi bila su mi preko potrebna. Neko ne može upisati arhitektonski fakultet ako prethodno nije pohađao građevinsku školu na tehničkoj akademiji i ukoliko nema diplomu srednje škole. Nisam imao ništa od toga. Ispunjenje mojih umetničkih snova delovalo je fizički nemoguće.”

Dana 21. decembra 1907. Hitlerova majka je umrla u 47 godini od raka dojke. Po odluci suda u Lincu, Hitler je bio u obavezi da polovinu svoje penzije ustupi svojoj sestri Pauli. Kada je napunio 21 godinu nasledio je novac od svoje tetke. U Beču je zarađivao za život kao slikar, tako što je kopirao scene sa razglednica i prodavao slike trgovcima i turistima.

Nakon što je po drugi put odbijen na umetničkoj akademiji, Hitler je ostao bez novca. Godine 1909. potražio je utočište u prihvatilištu za siromašne. Od 1910. živeo je u kući za siromašne radnike.

Hitler je tvrdio da je antisemita postao u Beču gde je živela brojna jevrejska populacija među kojima je bilo i ortodoksnih Jevreja izbeglih iz Rusije. Međutim, prema njegovom prijatelju iz detinjstva Avgustu Kubičeku, Hitler je bio „ubeđeni antisemita“ i pre nego što je napustio Linc u Austriji. Beč je u to vreme bio kolevka tradicionalnih religijskih predrasuda i rasizma 19. veka. Hitler je možda bio pod uticajem dela ideologa i antisemite Lanca fon Libenfelsa i rasprava političara kao što su Karl Luger, osnivač Hrišćanske socijalističke partije i gradonačelnika Beča, kompozitora Riharda Vagnera i Georga Ritera fon Šenerera, vođe pan-germanskog pokreta „Dalje od Rima!“. Hitler je izjavio u „Majn kampfu“ da je njegova transformacija od protivnika antisemitizma na religijskoj osnovi do njegovog zagovornika na rasnoj osnovi nastala kao posledica kontakta sa ortodoksnim Jevrejima, ali u ovom periodu života, Hitlerova antisemitska osećanja nisu bila naročito ispoljena. Bio je čest gost na večerima u uglednoj jevrejskoj kući, a jevrejski trgovci su prodavali njegove slike.Hitler je verovatno bio i pod uticajem dela Martina Lutera „O Jevrejima i njihovim lažima“. Kristalna noć odigrala se 10. novembra, na rođendan Martina Lutera.“U Lincu je bilo malo Jevreja. Tokom vekova, Jevreji koji su živeli tamo su se evropeizovali u spoljašnjem izgledu i toliko su ličili na druga ljudska bića da sam ih čak posmatrao kao Nemce. Razlog zbog kojeg tada nisam razumeo apsurdnost ove zablude bio je taj što je jedini vidljivi znak koji sam prepoznao i koji je odvajao njih od nas bilo upražnjavanje njihove čudne religije. Kada bih pomislio da su proganjani samo zbog njihove religije, moj otpor prema izjavama protiv njih koje bi čuo, pretvarao se u gađenje. Nisam ni pretpostavljao da je moguće da postoji takva stvar kao što je sistematski antisemitizam.

Jednom kada sam prolazio kroz centar grada, iznenada sam naišao na pojavu u dugom kaftanu i sa crnim loknama. Moja prva misao je bila: „Da li je to Jevrejin?“ Oni svakako nisu ovako izgledali u Lincu. Krišom sam nastavio da pažljivo posmatram čoveka i što sam duže gledao u čudnu pojavu i ispitivao je detalj po detalj, to se sve više oblikovalo pitanje u mojoj glavi: „Da li je to Nemac?“ ”

U „Majn kampfu“ Hitler je opisao Martina Lutera kao velikog ratnika, pravog državnika i velikog reformatora, rame uz rame sa Vagnerom i Fridrihom Velikim. Vilhelm Repke je u svojim delima nakon holokausta došao do zaključka da je „bez ikakve sumnje luteranizam uticao na političku, duhovnu i društvenu istoriju Nemačke na takav način, koji se nakon pažljivog razmatranja može samo okarakterisati kao sudbonosan.“

Hitler je tvrdio da su Jevreji neprijatelji arijevske rase. Smatrao ih je odgovornim za austrijsku krizu. Takođe je identifikovao određene oblike socijalizma i boljševizma, sa velikim brojem jevrejskih lidera kao jevrejske pokrete, sjedinjavajući svoj antisemitizam sa antimarksizmom. Krivio je revolucije iz 1918. za vojni poraz Nemačke, smatrao je da su Jevreji glavni krivci za propast Nemačkog carstva i ekonomske probleme koji su potom nastupili.

Generalizujući na osnovu burnih scena iz parlamenta multi-nacionalne austrougarske monarhije, zaključio je da je demokratski sistem nedelotvoran. Ipak, prema Avgustu Kubišeku, njegovom nekadašnjem cimeru, bio je više zainteresovan za Vagnerove opere nego za politiku.

Hitler je u maju 1913. nasledio poslednji deo očevog imanja i preselio se u Minhen. U „Majn kampfu“ je napisao da je oduvek želeo da živi u „pravom“ nemačkom gradu. U Minhenu se ponovo zainteresovao za arhitekturu i kako je sam rekao za delo Hjustona Stjuarta Čemberlena. Preseljenje u Minhen mu je takođe pomoglo da izbegne vojnu obavezu u Austriji, ali ga je austrijska vojska ipak uhapsila. Nakon sistematskog pregleda i prigovora savesti, ustanovljeno je da je nesposoban za vojnu službu i dozvoljeno mu je da se vrati u Minhen. Ipak, kada je Nemačka ušla u Prvi svetski rat u avgustu 1914, uputio je peticiju kralju Ludvigu III od Bavarske u kojoj je zatražio dozvolu da stupi u bavarski puk.


Prvi svetski rat

[You must be registered and logged in to see this image.]
*Hitler (skroz desno) kao vojnik u prvom ratu*


Dana 1. avgusta 1914. nemački car Vilhelm II objavio je opštu mobilizaciju. Budući da je bio austrijski državljanin, zakon je onemogućavao Adolfu Hitleru da se prijavi u nemačku vojsku kao dobrovoljac. Zbog toga je 3. avgusta uputio peticiju bavarskom kralju Ludvigu III u kojoj je zatražio da mu se omogući da dobrovoljno stupi u nemačku vojsku. Nakon što je njegova molba uvažena, Adolf Hitler se 16. avgusta prijavio kao dobrovoljac i raspoređen je u 16. bavarski pešadijski puk. Posle osnovne pešadijske obuke, njegov puk je 21. oktobra upućen na zapadni front. Dana 3. novembra 1914. unapređen je u čin kaplara. Po unapređenju Hitler je obavljao dužnost kurira puka i često se pod žestokom neprijateljskom vatrom kretao na relaciji front-pozadina.

Tokom Bitke na Somi, Hitler je 5. oktobra 1916. ranjen u levu butinu zbog čega je prebačen na lečenje u vojnu bolnicu u Belicu, blizu Berlina, u kojoj je ostao do početka decembra. Po otpuštanju iz bolnice, raspoređen je u 4. četu, 1. bataljona 16. puka koja je bila stacionirana u Minhenu. Zgrožen stanjem u bavarskoj prestonici i niskim moralom civilnog stanovništva, zatražio je od svog pretpostavljenog, poručnika Videmana, da se vrati na front. Dana 5. marta 1917. ponovo se pridužio svojoj jedinici na frontu. Tokom jula 1918. u više navrata pokazao je izuzetnu hrabrost. Spasao je život ranjenom komandiru čete, iznevši ga iz zone dejstva američke artiljerije, a zatim je blagovremenom intervencijom sprečio nemačku artiljeriju da greškom otvori vatru na sopstvenu pešadiju. Savesno obavljajući svoju dužnost, privukao je pažnju nadređenih oficira koji su ga predložili za odlikovanje. Dana 4. avgusta odlikovan je Gvozdenim krstom I klase. Neposredno pred kraj rata, 14. oktobra 1918. Hitler je zajedno sa grupom vojnika iz svog puka nastradao tokom britanskog napada bojnim otrovima. Nakon što mu je u frontovskoj bolnici ukazana prva pomoć, prebačen je na lečenje u rezervnu vojnu bolnicu u Pazevalku kod Šćencina. Doktor koji je bio zadužen za njegovo lečenje konstatovao je da Hitler nije pretrpeo ozbiljne povrede očiju i disajnih puteva, već da je do privremenog gubitka vida došlo usled „histeričnog slepila“, a da je gubitak moći govora bio posledica „histerične onemelosti“. Međutim, prava priroda Hitlerovog slepila i gubitka moći govora ne može se sa sigurnošću utvrditi jer je kompletna bolnička dokumentacija bolnice u Pazevalku nestala. Po završetku Prvog svetskog rata Hitler se vratio u Minhen gde je ostao u vojnoj službi sve do otpuštanja 31. marta 1920.

Hitler se dugo divio Nemačkoj i tokom rata je postao strastveni nemački patriota, iako je nemački državljanin postao tek 1932. Bio je šokiran kapitulacijom Nemačke u novembru 1918. uprkos tome što je Nemačka vojska još uvek bila na stranoj teritoriji. Kao i mnogi drugi nemački nacionalisti, Hitler je verovao u legendu o „ubodu u leđa“ (nem. Dolchstoßlegende) po kojoj je vojska, iako „neporažena na bojnom polju“, bila „ubodena u leđa“ od strane civilnih lidera i marksista iz pozadine. Ovi političari su kasnije nazvani „novembarskim kriminalcima“.

Versajski sporazum lišio je Nemačku brojnih teritorija, demilitarizovana je Rajnska oblast i nametnute su joj ekonomski štetne sankcije. Sporazumom je ponovo uspostavljena Poljska država na šta su čak i umereni Nemci reagovali sa zgražavanjem. Sporazum je takođe okrivio Nemačku za sve užase rata, što neki ugledni istoričari kao Džon Kigan danas smatraju barem delimično „pobedničkom pravdom“; mnoge evropske nacije su pred kraj Prvog svetskog rata postale značajno militarizovane i spremne za borbu. Nemačka krivica je iskorišćena da joj se nametnu ratne reparacije (iznos reparacija je više puta obnovljen Davovim planom, Jangovim planom i Huverovim moratorijumom). Nasuprot tome, Nemačka je sam sporazum, a naročito tačku u kojoj se ističe nemačka krivica za rat, smatrala ponižavajućim. Na primer, u skladu sa sporazumom, u Nemačkoj je sprovedena skoro potpuna demilitarizacija i njene oružane snage ograničene su na šest bojnih brodova, bez podmornica, bez avijacije, bez tenkova i sa vojskom ne većom od 100.000 ljudi. Sporazum je bio jedan od značajnih činilaca u formiranju društvene i političke situacije u Nemačkoj koja je prethodila dolasku Hitlera i nacista na vlast. Hitler i njegova partija iskoristili su potpisivanje Versajskog sporazuma od strane „novembarskih kriminalaca“ i poniženje koje je on doneo nemačkom narodu kao jedan od najjačih argumenata u borbi za vlast. „Novembarski kriminalci“ iskorišćeni su kao žrtveni jarci iako ni jedan od nemačkih političara koji je učestvovao na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919. nije imao punu slobodu izbora pri donošenju ovakve odluke.


Ulazak u politiku

Posle Prvog svetskog rata, Hitler je ostao u vojsci i vratio se u Minhen gde je — suprotno njegovim kasnijim izjavama — učestvovao u pogrebnoj ceremoniji ubijenog bavarskog premijera Kurta Ejznera. Nakon suzbijanja Bavarske sovjetske republike, učestovao je u kursevima „nacionalnog mišljenja“ u organizaciji Obrazovnog i propagandnog odeljenja bavarske Rajhsver grupe, Štab 4 pod komandom kapetana Karla Majera. „Žrtveni jarci“ pronađeni su među „međunarodnim Jevrejima“, komunistima i političarima različitih opredeljenja, a naročito unutar političkih stranaka Vajmarske koalicije.



*Članska karta Nemačke radničke partije na ime Adolfa Hitlera.*


U julu 1919. Hitler je postavljen za policijskog špijuna (nem. Verbindungsmann) u sastavu obaveštajne komande (nem. Aufklärungskommando) Rajhsvera sa zadatkom da vrši uticaj na vojnike i da se infiltrira u malu političku stranku po imenu Nemačka radnička partija. Tokom inspekcije Nemačke radničke partije, Hitler je bio impresioniran anti-semitskim, nacionalističkim i anti-marksističkim idejama njenog vođe Antona Drekslera koji je zagovarao snažnu i aktivnu vladu, ne-jevrejsku varijantu socijalizma i uzajamnu solidarnost svih članova društva.

Hitler je takođe upoznao i Ditriha Ekarta, jednog od prvih osnivača partije i člana okultnog društva Tula. Ekart je postao Hitlerov mentor i često je razmenjivao ideje sa njim, učeći ga kako da se oblači i govori i upoznajući ga sa velikim brojem ljudi iz svog okruženja. Svoju zahvalnost Ekartu, Hitler je izneo u drugom tomu svog dela „Majn kampf“.

Hitler je otpušten iz armije u martu 1920, nastavljajući, uz punu podršku svojih nekadašnjih pretpostavljenih, učešće u svim partijskim aktivnostima. Početkom 1921. postao je veoma vešt u držanju govora pred velikim brojem ljudi. U februaru je održao govor u Minhenu pred skoro 6.000 ljudi. Da bi najavio miting, poslao je dva kamiona puna partijskih članova da se voze kroz grad sa istaknutim svastikama, deleći propagandni materijal i bacajući letke. U ovom periodu političke aktivnosti Hitler je stekao lošu reputaciju izvan partije zbog svojih vatrenih, polemičkih govora protiv Versajskog sporazuma i političkih suparnika (monarhista, nacionalista, socijalista i dr.) a naročito protiv marksista i Jevreja.

Rukovodstvo Nemačke radničke partije činio je izvršni komitet sastavljen od starih članova koji su smatrali da je Hitlerov uticaj suviše ojačao. Iskoristivši njegovu odsutnost, članovi komiteta su se pobunili protiv njegovog rukovođenja partijom i udružili su se sa grupom socijalista iz Augsburga. Hitler se u Minhen vratio 11. jula 1921. i zapretio je članovima komiteta da će napustiti partiju. Znajući da bi njegov odlazak značio raspad partije, iskoristio je priliku da svoj povratak uslovi davanjem najširih „diktatorskih“ ovlašćenja. Razljućeni članovi komiteta, uključujući i Drekslera, snažno su se usprotivili ovom Hitlerovom zahtevu. U međuvremenu, u javnosti se pojavio anonimni letak na kojem je pisalo „Adolf Hitler: Da li je on izdajnik?“, u kojem je kritikovana njegova žudnja za vlašću kao i siledžije koje je okupio oko sebe. Hitler je na objavljivanje ovog članka u Minhenskim novinama reagovao tužbom i nakon što je sud presudio u njegovu korist, isplaćena mu je određena skromna suma na ime odštete.

Naposletku, izvršni komitet DAP je popustio pred Hitlerovim zahtevima koji su nakon glasanja članova partije usvojeni sa 543 glasa za i samo jednim protiv. Na sledećem skupu održanom 29. jula 1921. Adolf Hitler je predstavljen kao firer Nacional-socijalističke partije, što je bila prva javna upotreba ove titule. Hitler je promenio ime partije u Nacional-socijalistička nemačka radnička partija (nem. Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei).

Hitlerovi vatreni govori koje je držao u pivnici, napadajući Jevreje, socijal-demokrate, liberale, reakcionarne monarhiste, kapitaliste i komuniste, počeli su da privlače sve veću pažnju javnosti. Njegovi rani sledbenici postali su Rudolf Hes, bivši pilot ratnog vazduhoplovstva Herman Gering i armijski kapetan Ernst Rem, koji je postao vođa nacističke paramilitarne organizacije pod nazivom SA odredi (nem. Sturmabteilung ili „jurišni bataljon“), koja je imala zadatak da obezbeđuje održavanje mitinga i napada političke protivnike. Hitler je takođe asimilirao i nezavisne grupe, kao što je bila nirnberška (nem. Deutsche Werkgemeinschaft) pod vođstvom Julijusa Štrajhera koji je kasnije postao gaulajter Frankonije. Njegova politička aktivnosti privukla je pažnju lokalnih poslovnih ljudi koji su ga primili u svoje okruženje što mu je omogućilo da dođe u kontakt i sa ratnim herojem generalom Erihom Ludendorfom.


Pivnički puč

Ohrabren podrškom uglednih krugova nemačkog društva Hitler je odlučio da iskoristi generala Ludendorfa kao paravan za državni udar koji će kasnije postati poznat kao Pivnički puč (u upotrebi su i nazivi „Hitlerov puč“ ili „Minhenski puč“). Nacistička partija kopirala je ikonografiju italijanskih fašista i prihvatila je neke tačke njihovog programa pa je Hitler, 1923. odlučio da, slično Musolinijevom maršu na Rim, pokrene svoju kampanju „Na Berlin“. Hitler i Ludendorf mogli su da računaju na tajnu podršku Gustava fon Kara, tadašnjeg de facto vladara Bavarske, kao i vodećih ljudi Rajhsvera i policije.

Hitler je 8. novembra 1923. zajedno sa pripadnicima SA upao na javni skup koji je vodio Kar, u pivari Birgerbrojkeler (nem. Bürgerbräukeller) izvan Minhena. Objavio je da je osnovao novu vladu sa Ludendorfom i zatražio je, pod pretnjom vatrenim oružjem, od Karovih pristalica i lokalnog oficirskog kora da mu pomognu u svrgavanju vlade u Berlinu.


[You must be registered and logged in to see this image.]
*Hitler, neposredno pre puča*

Kar je iskoristio prvu priliku kako bi napustio Hitlera i pridružio se njegovim protivnicma. Sledećeg dana, Hitler i njegove pristalice napustili su pivnicu i uputili se ka bavarskom ministarstvu rata kako bi svrgli Bavarsku vladu i započeli svoj „Marš na Berlin“, ali su se sukobili sa vojskom i policijom. Došlo je do kraće razmene vatre nakon koje su se pučisti razbežali. U sukobu je nastradalo šesnest članova i simpatizera NSDAP.

Hitler je u razmeni vatre bio ranjen u ruku, ali je uspeo da pobegne i da se sakrije u kuću Ernsta Hanfštengla, gde je za kratko razmišljao o samoubistvu. Ubrzo je uhapšen zbog izdaje, a Alfred Rozenberg je postao privremeni vođa partije. Tokom suđenja Hitleru je dozvoljeno da koristi sudnicu kao govornicu za iznošenje političkih stavova i ubrzo je stekao veliku popularnost u nemačkoj javnosti vešto artikulišući i manipulišući njenim nacionalističkim osećanjima. Njegova popularnost pravazišla je okvire Minhena i stekla je nacionalni karakter. Hitler je 1. aprila 1924. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina i upućen je na njeno izdržavanje u zatvor Landsberg. U zatvoru je Hitler imao povlašćen položaj i primao je veliki broj pisama od svojih obožavalaca. Pomilovan je i pušten iz zatvora decembra 1924. u sklopu opšte amnestije za sve političke zatvorenike. Računajući i vreme provedeno u pritvoru, ukupno je odslužio nešto više od godinu dana zatvorske kazne.


Majn kampf

Dok je bio na izdržavanju zatvorske kazne u zatvoru Landsberg, Hitler je izdiktirao „Majn kampf“ (srp. Moja borba, dok je prvobitni naziv knjige bio „Četiri godine borbe protiv laži, gluposti i kukavičluka“) svom zameniku Rudolfu Hesu. Knjigu koju je posvetio članu tajnog društva Tula, Ditrihu Ekartu, predstavljala je njegovu autobiografiju prožetu ideološkim stavovima i načelima. Objavljena je u dva dela 1925. i 1926. i u periodu 1925—34. godine prodato je oko 240.000 primeraka. Do kraja rata ukupno je prodato ili distribuirano (svaki vojnik koji bi se oženio kao bračni poklon dobijao je jedan primerak knjige) preko osam miliona primeraka.


[You must be registered and logged in to see this image.]
*Prvo izdanje „Majn kampfa“ iz 1925.*

Hitler je godinama izbegavao da plati porez na prihode od prodaje knjige i njegov dug prema državi je, do njegovog imenovanja za kancelara, dostigao cifru od 405.500 nemačkih rajhsmaraka (oko šest miliona evra) ali mu je ovaj dug oprošten.


Obnova partije

U vreme Hitlerovog puštanja iz zatvora, politička situacija u Nemačkoj se smirila, a ekonomska situacija značajno popravila zbog čega je znatno umanjena prostor za Hitlerovu političku agitaciju. Iako je Hitlerov puč imao nacionalni odjek, uporište partije je i dalje bilo u Minhenu.

Pošto mu je bilo zabranjeno da drži govore u javnosti, Hitler je imenovao Georga Štrasera, koji je 1924. izabran u Rajhstag, za organizacionog vođu partije (nem. Reichsorganisationsleiter) i poverio mu je organizaciju partije u severnoj Nemačkoj. Štraser je zajedno sa svojim mlađim bratom Otom Štraserom i Jozefom Gebelsom, forsirao nezavisne političke stavove unutar partije, insistirajući na socijalističkim načelima unutar partijskog programa. Potpartija „Arbeitsgemeinschaft der Gauleiter Nord-West“ je postala unutrašnja opozicija, koja je značajno ugrozila Hitlerov autoritet ali je ova frakcija poražena tokom Bamberške konferencije 1926. tokom koje se Gebels pridružio Hitleru.


[You must be registered and logged in to see this image.]
*Rajhstag, Hitler i Gering*

Posle ovog susreta, Hitler je još više centralizovao upravljanje partijom u koje je uveo „princip vođe“ (nem. Führerprinzip) kao osnovni princip partijske organizacije. Lideri nisu bili birani od strane svoje organizacije već su ih imenovali njihovi pretpostavljeni kojima su bili odgovorni dok su, od ljudi njima potčinjenih mogli da zahtevaju apsolutnu poslušnost. U skladu sa Hitlerovim gađenjem nad demokratijom, vlast unutar partije progresivno je slabila od vrha ka dnu.

Ključni činilac Hitlerove privlačnosti bila je njegova sposobnost da u narodu probudi osećaj povređenog nacionalnog ponosa čiji je uzrok bio Versajski sporazum nametnut poraženom Nemačkom carstvu od strane zapadnih saveznika. Nemačka je izgubila ekonomski veoma značajne teritorije u Evropi, zajedno sa njenim kolonijama i priznala je isključivu odgovornost za izbijanje rata zbog čega je bila prinuđena da plati ogromne ratne reparacije u ukupnom iznosu od 132 milijarde zlatnih maraka. Većina Nemaca nije se slagala sa ovim uslovima ali su prvobitni nacistički pokušaji da pridobiju podršku naroda svaljujući krivicu za ovako teške uslove mira na „međunarodno jevrejstvo“ bili relativno neuspešni. Partija je brzo učila na svojim greškama i uskoro je počela da primenjuje novu propagandnu praksu kombinujući anti-semtizam sa napadima na nedostatke Vajmarskog sistema i partija koje su ga podržavale.


[You must be registered and logged in to see this image.]
*Hitler u novembru 1935. na paradi u Nirnbergu*


Posle neuspelog pokušaja svrgavanja republike, Hitler se u daljim političkim aktivnostima rukovodio „legalitetnom strategijom“ — ova strategija podrazumevala je formalno poštovanje zakona Vajmarske republike u cilju legalnog dolaska na vlast. Neki od članova stranke, naročito unutar SA, protivili su se ovakvoj strategiji — Rem se podrugivao Hitleru nazivajući ga Adolf Legalite.


Međuratni period

U posleratnom periodu Hitler je dobio posao u pokrajini Bavarska kao istraživač političkih grupacija. Ubrzo je primetio Nemačku radničku partiju (nem. Deutsche Arbeiterpartei) i bio fasciniran njenim programom i žarom njenih članova. Učlanio se, ubrzo postao odgovoran za propagandu, a nedugo zatim i predsednik. Partija je promenila ime u Nacionalsocijalistička Nemačka partija (nem. Nationalsocialistische Deutsche Arbeiterpartei) — NSDAP, ili u običnom govoru „nacisti“.

Nakon neuspešnog pokušaja puča 8. i 9. novembra 1923. (nem. Hitlerputsch), Hitler je osuđen na pet godina zatvora. Pušten je nakon 9 meseci provedenih u tvrđavi Landsberg (od aprila do decembra 1924). Hitler je smatran bezopasnim, a nacisti kao politička partija su jedva i postojali, razbijeni nakon neuspelog puča.

Hilter je 1925. osnovao SS, odred svojih ličnih telohranitelja. Na čelu ove elitne jedinice u crnim uniformama je bio Hajnrih Himler, kasnije glavni izvršitelj Hitlerovih planova za „Jevrejsko pitanje“.


[You must be registered and logged in to see this image.]
*Hitler u svom kabinetu, kao kancelar Nemačke*


U svojim govorima Hitler je igrao na kartu izgubljenog ponosa kod nemačkog naroda, koji je nakon Versajskog mira izgubio teritorije i isplaćivao velike odštete napadnutim državama. Takva istupanja su naročito došla do izražaja u ranim tridesetim kada je Nemačku pogodila finansijska kriza i depresija. Na izborima u septembru 1930, nacisti su od partije izvrgnute podsmehu izrasli u važan činilac u političkom životu Nemačke, osvojivši preko 18% glasova i 107 mesta u Rajhstagu. Nacisti su postali druga po veličini partija u Nemačkoj.

U nemačkim parlamentarnim izborima u martu 1933, nacisti su osvojili 44% glasova i kroz koaliciju sa DNVP (Nemačka narodna partija) imali parlamentarnu većinu u Rajhstagu. Hilter je bio izabran za državnog sekretara. Ubrzo su zabranjene ostale partije, a nakon smrti predsednika Hindenburga Hitler je, umesto novih izbora, promenio zakon i uzeo upražnjeno mesto.


Atentat na Hitlera 8. novembra 1939.

Hitler je imao običaj da svake godine, na dan 8. novembra obeleži godišnjicu Pivničkog puča iz 1923. držeći govor svojim saborcima u pivnici Birgerbrojkeler u Minhenu, iz koje su pučisti krenuli u akciju. Svake godine njegov govor počinjao bi oko 20.30 i potrajao bi nešto malo duže od sat vremena. Međutim, zbog mnoštva obaveza Hitler je 8. novembra 1939. stigao u pivnicu oko 20.00, a govor je počeo u 20.10. Žureći da stigne na specijalni voz za Berlin, Hitler je održao kraći govor i brzo napustio pivnicu. Samo deset minuta nakon njegovog odlaska, u pivnici je odjeknula eksplozija. Bomba koja je bila postavljena u stubu iza podijuma za govornike ubila je sedmoricu i ranila više desetina prisutnih nacističkih veterana.

Istraga je brzo utvrdila da je za atentat odgovoran tridesetogodišnji Georg Esler, po zanimanju stolar. Esler je malo pre ekslozije priveden u Konstancu od strane carinskih službenika kojima se učinio sumnjiv i koji su ga predali graničarima. Prilikom pretresa kod njega su pronađeni značka „Rotkempferbunda“ (komunističke organizacije), eksploziv, podaci o firmama specijalizovanim za prodaju oružja i eksploziva i razglednica Birgerbrojkelera. Tokom saslušanja Esler je priznao da je podmetnuo bombu, ali je tvrdio da je to učinio samostalno, bez pomoći saučesnika. Esler je bez suđenja upućen u koncentraciono logor Dahau gde je i pogubljen 9. aprila 1945.


Drugi svetski rat

Dana 12. marta 1938, Hitler je proglasio Austriju i Nemačku jednom državom (Anšlus) i trijumfalno umarširao u Beč. Sledeći korak je bio izazivanje krize oko Sudetske oblasti, većinski nemačke oblasti u Čehoslovačkoj. Na Minhenskim pregovorima u septembru, Velika Britanija i Francuska su popustile njegovim zahtevima, rat je izbegnut na štetu Čehoslovačke. Sudetska oblast je pripala Nemačkoj. Kao rezultat tih događaja, Hitler je izabran za „Osobu godine“ (engl. Man of the year) 1938. u magazinu Tajm.

Hitler je naredio invaziju na Čehoslovačku 10. marta 1939. i istovremeno zatražio od Poljske da vrati teritoriju oduzetu Nemačkoj u Versaju. Evropske sile su se protivile ali i bile nemoćne da formiraju zajednički stav sa Sovjetskim Savezom. Hitler ih je izmanevrisao sklopivši tajni pakt sa Rusima 23. avgusta 1939. (Molotov — Ribentrop). Dana Prvog septembra 1939, Nemačka je napala Poljsku. Velika Britanija i Francuska su objavile rat Nemačkoj.


[You must be registered and logged in to see this image.]
*Saveznici: Adolf Hitler i Benito Musolini, koji je od Hitlera bio stariji i iskusniji*


Poljska je pala do kraja septembra, a Hitler je nastavio sa mobilizacijom. U martu 1940, nemačke snage su umarširale u Dansku i Norvešku a nakon dva meseca napale su i Francusku osvojivši usput Holandiju i Belgiju. Francuska je potpisala primirje 22. juna 1940, a Musolini i Italija, politički bliski Hitleru, stali su na nemačku stranu u ratu. Da bi nemačka pobeda na zapadu bila kompletna, kao i da bi osigurao svoju pozadinu pred početak pohoda na Istok, Hitler je morao da uništi Britaniju. Nemački ratni plan za napad na Britaniju nosio je naziv Operacija Morski lav. Osnovni preduslov za uspešno iskrcavanje nemačkih trupa na britansko tlo bio je da Luftvafe ostvari vazdušnu premoć na nebu iznad Engleske. U tu svrhu, nemačko ratno vazduhoplovstvo pokrenulo je veliku operaciju nazvanu operacija „Orao“, koja će u istoriji ostati zapamćena kao bitka za Britaniju. Bitka za Britaniju je trajala od avgusta 1940. godine do maja 1941. godine, ali su najžešći sukobi okončani do novembra 1940. godine. Luftvafe nije uspela da uništi RAF zbog čega je Operacija Morski lav otkazana. Aprila 1941, Nemačka je napala Jugoslaviju i Rumuniju i uskoro zauzela skoro celi Balkan. Dana 22. juna 1941, Hitler je poslao 5 miliona vojnika na Sovjetski Savez. Pohod na Sovjetski Savez, Operacija Barbarosa, u prvi mah je bila uspešna jer je Hitler dodao Baltičke zemlje i Ukrajinuna svoju mapu osvojenih zemalja. U blizini Moskve, nemačke snage su zaustavljene veoma oštrom zimom i dobro organizovanom odbranom. To je bio prvi veći Hitlerov neuspeh u Drugom svetskom ratu, jer je planirao da osvoji Rusiju u kratkom periodu.


Holokaust

Između 1942, i 1945. „SS“ i saučesnici, tj. kolaboratori, sistematski su ubili oko 3,5 miliona Jevreja u koncetracionim logorima. Takođe ogroman broj Jevreja je ubijen manje sistematski, ili je umrlo od izgladnjenosti ili iznemoglosti radeći u radnim kampovima. Pretpostavlja se da je između 5 i 6 miliona Jevreja ubijeno ili umrlo od navedenih razloga u Drugom svetskom ratu.


[You must be registered and logged in to see this image.]
*Hitler i Musolini u Minhenu*


Osim Jevreja, Sloveni, komunisti, homoseksualci, Romi, hendikepirane osobe, mentalno zaostale osobe, Jehovini svedoci, anti-nacisti, poljski intelektualci, i drugi, su bili ciljevi u ovom zločinačkom projektu. Eliminacija svih ovih, za naciste nepoželjnih, grupa se generalno naziva Holokaust. Smatra se da je Hitler, zajedno sa Himlerom, bio idejni tvorac ovog projekta iako nema mnogo dokumenata koji to potvrđuju. To su bili nezvanični razgovori posle kojih nisu ostajali tragovi. Na konferenciji u Vanseu u blizini Berlina, 20. januara 1942. Hitler je snimljen kako govori: „Jedino eliminacijom Jevreja možemo vratiti sebi zdravlje“. Ovakav stav se ogledao i u odnosu prema ratnim zarobljenicima. Zapadni ratni zarobljenici su tretirani shodno Ženevskoj konvenciji, dok su ratni zarobljenici istočno od Beča imali isti tretman kao i Jevreji.


Poraz i smrt

Nemačke snage su prvi veliki poraz doživele u Staljingradu, zime 1941/42. U severnoj Africi, saveznici su zaustavili Nemce u njihovom pokušaju da osvoje Suecki kanal i Bliski istok. Ovi porazi su bili glavne prekretnice u II svetskom ratu. Posle toga, Hitlerovi vojno-taktički potezi su postali iracionalni. Nemačka vojna i finansijska pozicija je uzdrmana, kao i Hitlerovo zdravlje. Leva ruka mu je počela nekontrolisano drhtati; neki istoričari smatraju da je bolovao od Parkinsonove bolesti.

Proglašenje rata Sjedinjenim Američkim Državama 11. decembra 1941. dovelo je Hitlera u nezavidnu poziciju. Ratovao je sa najvećom i vojnički najbrojnijom državom (Sovjetski Savez), najvećom industrijskom i finansijskom silom (SAD) i najvećom imperijom (Britanska imperija). Kada je 1943. njegov saveznik Musolini zbačen sa vlasti, američke snage su zauzele Siciliju. Sovjeti su napredovali na Istočnom frontu. Konačno, 6. juna 1944. savezničke snage su se iskrcale u severnoj Francuskoj (Operacija Overlord). Realisti u Nemačkom vojnom vrhu su videli da je poraz neminovan, nekoliko njih je odlučilo smaknuti Hitlera. Krajem jula 1944. jedan od njih, Klaus fon Štaufenberg, podmetnuo je bombu u Hitlerov vojni štab, ali je Hitler preživio. Usledila su ispitivanja i streljanja, oko 4.000 osoba je pogubljeno - i pokret otpora je slomljen.

Do kraja 1944. Sovjeti su potpuno oslobodili državu i počeli prodirati u centralnu Evropu. Saveznici su nadirali u Nemačku sa zapada. Nemačka je vojno poražena, ali Hitler je odbijao pomisao na predaju ili pregovore o predaji. To je rezultiralo daljim ratovanjem i razaranjem Nemačke. U aprilu 1945, Sovjeti su bili pred Berlinom. Hitlerovi saradnici su savetovali beg u Austriju ili Bavarsku, ali on je bio odlučan da umre u glavnom gradu. Odbijao je svaku pomisao na izbeglički, neizvesni status, i kao što je obećavao od samog početka rata, izvršio je samoubistvo u trenucima bezizlaza i poraza.


[You must be registered and logged in to see this image.]
*"Hitler je mrtav", naslovna strana časopisa "Zvezde i pruge", april 1945. god.*


Naime, septembra 1939. u Krol Operi, obraćajući se nemačkoj naciji, Hitler je između ostalog rekao da je ponovo obukao uniformu, koja mu je između 1914 — 1918. bila najsvetija i da je neće skinuti dok ne dobije rat, a ako izgubi - on taj kraj neće dočekati. Nešto posle ponoći 29. aprila, završio je diktiranje svog privatnog i političkog testamenta i potom odlučio da se oženi svojom ljubavnicom Evom Braun, sa kojom je bio u vezi bez prekida od 1932. godine.

Samoubistvo su izvršili zajedno, oko 15:30 časova, 30. aprila. Adolf Hitler je zagrizao ampulu cijanida i pucao sebi u glavu, dok je Eva Hitler popila samo otrov. Njihova tela par minuta kasnije iznesena su u dvorište Rajhstaga, polivena sa 200 litara benzina i spaljena.



*Hitler svojih zadnjih dana odlikuje decu borce.*


Kritike

Sebastijan Hafner je u svom delu „Anmerkungen zu Hitler - Primedbe o Hitleru“ pisao o prelomu Hitlerovog života. „Trideset godina neuspeli čovek, onda iz istog momenta politička lokalna ličnost a na kraju čovek oko kog se svetska politika okreće“. Filozof Karl Jaspers je nazvao istoriju o nacionalnom socijalizmu kao opomenu. „Bilo je moguće da se to dogodi, i može u svako doba da se desi“.


wikipedia, vikipedija

Nazad na vrh Ići dole
Black Wizard

Master
Master

Black Wizard

Muški
Poruka : 34505

Godina : 49

Lokacija : Kud me vetar nanese ...

Učlanjen : 30.03.2011

Raspoloženje : seXy


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Uto 25 Okt - 17:17

Benito Musolini

[You must be registered and logged in to see this image.]


Benito Amilkare Andrea Musolini (ital. Benito Amilcare Andrea Mussolini) rođen je u selu Dovija di Predapio (ital. Dovia di Predappio), 29. jula, 1883, a streljan je u selu Dongo kod mesta Đulino di Mecegra (ital. Giulino di Mezzegra), 28. aprila, 1945).

Bio je italijanski vođa od 1922. do 1943. Stvorio fašističku državu korišćenjem lične harizme, apsolutnom kontrolom medija i progonom političkih protivnika. Poraz u Drugom svetskom ratu je doveo do pada Musolinija i fašističkog režima. Nosio je titulu duče (lat. dux; ital. il duce - vođa).


Italijanski diktator, državnik i političar rođen 29. jula 1883. godine u okolini sela Predapio, nedaleko od mesta Forli u severoistočnoj italijanskoj pokrajini Romanja (tada jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji). Njegova majka, Roza (rođ. Malteni) bila je jedna od najuglednijih učiteljica u okolini. Njegov otac, Alesandro, bio je kovač i predani socijalista. Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), koji su umrli veoma mladi. Kao učenik, bio je povučeno dete. Nikada nije plakao, niti je puno pričao, a retko se smejao. Više je voleo da sedi u zadnjoj klupi i čita, nego da se igra s drugom decom. Kao i otac, bio je nagle naravi. U razredu je uvek bio neposlušan te je stoga izbačen iz internata. Zbog napada nožem na druge učenike izbačen je iz dve škole. Od rane mladosti bio je okružen uticajima anarhizma, socijalizma i drugih sličnih političkih opcija. Nakon završenog školovanja, 1901, dobio je zvanje nastavnika i nekoliko je meseci predavao u osnovnoj školi. Potom je započeo svoju političku karijeru kao radikalni socijalista.

Zbog nemogućnosti da pronađe stalno zaposlenje 1902. emigrira u Švajcarsku (u kojoj će vrlo brzo biti uhapšen zbog skitnje i proteran). Za vreme boravka u Švajcarskoj povezao se s tamošnjim socijalistima, te je po povratku u Italiju preko lista Borba klasa propagirao socijalističke ideje. Godine 1908. u austrijskom gradu Trentu napisao je novelu "Kardinalova ljubavnica", koja je prevedena na engleski jezik. Dve godine kasnije (1910) postao je sekretar lokalnog odbora Socijalističke stranke u Forliju. Iste godine ženi se s Rakele Gvidi, koja će mu roditi petoro dece. Kada je 1911. Italija objavila rat Turskoj, bio je zatvoren zbog svoje pacifističke propagande. U to doba hvalio se da je antipatriota. Već u martu 1912. izabran je za predsednika Socijalističke stranke, a u decembru preuzima uredničko mesto partijskog glasila Avanti. Tada postaje najuticajniji vođa italijanskog socijalizma. U to doba je verovao da se proleterijat mora ujediniti u jedan moćan snop (fascio), spreman da preotme vlast. Neki u tim rečima vide začetak fašističkog pokreta. U novembru 1914. Musolini je počeo objavljivati nove novine "Italijanski narod" (Il popolo d'Italia) i utemeljio je grupu "Fašistička revolucionarna akcija" (Fascio d'azione Rivoluzionaria). Početkom Prvog svetskog rata Musolini je bio protiv ulaska Italije u taj oružani sukob. No, dva meseca nakon početka rata menja svoj stav i zalaže se za ulazak Italije u sukob na strani sila Antante. Zbog takvog stava izbačen je iz Socijalističke stranke. Aktivno pomaže D'Anuncija u kampanji za pripajanje Rijeke Italiji i s njim osniva organizaciju nazvanu Borbeni fašistički odredi, a koja je bila začetnik buduće fašističke stranke. U aprilu 1915. Italija ulazi u rat, a u septembru iste godine Musolini biva mobilisan i poslat na italijansko-austrijski front. Ubrzo nakon mobilizacije ranjen je i demobilisan, kada se minobacač koji je opsluživao pregrejao i eksplodirao.

Fašizam je prerastao u organizovani politički pokret u februaru 1919, kada je Musolini s drugim mladim ratnim veteranima iz Prvog svetskog rata osnovao Fasci di Combattimento. Pokret je dobio ime po snopu (lat fasces), starom rimskom simbolu snage koja proizlazi iz jedinstva i sloge. Taj nacionalistički, antiliberalni i antisocijalistički pokret imao je najveću podršku u nižim slojevima srednje klase. Iste godine u aprilu, fašisti su napali socijaliste na njihovom skupu u Milanu. Tom prilikom Musolini je s još stotinjak ljudi pritvoren zbog ilegalnog posedovanja oružja. Svi su iz zatvora pušteni već naredni dan. Uskoro se vojska i policija nisu mešali u nasilne fašističke izgrede. Nakon neuspelog pokušaja da na izborima 1919. postane poslanik u parlamentu, to mu je kao predstavniku desnice 1921. ipak pošlo za rukom. Fašisti su osnovali odrede koji su zastrašivali donedavne Musolnijeve kolege. Vlada se u te sukobe retko mešala. Kao protivuslugu za podršku koju su mu pružili veliki industrijalaci i zemljoposednici, Musolini je prećutno odobrio štrajkolomstvo i odrekao se revolucionarne agitacije. Policijske funkcionere zamenili su članovi Fašističke stranke. Osnovana je Fašistička milicija, koja se sastojala od naoružanih odreda, timova za likvidaciju i tajne policije. U oktobru 1922, na kongresu stranke održanom u Napulju, organizuje marš na Rim, u kome učestvuje 60.000 fašista. Prestrašen pohodom i stanjem u zemlji (liberalna vlada nije uspela da zaustavi širenje anarhije) kralj Vitorio Emanuele III poverava mu mandat za sastavljanje vlade (28. oktobra 1922), te Musolini postaje premijer. Tada počinje Musolinijeva fašistička diktatura, za koju je bio karakterističan strahovit teror, imperijalistička politika i ukidanje demokratskih sloboda.


Uspostavljanje diktature

[You must be registered and logged in to see this image.]


U početku su Musoliniju podršku pružili poslanici Liberalne stranke u parlamentu. Uz njihovu pomoć Duče (Vođa) je uveo strogu cenzuru i izmenio izborni zakon tako da je u periodu od 1925. do 1926. uspeo prisvojiti svu diktatorsku moć i likvidirati sve druge političke stranke. Vešto koristeći aposlutnu kontrolu nad štampom, postupno je gradio legendu o Dučeu kao čoveku koji je uvek u pravu i koji je sposoban da reši sve političke i ekonomske probleme. Zahvaljujući tome Italija je uskoro postala policijska država. U različitim vremenskim razmacima Musolini je lično preuzimao vođenje ministarstva unutrašnjih poslova, spoljnih poslova, kolonija, gradskih uprava, vojske i oružanih službi te javnih radova. Ponekad je istovremeno bio na čelu više ministarstava, a ujedno je bio i predsednik vlade. Istovremeno je bio vođa svemoćne Fašističke stranke i naoružane Fašističke milicije. Na taj je način uspeo zadržati moć u vlastitim rukama i sprečiti pojavljivanje bilo kakvog suparnika. No, to je bila cena stvaranja režima koji je bio previše centralizovan, neefikasan i korumpiran. Do 1926. u Italiji je uspostavljen jednopartijski totalitarni režim. Veći deo vremena Duče je provodio šireći propagandu, bilo u Italiji ili izvan nje, i tu je njegovo novinarsko iskustvo bilo neprocenjivo. Novine, radio, obrazovni sistem i kinematografija bili su brižljivo nadgledani kako bi stvorili iluziju da je fašizam doktrina za 20. vek koja će zameniti liberalizam i demokratiju. Principi fašističke doktrine objavljeni su u jednom članku, koji je navodno napisao Musolini, a koji se 1932. pojavio u Italijanskoj enciklopediji (Enciclopedia Italiana). Godine 1929. potpisao je konkordat s Vatikanom, kojim je italijanska država napokon priznata od rimokatoličke crkve. Za vreme fašističke diktature parlamentarni sistem je praktično ukinut. Zakoni su ponovo pisani. Svi učitelji u školama i na fakultetima morali su se zakleti da će braniti fašistički režim. Urednike novina imenovao je lično Musolini, a niko ko nije imao pismeno odobrenje Fašističke stranke nije se mogao baviti novinarstvom. Trgovačka društva su lišena bilo kakve nezavisnosti i integrisana su u ono što se nazivalo korporativni sistem. Osnovna namera koja je stajala iza formiranja korporativnog sistema, a koja nikada nije do kraja realizovana, bila je da se svi italijanski građani učlane u različite profesionalne organizacije ili korporacije koje nadzire vlada kako bi se ostvarila potpuna državna kontrola nad stanovništvom Italije.


[You must be registered and logged in to see this image.]
*Musolinijevi govori su uvek bili praćeni veoma izraženim govorom tela*


Na početku svoje vladavine Musolini se ulagivao svojim finansijerima, krupnim industrijalcima, tako što je dozvolio da velike fabrike koje su bile u državnom vlasništvu pređu u privatne ruke. Međutim, 1930. krenuo je u drugu krajnost stavljajući industriju pod rigidnu vladinu kontrolu. Trošio je velike količine novca na javne radove. Efekat njegovih ekonomskih reformi, koje je trebalo da učine Italiju ekonomski samostalnom, dovele su do značajnih poremećaja u privrednim tokovima zemlje — prvenstveno stoga što je postojala prevelika koncentracija teške industrije, za koju Italija nije imala dovoljno sirovina. U spoljnoj politici Musolini je uskoro od pacifističkog antiimperijaliste postao ekstremno agresivni nacionalista. Rani primer toga je bombardovanje Krfa 1923. godine. Ubrzo nakon toga uspeo je upostaviti kvislinški režim u Albaniji i ponovo osvojiti Libiju. Zanet dostignućima starih Rimljana, Musolini se zanosio idejom o ponovnom uspostavljanju Rimskog carstva koja bi se prostirala na obalama Sredozemnog mora, koje bi se ponovo zvalo "naše more" (mare nostrum). Godine 1935, na konferenciji u mestu Stresa, pomogao je stvaranje antihitlerovskog fronta u cilju odbrane nezavisnosti Austrije. Međutim, uspešan osvajački rat koji je Musolini poveo protiv Abisinije (današnja Etiopija) u periodu od 1935. do 1936. godine, a koji je bio u suprotnosti sa načelima Lige naroda, izazvao je međunarodno nezadovoljstvo, zbog čega je bio prinuđen da zatraži podršku od nacističke Nemačke, koja je 1933. godine istupila iz Lige naroda. Njegova intervencija (1936 — 1939) u Španskom građanskom ratu na strani generala Franka dodatno je pogoršala odnose sa Velikom Britanijom i Francuskom. Kao rezultat toga, morao je ćutke da pređe preko nemačke aneksije Austrije 1938. godine i komadanja Čehoslovačke 1939. godine. Na Minhenskoj konfrenciji u junu 1938. zauzeo je umeren stav zalažući se za mir u Evropi. Takođe je težio priključiti što veći deo jugoslovenske obale Italiji. Njegov savez s Nemačkom je potvrđen kada je sklopio pakt s Hitlerom u aprilu 1939. godine. Kao potpuno potčinjeni partner, Musolini je sledio naciste u sprovođenju radikalne politike koja je vodila progonu Jevreja i stvaranju aparthejda u italijanskoj državi.


Drugi svetski rat

Premda je 15 godina bio na vlasti i spremao Italiju za rat, njegove oružane snage nespremne su dočekale početak Drugog svetskog rata. Zbog toga je odlučio da odloži ulazak Italije u rat dok ne bude potpuno siguran koja će strana pobediti. Tek nakon pada Francuske u junu 1940, nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko nedelja, stupio je u oružani sukob. Njegova agresija na Grčku u novembru iste godine svima je pokazala da nije ništa učinio kako bi popravio katastrofalno stanje u italijanskim oružanim snagama. Učestali italijanski porazi na svim frontovima i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju 1943. okrenuli su većinu Musolinijevih kolega protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vića 25. aprila 1943. To je omogućilo kralju da mu oduzme mandat. Konstituisana je nova vlada, čiji predsednik je bio maršal Badoljo. Po kraljevom naređenju Musolini je uhapšen i stavljen u kućni pritvor. Plašeći se mogućnosti da bi Nemci mogli da pokušaju da ga oslobode, Italijani su stalno menjali mesto njegovog boravka. Međutim, 12. septembra 1943. godine nemački padobranci izvršili su desant u blizini hotela "Kampo Imperatore" na planini Gran Saso, u kojem je Musolini bio zatvoren, i oslobodili ga bez ijednog ispaljenog metka. U pripremi ove operacije učestvovao je Hitlerov najsposobniji komandos, pukovnik Oto Skorceni, koji je lično dopratio Musolinija u Berlin. Nakon spasavanja Musolini je na severu Italije formirao marionetsku državu pod nazivom Republika Salo (Republica di Saló). U toj tvorevini Musolini se vratio svojim ranim socijalističkim idejama i kolektivizaciji. Takođe je naredio likvidaciju nekih fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i svog zeta, grofa Galeaca Ćana. U aprilu 1945, u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a nemačke povlačile iz Italije, Musolinija su zajedno sa njegovom ljubavnicom Klarom Petači u selu Dongo na jezeru Komo, kod mesta Đulino di Mecegra, 28. aprila 1945. uhvatili italijanski partizani pri pokušaju bega u Švajcarsku. Streljan je po kratkom postupku. Narednog dana Musolinijevo telo, zajedno s telima drugih poznatih fašista, obešeno je naglavačke u mestima Komo i Milano (u jakim uporištima fašista) kako bi se protivnici fašizma narugali fašistima. Rat su preživeli Musolinijeva supruga Rakele s dvojicom sinova (Vitorio i Romano) i kćerkom (Eda), udovicom grofa Ćana. Treći sin, Bruno, poginuo je u avionskoj nesreći. Detaljniji prikaz Musolinijevog lika i dela možete pronaći u knjizi Denisa Mak Smita "Musolinijevo Rimsko carstvo".


wikipedia
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Pon 9 Jan - 16:13

Ivan Grozni

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ivan Grozni - svemoćni vladar

Prvi ruski vladar koji je poneo titulu cara bio je Ivan IV Grozni. Ovaj vladar doneo je svojoj zemlji napredak, ali i strahovladu. Imao je samo tri godine kada je nasledio oca Vasilija i jedino što je video oko sebe, bila je bespoštedna borba za vlast tokom koje su mnogi ubijeni i mučeni. U takvoj atmosferi i on je počeo da uživa u mučenju drugih. U početku to su bile životinje, a kada je odrastao i preuzeo vlast i titulu cara njegove žrtve postaju ljudi. Prve su bili boljari, koje je optužio da su njegovu mladost koristili kako bi napredovali. Njihov vođa princ Andrej Šujski bačen je psima.

U početku Ivanove vladavine napredak je bio osetan. Sprovedene su reforme, a zakoni i vojska su modernizovani. Ustanovljen je Zemaljski sabor, pojavila se prva štampa, a luke su otvorene za engleske trgovce. Izvojevao je i mnoge pobede nad Tatarima.

Drugi deo vladavine ostao je zapamćen kao gori. Kada je 7. avgusta 1560. umrla njegova žena Anastazija svi su žalili, a Ivan je bio ubeđen da je ona otrovana i rešio je da se osveti. Nije znao kome, pa je počeo da ubija bez kontrole. Bez suđenja i ispitivanja neki od najbližih saradnika su ubijeni, a njihove porodice uništene.

Ženio se više puta, ali nijednom nije bio zadovoljan. Neke od njih je ubio zato što nisu device, druge zato što su bile dovoljno smele da nađu ljubavnike.
Državu je podelio na dva dela - jedan njegov privatni, a drugi kojim je upravljao kao vladar. Opričnici, koje je stvorio, bili su njegova tajna policija. Obučeni u crno uterivali su strah u kosti svima. Oni su postali i novo plemstvo i bez trunke žalosti ubijali su boljare i njihove sluge. Od njihovih ruku stradalo je oko 10.000 plemića i nebrojeno mnogo seljaka.

U svađi sa Novgorodom, koji je želeo da se priključi Poljskoj, Ivan je naredio da ubiju stanovnike ovog grada, što je i učinjeno. Stradalo je oko 50.000 ljudi. U samoj Moskvi bila su organizovana suđenja posle kojih su žrtve klane, davljene ili kuvane. A onda su, 1572. Tatari ušli u grad i napravili još veći pokolj. Ivanova vojska uspela je da pobedi neprijatelja.

Godine 1581. Ivan Grozni video je svoju trudnu snahu kako nosi nedoličnu odeću i tukao ju je dok nije doživela spontani pobačaj. Kada je njegov sin Ivan saznao za to počeo je da se svađa sa njim, ali ga je razjareni Ivan Grozni udario štapom i ubio ga. To ga je potreslo i ubistva su prestala. Želeo je da se pokaje, ali nije nalazio mir. Umro je mirno 18. marta 1584. godine kako su mu zvezdočitači i prorekli.

Izvor:Net










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Kristofer Kolumbo – čovek koji je otkrio novi kontinent   Istorijske ličnosti Sat610Sub 28 Jan - 14:29

Kristofer Kolumbo – čovek koji je otkrio novi kontinent

Kristofer Kolumbo, rođen 1451. godine, poreklom Italijan, bio je čovek nemirnog duha, moreplovac, kolonizator i istraživač, čija su putovanja duž Atlantskog okeana proširila horizonte Evropljana i osvestila ih o postojanju Američkog kontinenta na Zemljinoj zapadnoj hemisferi. Svojim putovanjima i istraživanjima na tim putovanjima, kao i nekolicinom pokušaja da se naseli na ostrvo Hispaniola, najveće ostrvo Kariba, on je započeo proces španske kolonizacije, koja je predstavljala početak evropske kolonizacije Novog sveta. Celokupan poduhvat finansirala je kraljica Izabela I.


Kristofer Kolumbo nije bio prvi Evropljanin koji je kročio na tlo Amerike. Zna se da je pre njega na ovaj, do tada nepoznati kontinent,  došla bar jedna grupa ljudi – Norvežani, predvođeni istraživačem po imenu Lief Ericson, koji je privremeno pristao na područje Amerike 500 godina pre nego što je Kristofer Kolumbo krenuo u svoje pohode. Međutim, bez obzira na to što nije bio prvi, Kristofer Kolumbo je bio prvi koji je intenzivirao kontakte između Evrope i tada urođeničke Amerike. Termin prekolumbijski se obično koristi da opiše ljude i kulturu Amerike pre dolaska Kolumba i njegovih sledbenika.

Putovanje Kristofera Kolumba 1492. godine je došlo u kritičnom momentu rasta nacionalnog imperijalizma i ekonomskog nadmetanja među državama u razvoju, koje su se borile za prevlast nad  trgovačkim putevima i kolonijama. U ovakvoj sociopolitičkoj klimi, Kolumbova privlačna mapa izazvala je pažnju kraljice Isabelle I. Obzirom na to da je on ozbiljno prihvatao ideju da je Zemlja okrugla, pretpostavio je da će put na zapad, od Iberie do Indije, biti kraći nego putovanje kopnenim trgovačkim putevima, koji vode kroz Arabiju. Ukoliko bi to bilo tačno, to bi značilo da Španci mogu da uđu u unosan posao trgovine začinima, koju su pre toga držali Arapi i Italijani. Umesto željenog i zacrtanog cilja, Kristofer Kolumbo se iskrcao na ostrvo unutar Bahamskog arhipelaga, u mestu koje je sam nazvao San Salvador. Mešajući severno američko ostrvo sa istočnim obalama Azije, on je tadašnje naseljenike prozvao Indiosima.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Evropa je izuzetno dugo uživala slobodan prolaz kopnenim putem ka Kini i Indiji, koje su predstavljale izvore vrednih dobara, kao što su svila, začini i opijati. Padom Konstantinopolja u ruke Otomanskog carstva 1453. godine, put ka Aziji je postao prilično otežan. Zbog toga je Kolumbo do 1480. godine razvijao plan putovanja do Indije, a zatim su detaljno analizirali celokupnu južnu i istočnu obalu Azije, do kojih bi mogli doći ploveći ka zapadu, direktno, preko Atlantika.

Neke manje poznate činjenice o Kristoferu Kolumbu:

1. Kristofer Kolumbo rođen je u gradu Genoa, u Italiji, a originalno ime mu je Cristoforo Colombo. Ipak, većinu svog života, proživeo je u Španiji i Portugaliji.
2. Kristofer Kolumbo je bio najstariji od petoro dece.
3. Imao je dva sina, sa dvema različitim ženama.
4. Kristofer Kolumbo je prekinuo svoje obrazovanje zbog nedostatka novca.
5. Postao je moreplovac u svojoj 14-oj godini, a kasnije je za život zarađivao prodajući mape i pomorske karte.
6. Kristofer Kolumbo je prvo svoju ideju o pronalasku novog puta ka Aziji, idući ka zapadu, izneo Portugalskom kralju Johnu, ali je nakon nekoliko meseci čekanja dobio odgovor Hvala, ali baš i nisam zainteresovan. To nije poljuljkalo njegovu odlučnost da pronađe put ka Aziji.
7. Odgovor kraljice Izabelle na Kolumbov plan, bio je da su njegovi planovi nerealni, da traži previše novca i previše brodova. Ni ovo odbijanje ga u startu nije pokolebalo.
8. Kristofer Kolumbo je tražio titulu i jednu desetinu ukupnog profita Španije ukoliko pronađe put do Indije.
9. Kraljici Isabelli je bilo potrebno 6 godina da pristane na Kolumbov plan. Za to vreme, Kristofer Kolumbo je već odustao od njega i bio je nekoliko kilometara van grada kada ga je presreo kraljicin kurir i preneo mu poruku.
10. Kristofer Kolumbo je verovao da je najveći problem nabaviti novac i brodove, ali je shvatio da postoji problem veći i od tog. Kada je kraljica Isabella prihvatila njegov predlog, Kolumbo je krenuo u potragu za posadom. To je bio još veći problem. Tada još uvek niko nije verovao da je Zemlja okrugla i svi su se bojali da će brod, kada dođe do kraja Zemljine ploče, pasti i da će svi izginuti. Niko nije hteo da rizikuje.
11. Doneta je odluka da će protiv svih zločinaca biti obustavljen postupak ukoliko se odluče da postanu deo Kolumbove posade. Čak i uz takvu ponudu, posada Kristofera Kolumba je brojala samo četiri zatvorenika.
12. Oba njegova sina su išla sa njim u njegove istraživačke pohode.
13. Njegovi brodovi su se zvali: Nina, Pinta i Santa Maria.
14. Kristofer Kolumbo je (mnogim Evropljanima) otkrio velik deo Karipskih ostrva, južne i centralne Amerike.
15. Iako je tri puta bio i vratio se, Kristofer Kolumbo nije nikad zakoračio na tlo severne Amerike.
16. Krostofer Kolumbo je poznat po otkrivanju Novog sveta, pa opet, umro je verujući da je došao do Indije.
17. Godine 1476. je u bici potopljen brod na kom je bio Kristofer Kolumbo, ali je on doplivao do obale.
18. Dana, 20. maja 1506. godine, Kristofer Kolumbo je umro na španskom dvoru u gradu Valjadolid.


virtualnigrad.com










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Vilijam Volas   Istorijske ličnosti Sat610Pon 12 Mar - 23:28

Vilijam Volas

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vilijam Volas (oko 1272—23. avgust 1305) je bio škotski vitez i vojskovođa, koji je predvodio otpor engleskoj okupaciji Škotske tokom značajnog perioda Ratova za škotsku nezavisnost. Zajedno sa Endruom Marijem je porazio englesku vojsku kod Stirlinškog mosta i postao je Zaštitnik Škotske. Na tom mestu je ostao sve do poraza kod Falkirka. Nakon nekoliko godina skrivanja, uhvaćen je u Robrojsonu kod Glazgova i predat engleskom kraju Edvardu I, koji ga je pogubio zbog izdaje.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tradicija često opisuje Volasa kao običnu osobu, za razliku od njegovog zemljaka Roberta Brusa, koji dolazi iz visokog plemstva. Volasaova porodica je pripadala niskom plemstvu i poticala je od zemljoposednika iz Velsa.

Dok jedni navode godinu rođenja 1272, drugi navode 1276. Njegova dva ujaka sveštenika učila su ga francuski i latinski.

Škotska u Volasovo vreme

U vreme Volasova rođenja kralj Aleksandar III Škotski vladao je već dvadeset godina. Taj period vladavine obeležen je mirom i ekonomskom stabilnošću. Kralj Aleksandar III Škotski je uspešno odolevao engleskim zahtevima da prizna vazalstvo Škotske. Umro je 1286. nakon pada s konja. Nije imao žive dece, pa su škotski plemići proglasili njegovu četvorogodišnju unuku Margaretu Škotsku kraljicom Škotske. Pošto je bila maloletna stvorena je vlada da vlada do njenog punoletstva. Kralj Edvard I iskorištava škotsku političku nestabilnost, pa sklapa dogovor sa škotskim plemstvom, po kome se Margareta Škotska zaručuje za sina engleskog kralja. Po dogovoru Škotska bi trebala zadržati status odvojenog kraljevstva. Međutim Margareta je obolela i umrla je sa 8 godina (1290) na putu u Norvešku. Odmah su se pojavili brojni pretendenti na škotski presto.
Škotskoj je pretio dinastički rat, pa su plemići pozvali engleskog kralja Edvarda I da arbitrira. Edvard I je zahtevao da najpre njega priznaju vrhovnim gospodarem Škotske. Posle početnog otpora, svi sem Džona Bejliola i Roberta Brusa Petog prihvataju Edvardov preduslov. Konačno novembra 1292. na velikom feudalnom sudu presuda je donesena u korist Džona Bejliola, čiji je zahtev imao najjače uporište u zakonu.
Ishod velike presude je bio pošten i legalan, ali Edvard I je nastavio da koristi dobijene političke koncesije da bi umanjio nezavisnost Škotske. Pozicija novog škotskog kralja Džona Bejliola postala je teška, pa je Bejliol prekršio obećanje i odbio da se pokloni Edvardu marta 1296. Edvard I je odgovorio napadom krajem marta 1296. na škotski pogranični grad. Pobio je gotovo sve škotske pobunjenike, čak i one koji su otišli kućama. Škoti su izgubili i u bici kod Danbara, a krajem jula Džon Bejliol je bio prisiljen da abdicira. Formalno poklonjenje Edvardu I u avgustu 1296. izvršilo je oko 2.000 škotskih plemića. Prethodno je uklonjen škotski kamen, na kome su krunisani svi škotski kraljevi.

[You must be registered and logged in to see this image.]
The Wallace Monument near Stirling, Scotland.

Borba protiv Engleza

Volasov otac je ubijen u bici 1291. i tako je posejano seme mržnje prema stranoj okupaciji Škotske. Sam Volas se posvadio sa nekoliko engleskih vojnika. U prepirci je ubio nekoliko vojnika i za njim je bila izdana poternica. Nastavio je sa napadima i pojedinačnom osvetom. Posle toga njegova grupa pobunjenika je ostvarila pobede u manjim okršajima. Pobunjenici i njihovi jataci su pretrpeli težak psihološki udarac kad je škotsko plemstvo prihvatilo engleske zahteve.

Volas je sa pobunjenicima napadao tipičnom gerilskom taktikom "udri i beži". Oslobodio je mnoge gradove, kao Aberdin, Pert, Glazgov, Dandi i sve zemlje severno od Forta. Volas je imao podršku svoga ujaka, koji je bio šerif Ajšira. Engleski kralj Edvard I odlučuje juna 1297. da eliminiše većinu saveta barona okruga Ajr, a slično da učini i u susednom okrugu. Vilijam Volas je stigao prekasno da spasi škotske plemiće. Volas je napao celi engleski garnizon u Ajru, zatvorio ga i zapalio pobivši sve engleske vojnike unutar garnizona. Kada je stigla vest da su Englezi ubili neke škotske plemiće pobunjenički pokret je ojačao. Gerilski rat se pretvorio u otvoreni rat.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka kod Sterling Bridža

Volas je postigao pobedu 11. septembra 1297. u bici kod Sterling Bridža. Iako je Engleza bilo mnogo više Škoti su pod vođstvom Vilijama Volasa i Endrua Marija strahovito porazili englesku profesionalnu vojsku. Oko 300 engleski konjanika i 10.000 pešaka je prešlo na severnu stranu reke. Postojao je uzak most, koji je sprečavao da prelazi veliki broj vojnika. Škoti nisu kretali u napad dok nije polovica Engleza prešla na njihovu stranu reke. Kad su prešli, Škoti su počeli da brzo ubijaju Engleze, pa su Englezi krenuli u povlačenje preko mosta, koji nije dozvoljavao prelazak velikog broja vojnika. Pod prevelikom težinom most se srušio zajedno sa engleskim vojnicima. Mnogo engleskih vojnika se pri tome podavilo, a veliki broj je stradao na škotskoj strani reke.
Endru Mari je umro od ranjavanja tri meseca nakon bitke. Vilijam Kroford je sa 400 oklopljenih konjanika završio akciju proterujući Engleze iz Škotske. Posle bitke Robert Brus je odlikovao Vilijama Volasa i imenovao ga vođom škotske vojske. Volas dobija titulu sera. Šest meseci posle bitke Volas napada i samo englesko tlo. Napao je Jork, očisto celu okolinu i opsedao grad. Cilj je bio da se pokaže da su Škoti u stanju da Engleskoj nanose udarce i na njenom tlu.

[You must be registered and logged in to see this image.]
William Wallace sword

Bitka kod Falkerka
Englezi ponovo vrše invaziju Škotske 1. aprila 1298. Zauzeli su nekoliko zamkova i harali su po okolini, ali Volas nije ulazio u otvorenu bitku sa njima. Škoti su prihvatili da se kod njih vodi politika spržene zemlje, a Englezima je manjkalo snabdevanja i hrane, pa je opao moral engleske vojske. Konačno dolazi do bitke kod Falkerka.
Volas je svoje kopljanike postavio u 4 kružne ježaste formacije, okružene obrambenim zidom od zašiljenih kočeva. Englezi su napali konjicom izazivajući katastrofu u redovima škotskih strelaca. Škotski vitezovi su se povukli, pa su Englezi napadali ježaste formacije. Po svoj prilici engleski strelci su stvorili rupe u ježastim formacijama i Englezi su slomili preostali otpor. Škoti su izgubili jako mnogo vojnika. Volas je uspio pobeći, ali njegov ugled je bio bitno narušen. U bici je ubijen Džon Grejam, koji je bio drugi u lancu škotskog komandovanja. Prema jednom izveštaju Volas je tokom borbe ubio majstora engleskih templara.

Posle poraza u bici kod Falkerka Vilijam Volas je pre septembra 1298. dao ostavku na mesto komandanta škotske vojske. Zajednički zapovednici postaju Robert Brus i Džon Kamin. Džon Kamin je bio rođak Džona Bejliola i bio je neprijatelj Roberta Brusa. Brus se 1302. pomirio sa engleskim kraljem Edvardom I.

Vilijam Volas je otišao krajem 1298. na dvor francuskog kralja Filipa IV Lepog, da traži pomoć u škotskom ratu za nezavisnost. Dok su putovali u Francuskoj napao ih je čuveni pirat Ričard Longovil. Volas ga je uspio zarobiti i predao ga je u Parizu francuskom kralju. Škoti su uspeli da nagovore francuskog kralja da dade piratu slobodu, neophodnu da izaziva probleme engleskoj floti.

Volas je služio u škotskoj gardi u Francuskoj i pobedio je Engleze u dve bitke. Odlazio je i u Rim da traži podršku za Škotsku. Vraća se 1303. u Škotsku, zajedno sa svojim ljudima. Vrativši se u Škotsku jedva je izbegao zarobljavanje od strane Engleza.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Statue of William Wallace with your sword

Volasovo zarobljavanje i smrt

Volas je izbegavao zarobljavanje sve do 5. avgusta 1305, kada ga je škotski vitez lojalan Englezima izdao i predao engleskim vojnicima blizu Glazgova. Odveden je u London i suđen je u Vestminsterskoj palati, gde je krunisan vencem od hrasta, što je značilo da je kralj izopštenih od zakona. Na optužbe je odgovarao da on nikad nije bio engleski podanik, pa ne može ni biti izdajnik Engleske.

Nakon presude Volasa su 23. avgusta 1305. golog vukli konji po jednom trgu u Londonu. Bio je udavljen i raščerečen. Najpre je bio zadavljen, pa pušten, zatim je kastriran, odsečena mu glava i nakon toga je raščerečen. Glava mu je bila nabodena na vrh Londonskog mosta. Njegovi drugi delovi tela su bili posebno prikazivani po drugim gradovima.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Original sword of William Wallace.


wikipedija










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Pon 2 Apr - 21:44

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pitagora - mađionočar brojeva

"Svet intuicije (otkrovenja) je svet Matematike."
Gnostčar koji želi da se vine u Svet Intuicije treba da bude Matematičar, ili najmanje da ima znanja iz Aritmetike."

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pitagora je rođen 580. godine pre Hrista, u Grčkoj, na ostrvu Samos. Još kao jako mlad bio je privučen Olimpijanskom Religijom, specijalno od strane kulta Apollova. Ali ni Homer sa svojim poemama, ni rituali njegove religije nisu mu ugasili žeđ za spoznajom.

Tragajući za Mudrošću pređe u Malu Aziju, posetivši Pherekydes-a, jednog od 7 Mudraca Starog vremena od kojega dobija velika učenja.

Upoznaje Orfeja i preko inicijatičkih rituala Demetre i Dionisa, prima novu dimenziju, koja ga vodi sa velikim intenzitetom do Diviniteta.

Pitagora, mađionočar brojeva, Metempsihoza, Geometrija

Nastavlja sa svojim traganjem kroz Vaviloniju, gde upoznaje Astronomiju; u Persiji će se upoznati sa doktrinom Ahura Mazde; u zemlji izgoreloj od sunca-Kemoj (Egipat), sa sveštenicima iz Saisa i Heliopolisa, asimiliše Ezoterička i Matematička učenja i, istovremeno, vrlo mnogo produbljuje Geometriju, uvećavajući tako saznanja i razumevanja o strukturi onoga što je Božanstveno; a u Indiji izučava Doktrinu Transmigracije Duša, koju je on nazvao: Metempsihoza.

Govori o Karmi i deklariše sa jasnoćom besmrtnost Duše:

Čovek nosi u sebi deo Prvobitne i Božanske Energije koja nadživi smrt tela, u Astralnom Svetu, da bi se, u skladu sa etičkim ponašanjem u svom prošlom životu, inkarnirala u drugom telu i da živi drugu egzistenciju i tako uzastopno, do konačnog povratka Božanstvu.

Ovakvo mišljenje revolucionira Paganizam i utiče na Primitivno Hrinšćanstvo.

Psiche, po Pitagori "jeste posrednik između dva sveta: između Materijalnog i Duhovnog. Vitalna (životna) Energija koja se stabiliše i stanuje u materiji".

Podržava postojanje Elementala, posrednih Božanstava kao Olimpijskih Bogova, kao i Najvišeg Božanstva koje je početak i kraj svih stvari.

Pitagora

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ovakvo filozofsko shvatanje o Prirodi i Božanstvu, o čoveku i o Kosmosu, bilo je uvek predstavljeno sa matematičke tačke gledišta, zato što prema Pitagori sve se može formulisati preko jednačine.

Prema Pitagori brojevi su apsolutni principi u aritmetici; primenjeni principi u muzici; veličine u stanju mirovanja Geometriji; veličine u pokretu u Astronomiji, služeći istovremeno kao mera za određivanje prirode stvari i eksponenti koji ih čine poznatim.

"Bog geometriše posredstvom zvuka" govorio je Pitagora; "U početku beše reč", reče Jovan, profeta iz Patmosa.

Doktrina Geometrijske Muzike ima za osnovu prethodni postulat; i objašnjava stvaranje intervala i Čvorova pomoću harmoničnih veza koje postoje između muzičkih nota i planeta Sunčevog Sistema, Do-Re odgovara rastojanju od Zemlje do Meseca, Re-Mi, Mesec-Venera itd. Tako je Sunčev Sistem (i uglavnom ceo Univerzum) veliki muzički pentagram, u kom svaka planeta emituje svoju sopstvenu notu u velikoj zvučnoj gami. Ovo je Pitagora nazvao "Muzika Sfera" i služilo je još inicijatičkom procesu u Pitagorejskim školama.

Na kraju, Pitagorino učenje imalo je veliku proširenost, pa čak i u današnje vreme, nastoji da bude osnova, iako mnogi nisu uspeli da shvate ovu Pitagorejsku Filozofiju.


[You must be registered and logged in to see this image.]










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

malalila

Ženski
Poruka : 52047

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Sub 2 Jun - 18:13


Avijatičar Rolan Garos, heroj francuske nacije

Drugi Gren slem sezone Rolan Garos, kao i kompleks u Parizu gde se on održava,
dobio je ime po avijatičaru koji je rođen 6. oktobra 1888. godine, a ubijen 1918.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Garos je učestvovao u Prvom svetskom ratu, a takođe je bio poznat po tome što je prvi avionom preleteo Sredozemno more 1913. godine.

Mnogi se pitaju zašto jedan od najpoznatijih teniskih turnira nosi baš njegovo ime, a odgovor se pronalazi u tome što je tokom studija u glavnom gradu Francuske Garos bio redovan posetilac mečeva na kompleksu koji sada nosi njegovo ime.

Garos je rođen 6. oktobra 1988. godine u Sen Deniju, delu Pariza, a svoju avijatičarsku karijeru započeo je u 21. godini u malim letelicama. Ubrzo je dobio diplomu za upravljanje Blerio letelicama i u njima je učestvovao na nekoliko avionskih trka širom Evrope.

Do početka Prvog svetskog rata Garos je već bio poznat pilot, a zahvaljujući tome je posetio i Sjedinjene Države i Južnu Ameriku. Do 1913. godine odlučio je da se ’prebaci’ sa Blerija na Moran-Solnije letelice, a te godine je ušao u istoriju letom preko Sredozemnog mora, od Frežua na jugu Francuske do Bizertea u Tunisu, koji je izveo 23. septembra.

Već naredne godine Garos je odlučio da pristupi francuskoj vojsci koja se borila u Prvom svetskom ratu i bio je jedan od najzaslužnijih za postavljanje mašinskih pušaka na letelice. Garos, koji je bio pilot modela aviona MS26, 1. aprila 1915. godine je uspeo da sruši protivničku letelicu, što ranije nikome nije pošlo za rukom.

Samo nekoliko dana kasnije avion kojim je Garos upravljao se srušio u Nemačkoj, a on nije uspeo da ga uništi pre nego što su ga neprijateljske snage uzele za zarobljenika. Neki izvori kažu da su upravo zahvaljujući toj letelici Nemci nešto kasnije izumeli još savremeniji sistem, kojim su dobili novu prednost u odnosu na protivnike.

Posle skoro tri godine zarobljeništva i nekoliko pokušaja Garos je uspeo da pobegne od Nemaca 14. februara 1918. godine i vrati se u francusku vojsku. Posle nekoliko uspešnih pobeda nad protivničkim snagama Garos je ubijen 5. oktobra te godine, samo nekoliko dana pre zvaničnog kraja rata i svog 30. rođendana, u blizini Vuzijera, na severu Francuske. Iako nije potvrđeno smatra se da ga je ubio Nemac Herman Habih, koji je upravljao avionom Jasta 49.

Teniski teren u Parizu dobio je ime po Rolanu Garosu tokom dvadesetih godina prošlog veka, iz već navedenih razloga. Pored jednog od najpoznatijih turnira Garosovo ime nosi i aerodrome na ostrvu La Reunion, koje se nalazi u Indijskom okeanu, istočno od Madagaskara, a u francuskom je vlasništvu. Uz to, francuski proizvođač automobila Pežo je proizveo verziju svog modela 205 u ograničenom broju primeraka u čast teniskog turnira koje nosi njegovo ime, a on je uključivao specijalno farbanje i unutrašnjost od kože. Zbog velikog uspeha tog specijalnog izdanja Pežo je kasnije kreirao i Rolan Garos izdanja svojih modela 106, 206, 207, 306 i 806.



( b92.net )












"Treba otimati radost danima koji beze "
 Majakovski
Nazad na vrh Ići dole
Dinka

  

Dinka

Ženski
Poruka : 29514

Godina : 39

Učlanjen : 26.09.2011


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Sre 1 Avg - 21:57

MUSTAFA KEMAL ATATURK

Mustafa Kemal Ataturk (19. 5. 1881. — 10. 11. 1938.) je turski vojskovođa, revolucionar i državnik koji se smatra ocem moderne Turske.
Rođen u današnjem Solunu, Mustafa Kemal se od rana posvetio vojničkom pozivu i priključio mladoturskom pokretu u tadašnjem Otomanskom imperiju. Nakon što su mladoturci preuzeli vlast, Mustafa Kemal je preuzeo važne vojne položaje. U prvom svjetskom ratu se godine 1915. istakao u uspješnoj obrani Galipolja od savezničke invazije.
Nakon sloma Otomanskog imperija godine 1918. Mustafa Kemal je postao vođa pokreta kojemu je cilj bio ostatke imperija transformirati u modernu tursku nacionalnu državu. Zbog toga je vodio niz oružanih sukoba sa savezničkim okupacijskim snagama, konzervativnom sultanovom vladom te Grčkom, koja je nastojala proširiti svoj teritorij na Malu Aziju. Grci su potučeni godine 1922. što je dovelo do masovnog etničkog čišćenja na obje strane nove granice, a Mustafa Kemal je postao de facto gospodarom Turske.
Godine 1924. sultanat je zamijenjen republikom čiji je Ataturk postao predsjednik. Koristeći svoj autoritet, Mustafa Kemal je proveo cijeli niz radikalnih reformi s ciljem da Tursku učini što sličnijom modernim evropskim državama - uvođenje prezimena (sam je Mustafa Kemal dobio prezime Ataturk, što znači "Otac Turaka"), zamjena arapskog pisma latinicom, legalizacija alkohola, izjednačavanje položaja muškaraca i žena. Ataturkov režim se danas često navodi kao uspješan primjer islamske države koja je dobila sekularni karakter. Umro je 10.novembra 1938. godine u Dolmabahce palati,gde su svi satovi zaustavljeni u 9.05. Nakon smrti Ataturk je postao predmetom kulta ličnosti, a po njemu je nazvana kemalizam, koja je dugo bila službenom ideologijom moderne Turske.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Amajlija

Elita
Elita

Amajlija

Ženski
Poruka : 1733

Učlanjen : 14.08.2012


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Uto 14 Avg - 14:07





Marija Skladovska Kiri je rodjena 1867. godine. Zavrsila je fiziku na Sorboni kao najbolji student u klasi 1893. Prva je zena koja se istakla u naucnom svijetu. Krajem XIX vijeka ona i njen muz Pijer Kiri provjeravali su ucesce urana u pehblendi kako bi utvrdili da li se isplati rafinisane rude. Prilikom tog istrazivanja utvrdili su da neki dijelovi rude vise zrace nego da su izgradjeni od cistog urana. To je potvrdilo postojanje nekog elementa koji vise zraci od urana. To su zracenje nazvali radioaktivnost i tada prvi put upotrijebili tu rijec. ovi elementi su bili prisutni u veoma malim kolicinama, jer se pomoću običnih hemijskih analiza nisu mogli otkriti, što je značilo da su zaista vrlo radioaktivni. Kirijevi su u velikom uzbuđenju pribavili više tona uranove rude, opremili radionicu u jednoj maloj šupi i pod primitivnim uslovima, samo sa nesalomljivim entuzijazmom, nastavili da se teško bore sa crnom rudom za najmanje količine novih elemenata.

U julu l898. godine izolovali su malu količinu crnog praha sa 400 puta intenzivnijom radioaktivnošću od iste količine urana. Prah je sadržavao jedan novi elemenat koji je po hemijskim osobi­nama ličio na telur, pa je spadao na mesto ispod njega u periodnom sistemu (kasnije mu je dat redni broj 84). Kirijevi su ga, po Marijinoj domovini, Poljskoj, nazvali "polonijum".Ali, polonijum je mogao da objasni samo jedan deo radioaktivnosti.

Rad je nastavljen i u decembru l898. godine Kirijevi su otkrili radijaciju koja je bila još intenzivnija od polonijuma. Sadržavala je još jedan ele­menat koji je po osobinama sličan barijumu (i na kraju je stavljen ispod barijuma sa rednim brojem 88). Zbog njegove intenzivne radioaktiv­nosti, Kirijevi su ga nazvali radijum.Marija i Pjer Kiri radili su još više od četiri godine da bi skupili do­voljno čistog radija i da bi ga tako mogli videti. Pjer je na sebi sprovodio eksperimente stavljajuci na sopstvenu kozu radijumove soli, koje bi izazivale opekotine. I na Marijinim vrhovima prstiju su ostajali oziljci.

Par je posvecivao najbolje godine svog zivota hemisjkim analizama i ekstraktovanju radijuma iz ruda, odredjujuci njegovu atomsku tezinu na 225, sto je Marija iznela u svojoj doktorskoj disertaciji disertaciji. To je vero­vatno bila najvećadoktorska disertacija u istoriji nauke. Donela joj je ne samo jednu, već dve Nobelove nagrade. Marija i njen muž, zajedno sa Bekerelom (njihovim saradnikom), primili su za svoja proučavanja radioaktivnosti Nobelovu nagradu za fiziku 1903. godine, a 1911. godine Mariji (njen muž je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1906. godine) je dodeljena Nobelova nagrada za hemiju za otkriće, dva nova elementa, polonijuma i radijuma. Medjutim oboje nisu shvatali da radijacija moze da im ugrozi zdravlje - Marija je kraj uzglavlja uvek drzala malo radijumovih soli da joj sjaje u mraku. Radeći sa radioaktivnim materijalima Marija je ozračena i dobila leukemiju, od čega je umrla 1934.


[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Dinka

  

Dinka

Ženski
Poruka : 29514

Godina : 39

Učlanjen : 26.09.2011


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Uto 18 Sep - 13:49

NAPOLEON I BONAPARTA



Наполеон I Бонапарта (фр. Napoléon Bonaparte; 15. август 1769 — 5. мај 1821) је био генерал у Француској револуцији и као вођа био је први конзул Француске Републике од 11. новембра 1799. до 18. маја 1804. и цар Француске и краљ Италије од 18. маја 1804. до 6. априла 1814. и онда поново на кратко од 20. марта до 22. јуна 1815.
Наполеон је рођен на Корзици, а учио је у Француској за артиљеријског официра. Постао је познат у током Француске револуције, када је као генерал водио успешне походе против Прве и Друге коалиције које су биле усмерене против Француске. Године 1799. Наполеон је извршио државни удар и поставио себе за првог конзула; пет година касније је сам себе крунисао за цара Француске. Током прве деценије 19. века, заратио је са скоро сваком важнијом европском силом, доминирајући континенталном Европом низом победа - од које су најславније оне код Аустерлица и Фридланда - и успоставаљањем савеза, именујући блиске сараднике и чланове породице за владаре или министре у државама којима су доминирали Французи.
Катастрофална француска инвазија Русије 1812. је била прекретница. Овај поход је десетковао његову Велику армију, која никада више није обновила своју некадашњу снагу. Године 1813. Шеста коалиција га је поразила код Лајпцига, заузела Француску и приморала га на абдикацију у априлу 1814. и игзнанство на острво Елбу. Након мање од годину дана, Наполеон се вратио у Француску, поново преузео контролу, али је владао 100 дана до пораза код Ватерлоа у јуну 1815. Својих задњих шест година живота провео је под британским надзором на острву Света Јелена.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Ivkic

  

Ivkic

Muški
Poruka : 16424

Godina : 40

Lokacija : Negde u Srbiji

Učlanjen : 05.09.2012


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Pon 29 Okt - 14:46

Jovanka Orleanka

Jovanka Orleanka, Devica iz Orleana (fr. Jeanne d`Arc, engl. Joan of Arc) je rođena u malom šampanjskom selu Domremiju (danas Domremi la Pisel) 4. januara 1412, a umrla (spaljena) u Ruanu 30. maja 1431. godine.
Selo Domremi se tada nalazilo pod vlašću vojvode Burgundije u zajednici sa Englezima.
Poticala je iz vrlo siromašne porodice. Majka je bila domaćica, a otac joj je bio sitni seoski zemljoposednik, koji se jedino bavio zemljoradnjom. Imala je još dva brata i dve sestre koji su umrli veoma mladi. Roditelje je izgubila kada su Englezi osvojili Domremi. Brigu o njoj je tada poveo njen ujak i njegova žena koji su bili nešto bogatiji.
Kao mlada devojka bila je pastirka i svakoga dana je tražila da je njeni staratelji vode u crkvu da se ispoveda. Jovanka Orleanka nikada nije naučila da čita i piše. Bila je siromašno odevena, a oni koji su je poznavali su govorili da bi po ceo dan provodila po planini čuvajući stado i pevušeći pesme.
Bilo joj je 13. godina kada je čula prve nebeske glasove koji su je poručivali da dođe u crkvu i da se pomoli jer će otada početi njena božja misija. To je nesumnjivo za nju predstavljalo nekakvo predskazanje i neki Božji zadatak koji je bio poveren njoj.
Već 1428, kako će to kasnije na suđenju izjaviti dobila je božji poziv da pomogne francuskom zapovedniku Robertu Badrikuru i francuskom dofenu (regentu) Šarlu VII Pobedniku u bici kod Vakulera. To je malo mestašce koje se svega nekoliko kilometara nalazilo od njenog sela. Orleanka je poletela pravo u srž bitke, odevena u bednu pastirsku nošnju, a zapovednik ju je odmah vratio natrag.
U međuvremenu, situacija za dofena Šarla i njegove feudalce se drastično pogoršavala. Englezi su zauzeli Orlean 12. oktobra 1428, približavajući se Šinonu, gde se nalazilo središte dofenove rezidencije.
Orleanka ponovo napušta svoje selo 1429. i ponovo odlazi u Vakuleru. Francuski zapovednik je ponovo pokušao da je udalji. Orleanka je izjavila da je Bog nju poslao da pomoge Francuzima da oteraju Engleze, da se Šarl VII Pobedniku stavi kraljevska kruna i da se zatim ona povlači. Ona je Badrikuru rekla:
"Ja ne znam da jašem. Ne znam ni da se borim. Bog je onaj koji će me voditi i pomoći mi."

[You must be registered and logged in to see this image.]

I pored toga što su je Francuzi ismevali, Jovanka je ostala u Orleanu. Zatim je počela da traži prestolonaslednika jer mu je po božjim zapovestima ona morala pomoći u ratu protiv Engleza.Poručila je da će doći da razgovara sa prestolonaslednikom Karlom. Našla ga je u Šinonu. Kada je dofen čuo za njen dolazak, stavio ju je na probu. Preobukao se u bednog građanina, a postavio svog najboljeg saradnika da bude prestolonaslednik. Orleanka ga je odmah našla i poklonila mu se do zemlje.


Na noćnoj večeri u zamku feudalca Tremoja, svi su negativno mislili o dofenovoj zaštitnici. Smatrali su da je engleski špijun, da je veštica i čarobnica. Orleanka je primljena na razgovor kod dofena i uspela je da tog slabašnog regenta natera na akciju za isterivanje Engleza iz francuske. Da bi francuska aristokratija bila sigurno da je Orleanka devica, kako se u pismima predstavljala, poslala ju je u Poatje gde su je pregledali veći broj francuskih lekara i opatica ne bi li ustanovili da li je devica ili ne. Kada je utvrđeno da je zaista devica, vraća se u Šinonu i priprema se za rat.
Istina, pored nje su se stalno nalazili francuski komandanti i veliki broj vojnih stratega, a Orleanka je bila samo tu faktor koji je davao svojom upornošću i željom za isterivanje Engleza dodatni podstrek Francuskoj vojsci.
Ponuđen joj je mač dofena, ali ga je ona odbila i jedino je tražila da joj se donese Božja slika pred kojim je stalno ponavljala molitvu upućenoj Devici Mariji. Prva njena akcija je bilo oslobađanje Orleana.

Izdiktirala je pismo koje je poslato gospodinu Rotsleru u Orleanu 22. aprila 1429. da mirno napusti Orlean, ili će ga ona uz Božju pomoć sama isterati. 30. aprila uzjahala konja, a pored nje su se stalno nalazila dva do tri francuska viteza i krenula je sa njima ka tvrđavi. Tu je bila i ranjena posred grudi, a Francuzi su 22. maja 1429. isterali Engleze iz grada.
Posle oporavka, kao riterka je ponovo uzjahala i krenula sa francuskom vojskom prema Pataju. Postavlja se veliko pitanje da li je Orleanka u borbama učestvovala kao riter ili samo kao vođa. Ona je na suđenju izjavila da nije ubila ni jednog protivničkog vojnika, već da je samo sprovodila božje naredbe i da je duhovno vodila svoju vojsku.
Grad Pataj je pao 18. juna 1429, čime je otvoren put za Rems.
U pratnji dofena i njegove dvorske kamarile, odlazi u palatu u Remsu gde je 17. jula 1429. Karlo VII Pobednik krunisan za kralja. Orleanka je stajala pored njega, poklonila mu se i molila ga je otpusti iz vojne službe jer je njena misija završena.
Naročito su protiv toga bili francuski riteri jer im je ona davala duhovnu snagu i prosto ih u svakoj borbi prisiljavala samo na pobedu.
Popularnost Jovanke Orleanke nisu nimalo lepo prihvatili gornji slojevi francuskog društva. Ona je bila obična seljanka koja je zahvaljujući francuskim riterima uzdignuta do neba.
Naročito je bilo interesantno zanimanje kralja Karla za nju. Posle krunisanja, on je jedino novčano pomagao njene najbliže i ništa više.
Dana 24. maja 1430. učestvovala je u odbrani Kompinjea od Burgunda. Glavni zapovednik odbrane grada Gijom de Flazi je napravio veliku grešku kada je pred francuskim vojnicima, koji su se povlačili prema tvrđavi naredio da se zatvore vrata. Ispred zatvorenih vrata našla se i Orleanka sa svojim riterima. Burgundi su je oborili s konja i vezali, a ostale vojnike pobili.

Dok je trajala opsada Kompinjea pokušavala je nekoliko puta da pobegne iz tamnice i da pomogne braniocima grada. Verovala je da će je spasiti njen kralj Šarl i dati ogroman novac za njen otkup.
Međutim, umesto otkupa, data je na čuvanje Jovanu Luksemburškom koji ju je za 100.000 zlatnih funti prodao engleskom kralju Henriku VI.
Kralj Karlo VII Pobednik nije ništa učinio da bi je oslobodio.
Englezi su protiv nje organizovali crkveno suđenje u gradu Ruanu, koji se tada nalazio pod protektoratom Burgundije. Za glavnog sudiju je izabran episkom Buvea Pjer Košon (fra. Caushon - Svinja).
Orleanka je bila zatočena u starom zamku u Ruanu. Tražila je da bude premeštena u crkvenu tamnicu i da joj se obezbedi sveštenik da bi se ispovedala.



Prvi put se pojavila pred porotom 21. februara 1431. godine. Optužena je kao lažni prorok, čarobnjak, veštica i jeretik. Optužena je da je izvršila masovni zločin ubijajući engleske vojnike u borbi i da je naređivala zverstva. 29. maja sudsko veće od 37 sudija je odlučilo da je proglasi krivom kao jeretika i lažnog vernika.
Presuda je donesena 30. maja 1431. po kojoj je osuđena na lomaču.
Pre samog čina spaljivanja, u tamnici su je posetili svih 37 sudija i rekli joj da se njima može slobodno ispovediti. Tada je Orleanka izjavila da više ne čuje božje glasove.
Spaljena je tačno u podne 30. maja 1431. na gradskom trgu pred masom ljudi. Bila je obučena u posebnu nošnju na kojoj su bili ušiveni crveni đavoli, pošto je tu bluzu nosio svaki jeretik koji je osuđen na lomaču. Za vreme spaljivanja, oko nje su kružili crkvenjaci sa knjigama i čitali molitve za spas ljudskih duša od ovakvih jeretika.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Njeni ostaci su zatim bačeni u Senu.
Četvrt veka kasnije, 1456, pokrenut je novi postupak za njenu rehabilitaciju u Parizu uz saglasnost Svete stolice. Posle ispitivanja nekih svedoka i pregleda celokupnog materijala, presuda Košona je bila poništena i Orleanka je bila rehabilitovana, ali ne i beatifikovana. To se dogodilo 1909, a kanonizovana je 1920. u vreme pontifikata pape Benedikta XV. Danas se smatra za jednog od najpopularnijih svetaca u Rimokatoličkoj crkvi.

Izvor: wikipedia










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Ivkic

  

Ivkic

Muški
Poruka : 16424

Godina : 40

Lokacija : Negde u Srbiji

Učlanjen : 05.09.2012


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Pon 29 Okt - 14:52

Katarina Velika

Katarina II Aleksejevna (rus. Екатери́на II Алексе́евна, poznata kao Katarina Velika (rus. Екатери́на Вели́кая), rođena kao Sofija Avgusta Frederika fon Anhalt-Cerbst (nem. Sophie Friederike Auguste von Anhalt-Zerbst); 21. april 1729 — 6. novembar 1796) je bila carica Rusije od 28. juna 1762. do svoje smrti 6. novembra 1796. godine. Bila je primer prosvećenog vladara svoga vremena.

Život pre dolaska na vlast

Sofija Avgusta Frederika od Anhalt-Zerbsta, po nadimku „Smokvica“ (Fighen), rođena je u Štetinu u Pruskoj (Stettin, danas Šćećin Szczecin u Poljskoj), od oca Kristijana Avgusta i majke Johane Elizabete od Šlezvig-Holštajn-Gotorpa (Elizabete od Holštajna). Rođena je kao nemačka kneginja, u srodstvu sa budućim kraljevima Gustavom III od Švedske i Karlom XIII od Švedske.
Godine 1744, ruska carica Jelisaveta odabrala je Sofiju za ženu svom nećaku Petru III od Rusije, svom izabranom nasledniku. Sofija je promenila ime u Katarina kada je preobraćena u rusku pravoslavnu veru. Brak je okarakterisan kao promašaj usled njenih neverstava. Brzo je postala popularna kod nekoliko političkih grupa koje su bile protiv njenog supruga. Vrlo obrazovana, Katarina je bila ukorak sa novostima iz Rusije i ostatka Evrope. Dopisivala se sa mnogo velikih umova svog vremena, uključujući Voltera i Didroa. 1762, nakon preseljenja u novi Zimski dvorac u Sankt Peterburgu, Petar je došao na tron kao Petar III od Rusije, ali njegova ekscentrična politika je otuđila grupe koje je Katarina pridobila. Grigorij Orlov, Katarinin tadašnji ljubavnik, bio je vođa zaverenika koji su proklamovali Katarinu kao vladara, a Petar je ubijen manje od šest meseci po dolasku na tron, 17. jula 1762. godine. Postojala je sumnja da je Katarina umešana u Petrovo ubistvo ali nikada nije dokazana.

Lični život

Prvo dete joj je bio sin, Pavle Petrovič (1754), koga nije mnogo volela. Moguće je da mu je otac bio Petar, ali i neki od Katarininih ljubavnika, verovatno Sergej Saltikov. Drugi sin joj je bio Aleksej Bobrinski (1762), čiji je otac bio Grigorij Orlov. Imala je i dve kćeri; veliku knjeginju Anu Petrovnu (1757—1759) i Jelisavetu Tjomkinu (1775). Smatra se da je Anin otac Stanislav Ponjatovski, a Jelisavetin Grigorij Potemkin.
Pavle ju je nasledio na tronu kao Pavle I Petrovič. Sahranjena je pored Petra III u Petropavlovskoj tvrđavi u Sankt Peterburgu.

Umetnost i kultura

Katarina je pripadala eri prosvetiteljstva i smatrala je sebe „filozofom na tronu“. Postala je poznata kao zaštitnik umetnosti, književnosti i obrazovanja. Pisala je komedije, fantastiku i memoare, i proučavala Voltera, Didroa i d'Alembera koji su kasnije potvrdili njenu reputaciju u svojim radovima. Bila je u stanju da dovede matematičara Leonarda Ojlera iz Berlina čak do Sankt Peterburga.
Kada je Aleksandar Nikolajevič Radiščev objavio svoje „Putovanje od Sankt Peterburga do Moskve“ 1790, i upozorenja na ustanak zbog nepodnošljivih socijalnih uslova među seljacima koji su držani kao roblje, Katarina ga je proterala u Sibir. Od francuskog arhitekte Valena de la Mota traži novo krilo Zimskog dvorca nazvanog Ermitaž. To je delo savršenih proporcija u kome je ona do kraja života rado provodila svoje slobodno vreme sa prijateljima. Takođe je izgradila statuu Petra Velikog u Petrogradu na kojoj stoji posveta „Petru Velikom, Katarina II“.

Spoljna politika

Katarinin ministar spoljnih poslova, Nikita Ivanović Panin, imao je značajan uticaj od početka njene vladavine. Iako bistar državnik, Panin je posvetio mnogo pažnje i milione rubalja kreiranju „Severnog saveza“ između Rusije, Pruske, Poljske, Švedske i moguće, Velike Britanije, da se suprotstavi moći Habzburške lige. Kada je postalo jasno da ovaj plan nije uspeo, Panin je izgubio poverenje i 1781. razrešen je dužnosti.
Katarina je 1764. postavila Stanislava Ponjatovskog, bivšeg ljubavnika, na poljski presto. Rusija je dobila najveći deo Poljske kroz deobu između Rusije, Austrije i Pruske (1772, 1793. i 1795).
Katarina je od Rusije napravila dominantnu silu na Bliskom istoku, nakon Prvog rusko-turskog rata (1768—1774). Pokušala je da napravi podelu evropskog dela Otomanske imperije po poljskom modelu, ali je postigla znatno manji uspeh. Anektirala je Krim 1783, manje od devet godina pošto je postao samostalan kao rezultat prvog rata Rusije i Turske. Otomanska imperija je započela Drugi rusko-turski rat (1787—1792) za vreme Katarinine vladavine. Ovaj rat se završio Mirovnim sporazumom iz Jašija koji je legitimisao rusko pravo na Krim.
Na evropskoj političkoj sceni Katarina je igrala značajnu ulogu kao posrednik u Ratu za bavarsko nasleđe (1778—1779) između Pruske i Austrije. Godine 1780. postavila je grupu predviđenu da brani neutralne dostave protiv Velike Britanije tokom Američke revolucije.
Od 1788. do 1790, Rusija je bila u ratu sa Švedskom, koji je vodio Katarinin rođak, švedski kralj. Gustav III je započeo rat da bi preuzeo baltičke teritorije koje je izgubio od Rusije 1720. godine. Očekujući da lako savladaju Ruse, Šveđani su se suočili sa velikim ljudskim i teritorijalnim gubicima. Pošto je Danska objavila rat 1789, stvari na Švedskoj strani su izgledale loše. Ipak, 1790. Šveđani su organizovali kontraofanzivu. Ovo je kulminiralo Bitkom kod Svensksuda (današnji Ruotsinsalmi u Finskoj), 9. i 10. jula 1790. godine. Ruska mornarica predvođena knezom Nasaom, imala je 32 veća i 200 manjih borbenih brodova, 1200 topova i 14.000 ljudi. Šveđani, kojima su komadovali Gustav i pukovnik Karl Olaf Kronsted, su imali 200 manjih i većih brodova, 1.000 topova i 12.500 ljudi. Ruski brodovi su imali problem sa navođenjem topova u teškim vodama, koji ukotvljeni Šveđani nisu imali. Na kraju bitke, Rusija je izgubila 50 do 60 brodova i 9.500 ljudi. Šveđani su izgubili 6 brodova i između 6 i 7 hiljada ljudi. Mir je potpisan 14. avgusta, vraćajući sve osvojene teritorije odgovarajućim nacijama, i trajao je 20 godina.
Katarina je preuzela vodeću ulogu u deobi Poljske, koristeći činjenicu da je zemlja bila vođena decentralizovanom i nemoćnom vladom, da je podeli između Pruske i Austrije. Ova deoba Poljske pomogla je da se održi ravnoteža moći u Istočnoj Evropi XVIII veka.
Na kraju, dodala je oko 518.000 km² ruskoj teritoriji.

Unutrašnja politika

Na početku svoje vladavine Katarina je krenula u provođenje opšte političke reforme, rukovodeći se idejama Prosvetiteljsva. Sprovedene su reforme Senata (1763), sekularizacija crkvenih dobara (1764) i pripremljena je promena zakona. Oformljen je saziv zakonodavne komisije u kojoj su bili zastupljeni svi slojevi društva, osim zavisnog seljaštva, ali je komisija raspuštena pre nego što je počela da radi, na šta je verovatno imao uticaj ustanak pod vođstvom Jemeljana Ivanoviča Pugačeva (1773—1774).
Katarina je reorganizovala rusku provincijalnu administraciju, dajući vladi veću kontrolu nad seoskim područjima usled seoskih buna. Ovaj proces je završen 1775. Reforma je oformila provincije i distrikte koji su bili lakši za upravljanje od strane vlade. Hiljadu sedamsto osamdesetpete godine Katarina je izdala proglas kojim je dozvoljeno narodu da koristi presto kao zakonsko telo, oslobađa gospodstvo od državne službe i poreza, gospodske titule čini naslednim, i daje gospodstvu punu kontrolu nad njihovim kmetovima i zemljom. Dodatno, Katarina je dala zemlju u Ukrajini omiljenoj gospodi i dodelila im kmetove. Ohrabrivala je kolonijalizaciju Aljaske i drugih pokorenih teritorija.
Katarina je nastavila da sprovodi uticaj zapada na Rusiju. Ipak, za razliku od Petra Velikog, obuzdala je silu i usredsredila se na provođenje individualnih akcija. Njene reforme su stigle i dalje nakon što je neuspešni ustanak Jemeljana Pugačeva potresao Istočnu Rusiju. Kao rezultat, Katarina je ostvarila nekoliko drastičnih reformi unutar ruskog društva. Prvo, uspostavila je Slobodno ekonomsko društvo, 1765, da bi ohrabrila modernizaciju poljoprivrede i industrije. Drugo, ohrabrivala je strane investicije namenjene nerazvijenim područjima. Treće, oslabila je cenzorski zakon i podržala obrazovanje gospodstva i srednje klase.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Izvor: wikipedia










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
LJUBAVNIK LEDI ČETERLI

  

avatar

Muški
Poruka : 3780

Učlanjen : 22.08.2011


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Pon 29 Okt - 18:45

Vinston Čerčil


[You must be registered and logged in to see this image.]


Vinston Čerčil (30.11.1874. - 24.1.1965.), punog imena Winston Leonard Spencer-Churchill, bio je britanski državnik, najpoznatiji kao premijer Ujedinjenog Kraljevstva tokom Drugog svetskog rata. Takođe je bio i pisac, vojnik, novinar i političar. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost.

Rani život

Čerčil je rođen u Blenhajm Palasu (Blenheim Palace), blizu Vudstoka (Woodstock) u engleskom okrugu Oksfordširu (Oxfordshire). Njegov otac Randolf (Randolp) Čerčil je bio treći sin sedmog Vojvode Marlboroa te uspešni političar. Vinstonova majka bila je Dženi Džerom Lejdi Randolf Čerčil ćerka američkog milionera Leonarda Džeroma.

Čerčil je najveći deo svog detinjstva proveo u internatima. Majka koju je bukvalno obožavao retko ga je posećivala zbog čega su skoro sva njegova pisma počinjala sa molbom da ga poseti ili da zamoli njegovog oca da mu dopusti da dođe kući. Iako je budno pratio političku karijeru svoga oca nikada nisu bili bliski.

1893. godine je iz trećeg pokušaja uspeo da položi prijemni za Kraljevsku vojnu akademiju u Sandherstu koju je završio kao osmi u klasi. Bio je raspoređen u 4. husarskoj konjičkoj regimenti. 1895. godine pre nego što će njegova regimenta biti poslata u Indiju učestvovao je kao vojni posmatrač na strani španske vojske u borbi protiv pobunjenika na Kubi. Na Kubi je takođe obavljao i poslove izveštača Subotnje Revije. 1898. godine raspoređen je u 21. lansersku regimentu kao ratni izveštač i učestvovao je u bitci kod Omdurmana koja je poznata po tome što se u njoj dogodio poslednji veliki juriš britanske konjice.

Užurbani mladi čovek

S ozbirom na to da je bio sin uspešnog političara, nije bilo iznenađenje kada je mladi Čerčil odlučio da se politički angažuje. Prve političke nastupe imao je 1890. godine kao govornik na skupovima Konzervativaca. Bilo je primetno da je u ranim godinama svoje političke karijere i kasnije sredinom dvadesetih godina dvadesetog veka često koristio politički slogan svog oca o "Torijevskoj demokratiji". Mnogi su smatrali da je Čerčil na početku svoje političke karijere bio opsednut željom da nastavi političke bitke svog oca od pre petnest godina.

1899. godine bio je jedan od potencijalnih kandidata za predstavnika grada Oldhema. Jedan od dotadašnja dva predstavnika grada u Parlamentu je preminuo, a drugi je bio lošeg zdravlja zbog čega je zamoljen da da ostavku na tu funkciju kako bi oba predstavnika bila istovremeno izabrana. U veoma zanimljivoj i burnoj predizbornoj kampanji Čerčil je napravio nekoliko grešaka zbog kojih je sa malom razlikom izgubio od svog protivkandidata ali to nije ostavilo trajnije posledice na njegovu političku karijeru.

Posle neuspeha na izborima Čerčil je postao ratni dopisnik u Drugom burskom ratu između Britanaca i Holandskih doseljenika u Južnoj Africi koji su se nazivali Afrikanerima. Bio je zarobljen od strane Bura ali je uspeo da pobegne i da pređe granicu sa Mozambikom. Brzo se vratio u Južnu Afriku gde se pridružio Južno afričkoj konjičkoj regimenti sa kojom je učestvovao u nekoliko brutalnih i krvavih bitaka. Zbog hrabrosti koju je pokazao u ovim bitkama bio je predložen za odlikovanje Viktorijin krst ali je Horacio Kičiner stavio veto na ovaj predlog.

Čerčil se kasnije vratio u Oldhem i iskoristio stečeni publicitet da se kandiduje za mesto u parlamentu i bude izabran na opštim izborima 1900. godine. To je bio uspešan početak njegove političke karijere duge šezdeset dve godine kao predstavnika u Donjem domu parlamenta od 1900. do 1922. godine i od 1924. do 1964. godine. Bio je politički aktivan čak i u kratkom periodu u kojem nije bio poslanik u Donjem domu. Iako je na početku svoje političke karijere bio član Konzervativne stranke 1904. je zbog svog protivljenja zaštitnom oporezivanju morao da pređe u Liberalnu stranku.

Ministarski kabinet

Na opštim izborima 1906. godine Čerčil je osvojio mesto u Mančesteru. U Liberalnoj vladi Henrija Kempbela-Banermana bio je na funkciji Državnog podsekretara za kolonije. Čerčil je uskoro postao najznačajniji član vlade izvan Kabineta zbog čega javnost nije bila iznenađena kada ga je novi premijer Herbert Henri Asket 1908. godine uveo u Kabinet kao predsednika Odbora za trgovinu. Po tadašnjem zakonu novopostavljeni ministar u Kabinetu je morao da prođe reizbor. Čerčil je izgubio svoje mesto u Mančesteru od konzervativca Vilijema Džojnsona-Hiksa ali je uskoro osvojio mesto na izborima u Dandiju (Dundee). Kao predsednik Odbora za trgovinu forsirao je radikalne socijalne reforme u koordinaciji sa tadašnjim ministrom finansija Dejvidom Lojd Džordžom.

1910. godine Čerčil je bio postavljen za Državnog sekretara za unutrašnje poslove i njegova uloga na ovoj poziciji bila je donekle kontraverzna. Čuvena fotografija iz tog vremena pokazuje nestrpljivog Čerčila koji je lično predvodio opsadu u ulici Sidni januara 1911. godine kako viri iza ugla ne bi li video vatreni okršaj između pripadnika Škotske garde i opkoljenih anarhista. Njegova uloga u opsadi izazvala je negative reakcije. Artur Balfor je postavio pitanje: "On (Čerčil) i fotograf su oboje rizikovali neprocenjive živote. Jasno mi je šta je fotograf tražio tamo ali mi nije jasno prisustvo visokopoštovanog gospodina?

1911. godine Čerčil je postavljen na položaj Prvog Lorda Admiraliteta na kojem će dočekati početak Prvog svetskog rata. Sa ovog položaja podsticao je vojne reforme koje su obuhvatale razvoj mornaričkog vazduhoplovstva, tenkova i prelazak sa uglja kao osnovnog pogonskog goriva na naftu. Kao Prvi Lord Admiraliteta bio je idejni tvorac i zagovornik katastrofalnog iskrcavanja snaga Antante kod Galipolja na Dardanelima u Prvom svetskom ratu zbog čega je u javnosti dobio nadimak "galipoljski mesar". Kada je Asket formirao koalicionu vladu sastavljenu od predstavnika svih političkih stranaka konzervativci su svoj ulazak u vladu uslovili Čerčilovom smenom sa trenutnog položaja. Sledećih nekoliko meseci Čerčil je bio ministar bez portfelja da bi zatim dao ostavku smatrajući da su njegov potencijal i energija protraćeni na ovakvom položaju. Ponovo je pristupio armiji, iako je zadržao poslaničko mesto i služio je nekoliko meseci na Zapadnom frontu. Tokom ovog perioda njegov podčinjeni bio je mladi Arčibald Sinkler koji će kasnije postati vođa Liberalne partije.

Ponovni uspon

U decembru 1916. godine Asket je izgubio poverenje i zamenio ga je Lojd Džordž. Ipak političke prilike bile su isuviše varljive da bi rizikovao da na sebe navuče bes konzervativaca time što bi dozvolio Čerčilu povratak u vladu. Ipak, jula 1917. godine Čerčil je imenovan za Ministra municije. Po završetku rata Čerčil je bio na položaju Državnog sekretara rata i Državnog sekretara za vazduhoplovstvo (1919-1921). O mogućoj upotrebi bojnih otrova pri gušenju pobuna na teritorijama bivšeg Otomanskog carstva pod britanskim mandatom Čerčil je napisao:

Nije mi jasna halabuka koja se diže oko pitanja upotrebe plina. Mi smo definitivno na Mirovnoj konferenciji postigli saglasnost o daljoj primeni bojnih otrova kao metoda ratovanja. It is sheer affectation to lacerate a man with the poisonous fragment of a bursting shell and to boggle at making his eyes water by means od lachrymatory gas. Ja se snažno zalažem za primenu bojnih otrova protiv divljačkih plemena. Moralni efekat bi bio izuzetan, a broj ljudskih žrtava bi bio sveden na minimum. Nema potrebe za korišćenjem najsmrtonosnijih bojnih otrova: mogu se koristiti i bojni otrovi koji izazivaju iritaciju i mučninu i koji bi širili teror među stanovništvom a čije dejstvo ne bi izazvalo trajnije posledice po zdravlje ljudi koji su došli u neposredan kontakt sa otrovom.

U ovom periodu (1919-1921) svestrano se zalagao za smanjenje vojnog budžeta. Ipak, njegova glavna preokupacija kao Ministra rata bila je saveznička intervencija u Ruskom građanskom ratu. Čerčil je zagovarao stranu intervenciju tvrdeći da boljševizam treba "zadaviti u kolevci". U tom cilju Čerčil je uspeo da od razjedinjenog Kabineta dobije saglasnost za intenziviranje i produženje britanskog angažovanja u ovom sukobu i to protivno stavovima svih važijih parlamentarnih grupa i uprkos velikom protivljenju engleske radničke klase. 1920. godine posle povlačenja i poslednjeg engleskog vojnika iz Rusije Čerčil je izdejstvovao slanje naoružanja Poljskoj koja je izvršila invaziju na Ukrajinu. 1921. godine imenovan je za Državnog sekretara za kolonije i bio je jedan od potpisnika Anglo-irskog sporazuma 1921. godine kojim je uspostavljena nezavisna država Irska.

Između dva rata

U oktobru 1922. godine Čerčil je operisao slepo crevo. Po izlasku iz bolnice saznao je da je vlada pala i da predstoje opšti izbori. Liberalna partija bila je oslabljena unutrašnjim podelama zbog čega je Čerčilova predizborna kampanja prošla jako loše. Izgubio je mesto u Dandiju žaleći se da je istovremeno izgubio i ministarsku poziciju i poslaničko mesto i slepo crevo. 1923. godine ponovo se kandidovao kao predstavnik Liberalne stranke za mesto u Lesteru i izgubio. U narednih godinu dana njegovi politički stavovi približili su se stavovima Konzervativne stranke iako je sebe nazivao anti-socijalistom i konstitucionistom. Dve godine kasnije na opštim izborima 1924. godine izabran je da predstavlja Eping kao konstitucionista i to uz svestranu podršku Konzervativaca. Sledeće godine je i formalno pristupio članstvu Konzervativne stranke uz primedbu da "Svako može da promeni političku stranku ali da je potrebna genijalnost da se to učini više puta".

1924. godine je postavljen za ministra finansija u vladi Stenlija Boldvina u kojoj je bio zadužen za katastrofalni povratak Ujedinjenog kraljevstva na Zlatni standard što je izazvalo deflaciju, nezaposlenost i prouzrokovalo štrajk rudara koji je 1926. godine prerastao u Generalni štrajk. Odluke koje su prouzrokovale ovakve posledice inspirisale su poznatog engleskog ekonomistu Džona Majnarda Kejnza da napiše delo Ekonomske posledice gospodina Čerčila u kojem je izneo argumente koji su ukazivali na to da će povratak na zlatni standard izazvati svetsku depresiju. Čerčil je kasnije priznao da je ovo bila najgora odluka koju je doneo u svojoj političkog karijeri. Ipak, mora se imati u vidu da Čerčil nije bio ekonomista i da se u obavljanju funkcije ministra finansija u velikoj meri oslanjao na savete Guvernera engleske banke Montagi Normana (za koga je Kejnz rekao: "Uvek šarmantan i uvek u krivu".)

Tokom Generalnog štrajka 1926. godine zabeleženo je da je Čerčil predložio da se protiv rudara štrajkača upotrebe mitraljezi. Čerčil koji je istovremeno bio i urednik vladinog lista Britanska gazeta je u jednoj raspravi izneo sledeći stav "ili će država slomiti Generalni štrajk, ili će Generalni štrajk slomiti državu". U svojim izjavama otišao je toliko daleko da je čak zabeleženo da je rekao da je Fašizam koji je sprovodio Benito Musolini u Italiji učinio uslugu svetu pokazavši mu kako treba da se bori protiv subverzivnih snaga smatrajući da vladajući režim treba da predstavlja branu o koju će se razbiti talas Komunističke revolucije.

Konzervativna vlada je poražena na opštim izborima 1929. godine. Tokom sledeće dve godine Čerčil se razišao sa rukovodstvom Konzervativne stranke po pitanjima zaštitnog oporezivanja i Indijskog Houm rula. Kada je Ramzi Mekdonald formirao Nacionalnu vladu 1931. godine Čerčil nije pozvan da u njoj učestvuje. U tom trenutku našao se na najnižoj tački u svojoj dotadašnjoj političkoj karijeri. U ovom periodu uglavnom se bavio pisanjem i javnim istupima u kojima se žestoko protivio ideji o nezavisnosti Indije.

Ubrzo zatim njegovu pažnju privukao je brzi uspon na vlast Adolfa Hitlera u Nemačkoj praćen ponovnim naoružavanjem Nemačke. Početkom tridesetih godina dvadesetog veka bio je jedan od retkih političara koji je bio svestan opasnosti koju Hitler predstavlja zbog čega je insistirao na jačanju Britanske odbrambene moći i sprovođenju agresivnije spoljne politike. Bio je jedan od najžešćih kritičara pomirljivog stava koji je Nevil Čemberlen zauzeo u odnosu na Adolfa Hitlera. U isto vreme pružio je svestranu podršku Kralju Edvardu 8 tokom abdikacione krize što je izazvalo špekulacije u javnosti da mu je zauzvrat ponućeno da bude Premijer ukoliko bi Kralj odbio da prihvati Boldvinov savet što bi dovelo do raspuštanja vlade. Ipak, do toga nije došlo i Čerčil se našao u političkom zapećku.

Čerčil kao ratni premijer

Po izbijanju Drugog svetskog rata Čerčil je postavljen za Prvog lorda Admiraliteta. Na ovoj poziciji bio je jedan od najangažovanijih britanskih ministara tokom tzv. "Dosadnog rata" u kojem su se zaraćene strane uglavnom sukobljavale na moru. Kao Prvi lord Admiraliteta organizovao je napad na nemačke snage u Norveškoj.

Čerčil je uprkos proglašenoj neutralnosti Norveške zagovarao preventivnu okupaciju norveške luke Narvik koja je bila ključna za transport gvozdene rude iskopane u rudnicima Kirune u Švedskoj. Oklevanje vlade Nevila Čemberlena da donese odluku o iskrcavanju britanskih trupa u Narviku zbog straha od američke reakcije s obzirom na Norvešku neutralnost omogućila je Nemačkoj da pripremi i izvede vojnu operaciju u kojoj je okupirala Dansku i Norvešku. Britanske snage su se ipak iskrcale kod Narvika i potisnule nemačke snage iz grada. Međutim, kako je Francuska bila pred porazom, a pripreme za evakuaciju Britanskog ekspedicionog korpusa u toku ove trupe su povučene iz Norveške kako bi bile angažovane na odbrani britanskih ostrva i kako bi podržale ratne napore u Francuskoj.

Uprkos neuspehu operacija u Norveškoj nakon Čemberlenove ostavke 1940. godine Čerčil je izabran za premijera i formirao je vladu sastavljenu od predstavnika svih političkih stranaka. Kao odgovor na sveopštu kritiku na račun vlade koja se odnosila na nepostojanje konkretne ministarske funkcije koja bi se bavila isključivo vođenjem rata Čerčil je uspostavio i odmah zauzeo dodatnu funkciju Ministra rata. Odmah nakon toga postavio je svog dobrog prijatelja i poverenika, industrijalca i novinara Lorda Biverbruka na funkciju sa koje je rukovodio celokupnom vazduhoplovnom industrijom. Upravo Biverbrukova zapanjujuća poslovna sposobnost omogućila je Britaniji da za kratko vreme značajno ubrza i poveća proizvodnju postojećih i konstruisanje novih tipova aviona što je imalo značajnog uticaja na dalji tok rata.

Čerčilovi govori inspirisali su poraženu javnost Ujedinjenog kraljevstva na nastavak borbe. Prvi govor koji je Čerčil održao kao premijer je ostao zapamćen kao jedan od njegovih najboljih govora u kojem se engleskom narodu obratio sa rečima: "Mogu vam ponuditi samo krv, znoj i suze". Ubrzo zatim održao je još dva poznata govora neposredno pred početak Bitke za Britaniju. Prvi govor sadržao je ove besmrtne reči: "Branićemo naše ostrvo, bez obzira na cenu, borićemo se na plažama, borićemo se na desantnim zonama, borićemo se na poljima i na ulicama, borićemo se u brdima; nikada se nećemo predati." Drugi govor je takođe sadržao njegove poznate reči: "Zato prionimo na naše obaveze, učinimo krajnji napor kako bi ukoliko Britanska Imperija i Komonvelt potraju hiljadu godina ljudi bez razmišljanja govorili 'To je bio njihov najslavniji čas.'" Na vrhuncu Bitke za Britaniju njegovo odlično poznavanje odbrambenih napora Britanskog kraljevskog ratnog vazduhoplovstva bilo je ovekovečeno u jednoj čuvenoj rečenici: "Nikada u istoriji ljudskog ratovanja nije se dogodilo da veliki broj pojedinaca duguje toliko mnogo tako malom broju ljudi" pri tom misleći na engleske pilote od čije pobede u Bitci za Britaniju je zavisila sudbina Engleske.

Njegovi odlični odnosi sa Frenklinom D. Ruzveltom obezbedili su Ujedinjenom kraljevstvu isporuke značajne količine ratnog materijala koji je transportovan brodskim konvojima preko Severno-atlantskog okeana. Upravo iz tih razloga Čerčil je osetio veliko olakšanje kada je Ruzvelt po treći put izabran sa američkog predsednika. Odmah po reizboru Ruzvelt je inicirao uspostavljanje specijalnih ekonomskih odnosa sa Ujedinjenim kraljevstvom koji su omogućili da se Engleskoj obezbedi potreban ratni materijal bez nadoknade kao i transportni brodovi i to bez plaćanja poreza. Jednostavno rečeno Ruzvelt je ubedio američki Kongres da se cena koju Engleska plaća sastoji u odbrani Amerike i njenih interesa; i tako je nastao Lend-liz. Čerčil je imao 12 sastanaka na najvišem nivou sa Ruzveltom koji su rezultirali donošenjem Atlantske povelje, prve evropske strategije, Deklaracije Ujedinjenih nacija kao i drugih ratnih i političkih odluka. Čerčil je takođe inicirao i stvaranje Ureda za specijalne operacije (Special Operations Executive - SOE) pod rukovodstvom ministra ratne industrije Hjua Daltona koji je sa zapaženim uspehom organizovao partizanski otpor i subverzivne akcije na okupiranim teritorijama u Evropi; kao i Komandose koji će kasnije postati šablon za formiranje specijalnih snaga u armijama širom sveta. Rusi su Čerčilu zbog njegove upornosti i tvrdoglavosti dali nadimak "Britanski buldog".

Uprkos uspešnom vođenju rata neki Čerčilovi postupci izazvali su kontraverzu. Čerčil je u velikoj meri bio indiferentan, a možda i saglasan sa izazivanjem Velike Bengalske gladi 1943. godine zbog koje je umrlo 2,5 miliona Bengalaca. Nakon uspešnog osvajanja Britanske Burme japanske snage zapretile su Britanskoj Indiji. Smatra se da je odsustvo britanske pomoći izgladnelima u Bengalu bilo deo smišljene politike "spaljene zemlje" kako bi se u slučaju uspešne japanske invazije ovaj problem natovario neprijatelju na vrat. Čerčil je takođe podržao i bombardovanje Drezdena neposredno pred kraj rata uprkos tome što je grad imao mali vojni značaj ali je zato bio pretvoren u veliko prihvatilište za nemačke izbeglice sa istoka koje su se povlačile pred napredovanjem Crvene armije.

Čerčil je bio jedan od glavnih učesnika pregovora koji će ponovo iscrtati posleratne granice u Evropi i Aziji. Pregovori na tu temu započeti su početkom 1943. godine. Predlozi sporazuma o Evropskim granicama bili su ozvaničeni od strane Harija S. Trumana, Čerčila i Staljina na konferenciji u Posdamu.

Deo sporazuma koji se odnosio na granice Poljske kao i na njenu granicu sa Rusijom i Nemačkom smatrao se izdajničkim zato što je bio zaključen protivno stavovima zvanične Poljske vlade u egzilu. Čerčil je smatrao da je jedini način da se otkloni tenzija između ove dve nacije da se izvrši razmena stanovništva u pograničnim krajevima. Transfer stanovništva je na kraju sproveden na način koji je za posledicu imao patnju i smrt velikog broja ljudi. Čerčil je bio veliki protivnik aneksije Poljske od strane SSSR-a. U svojim delima žestoko se usprotivio aneksiji ali nije bio u mogućnosti da je spreči.

Posle Drugog svetskog rata

Iako je značaj uloge Vinstona Čerčila u Drugom svetskom ratu bio neosporan uspeo je da stvori mnoge neprijatelje u svojoj domovini. Javno se usprotivio brojnim popularnim idejama kao što je obezbeđenje zdravstvenog osiguranja i boljeg školovanja za najveći deo populacije što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u narodu, a naročito u onim slojevima koji su aktivno učestvovali u Drugom svetskom ratu. Na prvim posleratnim izborima Čerčil je pretrpeo težak poraz od kandidata Laburističke partije Klementa Atlija. Neki istoričari smatraju da je stav britanskog naroda bio da političar koji tako dobro vodi državu u ratu neće moći da je isto tako dobro vodi i u miru. Drugi pak tvrde da su poražavajući rezultati na izborima posledica ne negativnog stava prema Čerčilovoj ličnosti već loših rezultata vladavine Konzervativne partije ostvarenih tridesetih godina za vreme Boldvina i Čemberlena.

Čerčil je bio jedan od prvih zastupnika pan-evropejstva koje je vremenom dovelo do formiranja Evropskog jedinstvenog tržišta i kasnije Evropske Unije (zbog čega je jedna od tri glavne zgrade Evropskog Parlamenta nazvana po njegovom imenu). Čerčil je takođe bio zaslužan i za imenovanje Francuske za stalnog člana Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija.

Na početku hladnog rata prvi je upotrebio izraz "gvozdena zavesa" koji je prvobitno skovao Jozef Gebels. Ovaj izraz ušao je u široku upotrebu 1946. godine nakon govora u Vestminster koledžu u Misouriju kada je Čerčil, koji je inače bio gost Harija S. Trumana izjavio: "Od Šćećina na Baltiku do Trsta na Jadranskom moru spustila se gvozdena zavesa na kontinent. Iza ove linije se nalaze sve prestonice drevnih država Centralne i Istočne Evrope. Varšava, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, Beograd, Bukurešt i Sofija, svi ovi poznati gradovi i njihovo stanovništvo su deo teritorije koju sada moramo zvati Sovjetskom interesnom sferom".

Drugi mandat

U posleratnim godinama Čerčil je bio neumorni vođa konzervativne opozicije. Posle poraza laburista na opštim izborima 1951. godine ponovo je postao premijer. Bila je to treća vlada koju je formirao i u kojoj će ostati sve do svoje ostavke 1955. godine. Tokom ovog perioda obnovio je specijalne odnose između Britanije i SAD i aktivno je učestvovao u formiranju posleratnog poretka.

Njegova unutrašnja politika međutim ostala je u senci čitave serija spoljno-političkih kriza koje su delimično bile posledica stalnog opadalja Britanske vojske i imperijalnog prestiža i moći. Kako je bio jedan od najjačih zastupnika Britanije kao internacionalne sile Čerčil je često u ovakvim situacijama primenjivao direktnu akciju.

Priznanja

Odmah posle Drugog svetskog rata i poraza na izborima Čerčilu je ponuđeno mesto u Gornjem domu i titula prvog Vojvode od Londona. Nadajući se da njegova politička karijera još uvek nije gotova Čerčil je odbio ponuđenu čast.

1953. godine dobio je dva važna priznanja: proglašen je za Viteza podvezice (postavši Ser Vinston Čerčil) i dobio je Nobelovu nagradu za književnost "za umešnost u iznošenju istorijskih i bibliografskih opisa kao i za briljantno govorničko umeće koje je koristio u odbrani uzvišenih ljudskih vrednosti". U junu iste godine Čerčil je doživeo moždani udar zbog čega mu je desna strana tela ostala paralizovana. Zbog lošeg zdravstvenog stanja povukao se sa političke scene 5. aprila 1955. godine ali je zadržao položaj kancelara Univerziteta u Bristolu.

1956. godine dobio je "Karlspreis" (Šarlemanj nagradu) nagradu koju mu je dodelio nemački grad Ahen kao osobi koja je najviše doprinela evropskoj ideji i evropskom miru.

Nekoliko sledećih godina revidirao je i konačno objavio "Istoriju naroda engleskog govornog područja" u četiri toma. 1959. godine Čerčil je dobio titulu "Father of the House" - Otac doma postavši poslanik sa najdužim neprekidnim mandatom još od 1924. godine. Na ovoj funkciji ostao je sve do svog povlačenja iz Donjeg doma 1964. godine kada je titula "Oca doma" preneta na Reba Batlera.

Poslednji dani

Svestan svog lošeg fizičkog i mentalnog stanja Čerčil se povukao sa mesta premijera 1955. godine. Na mestu premijera zamenio ga je Entoni Idn. Penzionerske dane provodio je u Čartvelu i na jugu Francuske.

1963. na osnovu kongresnog akta predsednik SAD Džon F. Kenedi proglasio je Čerčila za prvog počasnog građanina SAD. Čerčil je bio suviše bolestan da bi prisustvovao ceremoniji u Beloj kući zbog čega su njegov sin i unuk primili nagradu umesto njega.

15. januara 1965. godine Čerčil je doživeo još jedan moždani udar koji je ostavio teške posledice. Preminuo je devet dana kasnije 24. januara 1965. godine tačno 70 godina od dana smrti njegovog oca. Njegov pogreb bio je najveće okupljanje državnih predstavnika iz preko 100 zemalja, predsednika država i članova kraljevskih porodica.

Po njegovoj želji sahranjen je na porodičnoj parceli u dvorištu crkve Sveti Martin u Bledonu blizu Vudstoka nedaleko od mesta njegovog rođenja u Blenhejmu.

Wikipedia
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

wild filly

Ženski
Poruka : 85778

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Pon 26 Nov - 0:09

Henry VIII Tudor

Čovek koji možda nije izazivao simpatije ljudi svog vremena, a možda ni današnjice. Ali svakako je jedan od najznačajnih vladara Engleske, koji je svojim postupcima obeležio i svetsku istoriju.

Henri VIII (Henry VIII of England; 28. jun 1491 — 28. januar 1547), vladao je Engleskom i Irskom od 1509. do 28. januara 1547. kada je umro. Pripadao je dinastiji Tjudor (Tudor) koju je osnovao njegov otac Henri VII (Henry VII of England). Rođen je kao treće od sedmoro dece Henrija VII i Elizabete od Jorka. Još kao sasvim malo dete dobio je titulu vojvode od Jorka. Dobio je vrhunsko obrazovanje i tečno govorio francuski, španski i latinski, pored svog maternjeg engleskog jezika.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Henri VIII

Artur je, kao deo sporazuma Henrija VII i ujedinjenih španskih kraljevina, oženio šesnaestogodišnju Katarinu 1501. godine. Godine 1502. Artur se razboleo i ubrzo umro, čime su sve prestolonasledničke dužnosti, zajedno sa titulom princa od Velsa, prešle Henriju. Nakon 14 meseci dogovorena je nova veridba, tada između Henrija i Katarine. Papa je odobrio veridbu koju bi crkva, inače, smatrala incestom, i to nakon insistiranja Katarinine majke.

Svojim prvim potezima Henri je kao novi vladar hteo da pokaže da će njegova vlast biti nešto po čemu će ga pamtiti. Na spoljnom planu počeo da vodi drugačiju politiku od miroljubive politike svoga oca – Henri je sebe smatrao ratničkim kraljem. Išao je do te mere da je uveo i novi način oslovljavanja monarha, koji od tada više nije oslovljavan sa “Vaša Milosti”, već sa “Vaše Veličanstvo”. U celini, spoljnopolitički je Englesku uključio u tadašnje evropske političke tokove i zbivanja, kao važan i neprelazan, iako ne presudan, faktor. Henrijev privatni život se vrlo često isprepletao sa državnim poslovima i politikom.

Katarina Aragonska (Catherine of Aragon) je ostajala u drugom stanju čak sedam puta, ali je samo jedno dete uspelo da preživi, kćerka Marija koja je u istoriji kasnije bila poznata kao Krvava Meri (Mary I of England; 18. februar 1516 — 17. novembar 1558).

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sve žene Henrija VIII

Žena zbog koje se desio najveći istorijski preokret jedne države je svakako Ana Bolen (Anne Boleyn; između 1501. i 1507 — 19. maj 1536). Kod Henrija prevladala je njegova želja da dobije zakonitog sina, a jedini način da ga dobije sa Anom Bolen bio je da se rastavi od Katarine. Stoga je pokušao da ubedi papu Klementa VII (Clement VII) da je Katarinin brak sa Arturom konzumiran, te da taj brak mora biti poništen u skladu sa crkvenim propisima. Papa 1529. godine pod pritiskom Karla V, cara Svetog Rimskog carstva (Karl V), odbija da ispuni Henrijev zahtev.

Kada mu papa, pod uticajem katoličkih kraljeva, nije dozvolio da se razvede od svoje prve žene, prekinuo je sve veze sa Vatikanom i Rimom, i Zakonom o supremaciji 1534. godine proglasio se za vrhovnog vladara engleske crkve i samim tim engleska crkva je svrstana u protestantske, kasnije nazvana anglikanska. Henri, koji je u početku vladavine nosio titulu branioca vere, ekskomuniciran je iz Katoličke crkve od strane pape 1533. godine. Ana Bolin je rodila kćerku Elizabetu. Posle nekoliko pobačaja, i bez nade za sinom, Tomas Kromvel (Thomas Cromwell), Anin nekadašnji saveznik, optužio je Anu za preljubu, incest sa bratom Džordžom, kao i veštičarenje. Ove optužbe su dovele do njenog pogubljenja 1536. godine. Posle toga se ženio još šest puta i dobio je sina sa trećom ženom Džejn Simor (Jane Seymour), Edvarda VI (Edward VI of England).

U roku od nešto više od jedne decenije sve troje njegove zakonite dece izmeniće se na engleskom tronu, i to tako da nijedno iza sebe neće ostaviti potomstvo.

Wannabe










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

Abu Dabi

Muški
Poruka : 130824

Učlanjen : 07.04.2011


Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610Čet 27 Dec - 14:00

Ernesto Che Guevara – 45 godina kasnije

[You must be registered and logged in to see this image.]


Uvod
Priča o Ernestu Che Guevari je „priča o jednom čovjeku, vremenu i prostoru“.(1) To je priča o borcu, teoretičaru i praktičnom revolucionaru. O Cheu su napisane stotine knjiga, članaka, rasprava, snimani su filmovi i pisane pjesme, stoga će ovaj članak obuhvatiti samo najvažnije dijelove Guevarine biografiju, koji su nužni za razumjevanje njegovog djelovanja. U radu će se pokušati prikazati Ernesta Guevaru kroz prizmu socijalnih, antikolonijalni te imperijalističkih previranja koja su se odigravala 60-ih godina 20. stoljeća. Također će se prikazati prostor Latinske Amerike i njegove specifičnosti, koje uključuju revolucije te duga razdoblja vladavine vojnih hunti. U okvirima latinskoameričkog prostora te društvenih gibanja, rad će pokušati predstaviti glavne smjernice Che Guevarine politike antiimperijalizma, njegove foco teorije o gerilskom ratovanju te njegovu ostavštinu. Pokušat će se dati odgovor na pitanje „živi li zaista Che Guevara i nakon smrti“, kao što je Revolucionar i želio.

Zbog važnosti njegove politike treba se izbjegavati pristup Che Guevari u okvirima utopije ili romantičarskog sanjarenja. U svojim govorima pred Generalnom skupštinom UN-a te u govoru na Drugoj afro-azijskoj ekonomskoj konferenciji u Alžiru, Che je itekako bio realan i lišen sanjarenja, kada je ukazao na nedostatak proleterskog internacionalizma i na nesocijalističko ponašanje određenih država, koje su se deklarirale kao socijalističke zemlje. Ta se kritika posebno odnosila na SSSR.

Prema Che Guevari međunarodna situacija u kojoj se svijet nalazio 60-ih godina 20. stoljeća, predstavljala je uvjete koji su omogućavali ujedinjenu borbu nerazvijenih država protiv ugnjetavanja ekonomski moćnijih zemalja.

Desetljeće društvenih promijena


Na šezdesete se godine 20. stoljeća često osvrće kao na desetljeće Psiha, Doktora Živaga, Diplomca, spuštanja čovjeka na mjesec, Ford Mustanga, hipijevaca, Herberta Marcusa te parola poput: vodite ljubav, a ne rat ili manje spomenika, više razmišljanja.

Bilo je to desetljeće koje je uzdrmalo konzervativnost 50-ih godina i zagovaralo otpor kao potrebu suvremenog društva. Ljudi su se okupljali u brojne socijalne pokrete koji su zahtijevali jednakost građanskih prava, seksualnu revoluciju te kraj rata u Vijetnamu. Unatoč tomu, to je desetljeće ipak uspjelo pokazati svu brutalnost ljudskog roda. Tako su 60-te obilježene gradnjom Berlinskog zida (1961.), ubojstvima Patricea Lumumbe u Kongu (1961.)., Johna F. Kennedya (1963.), Martina Luthera Kinga te Roberta Kennedyja (1968.).

Zvučnu kulisu ovom desetljeću čine bendovi poput Beatlesa, The Byrdsa, Creedence Cleanwater Revival, sentiši Otisa Reedinga te rock zvuk Kinksa.

Početkom šezdesetih godina proces dekolonizacije bio je u punom zamahu. Jedan dio zemalja Afrike bio je slobodan dok se drugi još borio za neovisnost. Ta nacionalnooslobodilačka borba polako se 60-ih pretvarala u antikolonijalnu, odnosno socijalističu revoluciju. Antineokolonijalni te socijalni otpor, šezdesetih se godina, najviše osjetio u Latinskoj Americi. Stoga je upravo na tom području nastao simbol i lice otpora – Ernesto Che Guevara, Argentinac, koji se odrekao svoga kubanskog državljanstva, kao bi stvorio „…dva, tri, više Vijetnama“. Međutim, u isto vrijeme rastao je i otpor prema bilo kojem pravcu koji bi doveo do sloma imperijalizma, stoga je u listopadu 1967. godine ubijeno „najkompletnije biće našeg doba“, kako je Jean-Paul Sarte okarakterizirao Che Guevaru.

Latinska Amerika u kontekstu društvenog otpora 60-ih godina


Aqui se respira lucha

Razloge zašto je „lice otpora“ nastalo upravo na latinskoameričkom području možemo tražiti u kolonijalnom razdoblju te specifičnim odnosu Sjedinjenih Država prema ovom prostoru. Taj j eodnos uvijek išao u smjeru stvaranja što veće ovisnosti zemalja ovog prostora o Sjedinjenim Državama. Otvorene pretenzije na ovo područje Sjedinjene Američke Države su pokazale 1823., proglašenjem Monroove doktrine, koja je imala za cilj spriječiti „europsko uplitanje“ u latinskoameričke poslove. Time je proklamirana politika „pretvaranja Amerike u otok kupnjama (…) i sprečavanja svih europskih sila da se ponovno domognu svojih posjeda i prošire svoj utjecaj na kontinetnu“. (2)

Nakon razdoblja kolonijalizma na ovom području uslijedila je vladavina veleposjedničke elite koja je imala potporu Katoličke crkve i vojske. Uslijed sve veće svijesti ljudi o siromaštvu i nejednakosti u vojsci su se pojavili oficiri s demagoškom i populističkom retorikom. Takva retorika je imala pozitivan odjek u narodnim masama. Uslijed velike nepismenosti, nerazvijene industrije te velike populacijske eksplozije dolazi do razvoja revolucionarnog stanja, kao odgovora na navedeno.

Latinska Amerike 50-ih godina 20. stoljeća postaje poligon vojnih pučeva i revolucija. Od stjecanja nezavisnost (sredina 19. stoljeća) pa sve do 1964. godine u Latinskoj Americi bilo je izvedeno115 uspješnih nasilnih prevrata (revolucija) te 300 neuspješnih. Revolucije su uglavnom imale kolonijalni, antineokolonijalni te socijalni predznak. Na vlast su dolazili „uniformirani predsjednici“ koji su često birali sami sebe, poput Alfreda Stroessnera u Paragvaju. U Kolumbiji je tako 1953. godine svrgnut general Gomez, koji je zamijenjen drugim generalom – Gustavom Rojasom Pinillom. U nekim državama je došlo do pobune protiv oligarhijskih vlasti, koje su u mnogim zemljama bile potpomognute američkim kompanijama. Tako je u travnju 1952. godine u Boliviji započeo ustanak kojega su vodili Revolucionarni nacionalistički pokret MNR (Movimento Nacionalista Revolucionario) i COB (Central Obrera Boliviana). (3)

Latinska Amerika ima nekoliko fenomena koji ju obilježavaju i čine drugačijom. Tu su prije svega već spomenute revolucije, vojni prevrati, pučevi, hunte, cauddila te izrazito snažni antiimperijalizam, prisutan još od borbe za nezavisnost. Većina zemalja je obilježena autoritatizmom jednoga čovjeka, tako da je cijelo jedno razdoblje nazvano prema autoritativnom vođi – porfirizam, peronizam, menemizam, batljizam itd.(4)

Zemlje Latinske Amerike godinama su bile obilježene sintagmom – banana država. S druge strane upravo su te zemlje u drugoj polovici XX. stoljeća bile utopističke oaze mnogim europskim intelektualcima, poput Regisu Debrayju.

Zemlje regije, stvorile su kroz svoje ratove za neovisnost, narodne junake, pretvorivši ih u mitove. Upravo latinskoamerički revolucionari čine suvremenu ikonografiju svih vrsta otpora. Mitovi poput Che Guevare, Joséa Martíja, Emiliana Zapate te Camila Torresa Restrepa predstavljaju integracijsku nit na prostorima Latinske Amerike te se na temelju njihovih djelovanja rađa bunt današnje Latinske Amerike.



“Movimiento 26 de Julio” traka za ruku

La Poderosa i Gvatemala stvaraju revolucionara


Ove se godine, točnije 9. listopada, navršava 45 godine od ubojstva Ernesta Che Guevara, u malom bolivijskom selu La Higuera, te 52 godine otkako je Alberto Korda snimio vizualni identitet 20. stoljeća – fotografiju Guerrillero Heroico. Godišnjica smrti Che Guevare na Kubi se slavi kao Dan heroja.

Kao što je poznato, Ernesto Guevara je rođen 1928. godine u Argentini, u građanskoj obitelji. Zbog astme, koju je dobio s dvije godine, obitelj se iz Buenos Airesa, preselila u Córdobu, međutim 1945. ponovno se vraćaju u Buenos Aires. Kako je bio boležljivo dijete najveći dio vremena je provodio uz majku koja ga je naučila francuski jezik te usadila mu ljubav prema književnosti, koja će ga s vremonom pretovoriti u skribomana. Imao je velike intelektualne interese. Stoga Leycester Coltman, ističe kako ga je zanimalo sve od poezije do arheologije. U ranoj mladosti Guevara nije pretjerano pokazivao interes za politiku i društvena zbivanja. Stoga mnogi smatraju kako njegova revolucije započinje na starommotociklu, La Poderosi, odnosno s njegova dva putovanja Latinskom Amerikom. Prvo putovanje je započelo početkom 50-ih godina, kada je još mladi student medicine zajedno s Albertom Granadom (5) proputovao Južnu Ameriku (Čile, Peru, Kolumbija, Venecuela – odakle je avionom otišao u Miami, da bi se u kolovozu vratio u Córdobu) te se po prvi puta susreo s latinskoameričkom bijedom. U svojim zapisima s tog putovanja Che o Čileu piše: „…nezaposlenost je visoka i vlasti omogućuju slabu zaštitu radnicima (…). Pravi valovi Čileanaca zbog toga su prisiljeni emigrirati u Argentinu, u potrazi za legendarnim zlatnim gradom koji je politička propaganda ponudila onima koji žive zapadno odande. (…) Bolnice su bez novca i nedostaju im medicinska i ostala adekvatna oprema. Vidjeli smo prljave operacijske sale sa slabim osvjetljenjem, i to ne samo u malim mjestima nego i u Valparaísu. Nema dovoljno kirurškh instrumenata. Kupaonice su prljave. Higijena je loša.“ (6) Che u zapisima nadalje ističe: „Najveći pokušaj Čile mora učiniti da skine Jenkije s leđa, zadatak koji je trenutačno pravi herkulovski pothvat, zbog količine dolara koju je SAD investirao u tu državu i zbog lakoće s kojom stišće ekonomski mišić kad god su mu interesi ugroženi.“ (7)

Nakon što se vratio s putovanja 1953. godine Ernesto je diplomirao na Medicinskom fakultetu te je uskoro krenuo na drugo putovanje po Latinskoj Americi. Proputovao je Boliviju, Peru, Panamu, Kostariku i Gvatemalu. Uvidjevši svu bijedu Latinske Amerike, mladi Guevara postaje svijestan nužnosti otpora, prije svega onog oružanog. Stoga prvu polovicu 50-ih godina možemo odrediti kao period u kojemu se u Ernestu Guevaru rađa revolucionara.

Pedesete su godine označile i novu etapu u američkoj vanjskoj politici. Naime, tada prvi puta dolazi do direktnog rušenja pojedinih demokratski izabranih predsjednika država.(Cool Takva taktika je prenesena i na područje Latinske Amerike.

Nakon svoga drugog putovanja Guevara se zadržava u Gvatemali. Kako se pred kraj fakulteta počeo zanimati za marksizam i lenjinizam Guevaru su privukli „socijalistički potezi“ posebice agrarna reforma, gvatemalskog predsjednika Jacoba Arbenza.(9) Bilo je to odlučujuće razdoblje za njegove kasnije revolucionarno djelovanje, koje ga je zajedno s prijašnjim putovanjem Latinskom Amerikom definiralo kao budućeg borca protiv imperijalizma.

Dolaskom na vlast Arbenza je proglasio zakon o agrarnoj reformi koji je pogađao velike američke kompanije, posebno United Fruit Company.

Situacija u Gvatemali bila je kastrofična. Deset milijuna Gvatemalac patilo je od krajnjeg siromaštva i socijalne nebrige. „To je svjesnomu dijelu naroda bilo još nepodnošljivije zbog blagostanja malobrojne manjine i ekonomske prevlasti stranih poduzeća koja su posjedovala ne samo mnogo zemlje nego i željeznicu, brodogradilišta i komunalna poduzeća.“ Stoga je jedna od prvih točaka Arbenzove političke kampanje bila nacionalizacija stranih poduzeća. Peter Calvocoressi navodi kako je Arbenzova pobjeda na izborima „uznemirila Sjedinjene Američke Države gdje su novi režim (prijeporno) smatrali prokomunističkim ili prethodnicom komunizma, pa stoga prijetnjom Panamskom kanalu, kao i (…) neprijateljem stranog kapitalizma, osobito kompanije United Fruit kao vlasnika desetine zemlje, koja je u Gvatemali bila još moćnija negoli Anglo-Iranian Oil Company u Iranu i ometala bitnu agrarnu reformu“.(10)

Kako se taktika rušenja legalno izabranih predsjednika pokazala uspješnom u Iranu, po istom je predlošku došlo do rušenja Arbenza, u lipnju 1954. godine. Tako je Arbenza uskoro proglašen komunistom te je uz odobrenje, prema CIA-inim deklasificiranim dokumentima, predsjednika Eisenhowera te potporu nekih država Srednje Amerike došlo do vojnog udara u kojemu je Arbenza srušen. Slučaj rušenja Arbenza navodi se kao prvo rušenje legalno izabranog predsjednika u Latinskoj Americi.(11) Bio je to događaj koji je u Guevari dodatno produbio ideju borbe protiv svakog oblika imperijalizma. Stoga je slučaj rušenja Arbenza učvrsto njegova markistička uvjerenja i ideju o potrebi oružanog otpora.

Kavansko društvo(12)i Ernesto Guevara (Ernesto postaje Che)

Nakon pada Arbenza došlo je do progona i zatvaranja velikog broja ljevičara, socijalista i svakog tko se usudio usprotiviti novoj vlasti. Većina ljevičara, poput Ernesta Guevare, pronašla je utočište u Meksiku.(13) Guevara je u to vrijeme, prema riječima Fidela Castra, već bio uvjereni marksista.

Preko Raula Castra, Guevara se upoznaje s Fidelom, koji je nakon dvije godine provedene u zatvoru, u sklopu Batistinog zakona o bezuvjetnom oprostu oslobođen u svibnju 1955. godine.(14) Raul je kao i Guevara, za razliku od Fidela, već bio uvjereni marksist. Dio kubanske organizacije MR-26-7 (Movimento Revolucionario 26 de Julio) već se nalazio u Meksiku. Taj je dio trebao organizirati i izvježbati gerilu koja se pomorskim putem trebala vratiti na Kubu.(15) Bilo je to kavansko društvo prognanika koje je 1955. godine primilo asmatičnog argentinskog liječnika. U prisjećanjima na te rane dane Kubanske revolucije, Castro ističe kako je „odmah zavolio Guevaru“ koji je bio „osoba široke opće kulture i velike inteligencije.“ Castro ističe kako je Guevara „…bio liječnik koji je postao vojnik a da pritom ni u jednom trenutku nije prestao biti liječnik“.(16) Guevara nije imao nikakvog vojničkog iskustva stoga je zajedno s ostalim pripadnicima buduće kubanske gerile vježbao gađanje na imanju bivšeg sljedbenika Pancha Ville. U to je vrijeme imao funkciju liječnika jedinice.

Tijekom Revolucije(17) Che se pokazao iznimno sposobnim gerilcem, pa ga je Castro unaprijedio u čin comadanta (najviši čin u gerilskoj vojsci). Che, između ostalog, oslobađa područja Bueycita, El Hombrita te kao najveći ratni plijen Santa Claru.(18) U kolovozu Che se sa 150 boraca uputio iz El Jíbara prema Dos Arroyosu, bio je to put dug 677 km, a trajao je 50 dana. U to vrijeme kolona je kampirala 41 put te jela svega 15 puta.(19)

Nakon pobjede Kubanske revolucije u siječnju 1959. godine, Che Guevara je zajedno s Fidelom i Raulom Castrom, Camilom Cienfuegosom(20) te Juanom Almeidom Bosqueom činio okosnicu nove vlasti. Che Guevara je bio zadužen za nacionalizaciju industrije te je u veljači 1961., imenovan ministrom industrije, a kasnije i direktorom Narodne banke.

Ubrzo nakon dolaska na vlast uslijedili su Guevarini međunarodni posjeti, u sklopu kojih je u dva navrata posjetio i Jugoslaviju (1959. i 1969. godine).

U ovom periodu Che je još uvijek gajio velike simpatije prema Sovjetskom savezu.

Međunarodna situacija 60-ih godina – nužnost oružane borbe


Kako je prethodno izneseno, stanje u svijetu početkom 60-ih godina bilo je obilježeno dekolonizacijom. Iscrpljene, Drugim svjetskim ratom, europske sile su bile prisiljene promijeniti svoje stare kolonijalne odnose. Tako je nastale nezavisne države poput, Indije i Indonezije. Dekolonizacije je uzmala sve više maha. Međutim, neke stare kolonijalne sile nisu se htjele predati bez borbe. Tako se Francuska iz Jugoistočne Azije povukle tek nakon bitke i poraza za Dien Bien Phu (1954.)

Međutim, nakon razdoblja kolonijalizma uslijedilo je neokolonijalno razdoblje odnosno razdoblje imperijalizma, u kojima je ekonomska vlast postala novi oblik prevlasti.

Kolonizirane zemlje bile su „…žrtvom kolonijalizma i imperijalizma, a zatim i neravnopravne raspodjele nacionalnog dohotka, a onda je njihov kolonijalni položaj pridonio daljnjem zaostajanju za razvijenim zemljama.“(21) Borbe u svijetu, poput alžirske borba za nezavisnost te situacije u Jugoistočnoj Aziji (Laos, Kambodža, Vijetnam) zajedno s ekonomskom neujednačenošću bili su uvjeti, koji su prema Cheu zahtijevali oružanu borbu. U tome Che slijedi nasljeđe kubanskog borca za neovisnost Joséa Martíja, prema kojemu je zločinac onaj koji ne otpočne neizbježni rat. Stoga Che smatra kako nasilje nije samo baština eksploatatora, nego da ga mogu i moraju upotrijebiti i eksploatirani, kada za to dođe vrijeme. Prema Cheu nasilja se ne treba bojati pri rađanju novog društva, „ali nasilje treba da otpočne samo i tačno u trenutku kada vođe naroda budu smatrale da su prilike za to najpovoljnije.“(22)

Tijekom prve polovine 60-ih godina na području Latinske Amerike su se vodile borbe u Gvatemali, Venezueli i Kolumbiji. Che je pozivao na solidarnost s tim zemljama koje s oružjem u ruci, odlučno kažu ‘ne’ imperijalističkom neprijatelju.

Che Guevara je shvatio, na primjeru Vijetnama, kako stari kolonijalizam biva zamijenjen imperijalizmom.(23) Stoga on ne biva miran na Kubi, nego teži solidarnosti s ostalim narodima koji su se, početkom 60-ih godina, nalazili pod novim neokolonijalnim režimima. Nakon pobjede Revolucije na Kubi Guevara sve više iznosi svoje težnje o širenju revolucije na ostatak svijeta, posebno na Latinsku Ameriku. Njegova je težnja i cilj da Ande postanu Sierra Maestra Latinske Amerike. Tu težnju Che je iznio Castru još u Meksiku, kada mu je rekao: Jedino što ću zahtijevati kad revolucija uspije, je da mogu slobodno napustiti Kubu i otići u Argentinu. I želim da se ta mogućnost ne ograniči tobože važnijim državnim poslovima. Vidljivo je kako Guevara nikada nije imao namjeru ostati na Kubi u sklopu vladajućeg aparata. Tomu u prilog ide u njegova izjava koju je rekao prilikom razgovora sa svojim ocem u kojoj kaže kako se ne misli više baviti medicinom, Che kaže: O mojoj medicini mogu ti reći da sam je upravo napustio. Sad sam ratnik koji poduprie Vladu. Što će biti sa mnom? Ni sam ne znam u kojoj ću zemlji ostaviti kosti svoje!

Che je itekako bo svjestan stanja u svijetu i međunarodnih odnosa koji su se bazirali na neokolonijalizmu, stoga je smatrao kako takva situacija određuje sadašnjost kao vrijeme borbe.



Che Guevara i Fidel Castro

Stanje na Kubi nakon pobjede Revolucije

Početak 60-ih bio je prilično turbulentan za nove kubanske vlasti. Naime, u ožujku 1961. došlo je od eksplozije francuskog broda La Coubre, koji je prenosio belgijsku pošiljku oružja i streljiva. Castro je za to optužio Sjedinjene Države.(24)

Kubanske su se vlasti ubrzo našle na kušnji te u sve većoj međunarodnoj izolaciji. Naime, uslijedio je niz terorističkih napada na Kubu. Jedna od prvih operacija je bila napad na rafineriju Hermanos Díaz iz Santiaga de Cube, a zatim je uslijedio napad na Kino Riego u Pinaru del Rio. U travnju 1961. godine, dolazi do iskrcavanja jednog dijela kubanskih emigranata, obučavanih od strane CIA-e, u Zaljevu svinja (Bahía de los Cochinos; Playa Girón). Brigada od 1500 kubanskih kontrarevolucionara bila je poražana za manje od 72 sata. Bila je to pobjeda koja je Kubanskoj revoluciji dala krila. Nakon neuspjeha iskrcavanja američke su vlasti odobrile niz operacije kodnog imena Mangosta, kako bi destabilizirale novu kubansku vlast.

Nakon što je Kubi nametnut embargo, zemlja ubrzo biva isključena iz Organizacije američkih država (1962.). Uslijedila je potpuna gospodarska blokada Kube.

U listopadu 1962. godine, svijet se našao na rubu nuklearnog rata. Predsjednik Kennedy je naredio pomorsku blokadu Kube, kako bi ju prisilio na povlačenje sovjetskih nuklearnih raketa, koje su bile instalirane na otoku. Ono što će uslijediti stvorit će negativan stav Che Guevare prema Sovjetskom Savezu, ali će dovesti i do promijena u njegovom odnosu s Fidelom Castrom. Naime, Sovjeti su bez konzultacija s Kubancima odlučili povući rakete. Che je to smatrao velikom uvredom za kubanske vlasti, dok je Fidel problemu pristupio pragmatičnije, znajući kako su Sovjeti Kubi itekako potrebni. Danas postoje teze prema kojima je Che zahtijevao ispaljivanje nuklearnih raketa prema SAD-u te početak nuklearnog rata.

Unatoč početku razvoja tenzija u odnosu prema Che Guevari i njegovom odnosu prema Sovjetskom Savezu Fidel u travnju odlazi u prvi posjet SSSR-u.(25)

Međunarodna situacija se zaoštravala te je Che bio sve uvjereniji kako dolazi vrijeme kada mora napustiti Kubu i pristupiti širenju revolucije. U travnju 1964. godine u Brazilu je izvršen vojni udar kojim je srušen reformistički predsjednik Goularta, koji je netom proglasio argarnu reformu, dok je u Boliviji državni udar izvršio general Barrientosa. Situacija se u Latinskoj Americi dodatno zaoštrila američkim iskrcavanjem u Dominikanskoj republici, u travnju 1965. godine, kako bi se spriječio povratak na vlast Juana Boscha. Tom prilikom Lyndon Johnson je izjavio: „Nećemo tolerirati drugu Kubu na Karibima.“

Temeljne odrednice Cheovog djelovanja

Che – maoista, bankunjista ili nešto treće….
Mnoga se koplja lome oko ideoloških odrednica Ernesta Che Guevare. Tako se Guevaru pokušava predstaviti kao trockista, marksista, maoista, komunista, staljinista ili zagovornika totalitarnog sustava. Njegove ga pristaše, pak s druge strane, definiraju kao bakunjista, antiimperijalista te borca za slobodu. Pri pokušaju ideološkog definiranja Che Guevare potrebno je spomenuti njegovu izjavu prilikom boravka u meksičkom zatvoru.(26) Fidel u knjizi Biografija u dva glasa, navodi kako im je Guevara stvorio probleme kada je na policijsko pitanje je li komunista, odgovorio: „Da, komunista sam.“ Ovaj Guevarin ispad, Castro interpretira kao taktičku pogrešku, načinjenu pod utjecajem epike komunističke literature. Castro oštro odbacuje tezu da je Guevara bio trockista te ističe kako nikada nije čuo da priča o Trockome. Fidel ga definira kao lenjinistu koji je oštro kritizirao Staljinov kult ličnosti, a branio Marxa i Lenjina.

Postoje mnogi publicisti, povjesničari i ini stručnjaci koji osporavaju Che Guevaru kao borca za slobodu te ga karakteriziraju, poput Paula Bermana, kao totalitaristu koji nije napravio ništa osim „apsolutne katastrofe“ te ga ističe kao „tvrdog prosovjetskog pristašu“. Međutim, dovoljno se prisjetiti Che Guevarinog govora u Alžiru, kako bi se uvidjela apsurdnost navodnog „Cheovog oduševljenja Sovjetskim Savezom“.

U oproštajnom pismu roditeljima Che piše kako će mnogi reći da je avanturista, što on i sam priznaje, ali ističe „na drukčiji način i drukčije od onih koji daju život da bi pokazali svoje istine.“(27)

Chea je najjednostavnije predstaviti, ali nikako pokušati definirati, kroz prizmu njegovih riječi i ideja koje su uvijek slijedila djela. Čitajući njegove govore i spise daje se uvid kako je Che Guevara bio protiv imperijalizma i ugrožavanja mirne koegzistencije. Che se zalagao za društvo u kojemu će čovjek razviti novi odnos prema radu, bratski osjećaj za sve ugnjetavane narode te za čovjeka koji će osjećati obavezu i dužnost bezuvjetne pomoći ugnjetavanim narodima.

U ovom dijelu će se rada pokušati predstaviti Che Guevara kroz njegovo shvaćanje socijalističkog čovjeka te kroz proleterski internacionalizam. Te su dvije odrednice iznimno bitne za razumijevanje Che Guevare.

Odnos prema radu – stvaranje novog čovjeka


Che Guevara je smatrao kako socijalizam predstavlja ukidanje eksploatacije čovjeka od strane čovjeka. Stoga iznosi kako socijalizam „može postojati samo ako promena u svesti ljudi dovede do novog bratskog stava prema čovečanstvu, kako na pojedinačnom planu u društvu koje izgrađuje ili je izgradio socijalizam, tako i na svetskom planu, prema svim narodima koji trpi imperijalističko ugnjetavanje“.(28) Iako ga njegovi kritičari nazivaju hladnokrvnim ubojicom, Che Guevara u jednom svom spisu naglašava „Dozvolite mi da kažem, makar, ispao smešan, da se pravi revolucionar rukovodi visokim osjećajima velikodušnosti; nemoguće je zamisliti pravog revolucionara bez tog svojstva.(29)

Guevara je, kako je prethodno navedeno, putovanjem Latinskom Amerikom te iskustvom u Gvatemali uvidio kako sloboda u pravom smislu riječi ne postoji, nego da postoji samo eksploatirana radna snaga koja radi za određene zemlje i njihove ciljeve. Stoga je jedan od njegovih ciljeva bio sprječavanje stvaranja najamnih radnika koji su potčinjeni općem mišljenju. Za to je, smatrao je Che, potrebno stvoriti novog čovjeka za kojega će rad biti nagrada te koji će se moći solidarizirati s patnjama ugnjetavanih ljudi diljem svijeta. Prema Guevarinom shvaćanju pomoću rada se izgrađuje novi čovjek koji mora izgraditi svoje osobno djelo, u protivnom postaje sramni plaćenik ili propada. Stoga je propagirao organiziranje dobrovoljnog rada. Che nije želio da čovjeka svakodnevno umire tokom onih osam sati kada se nalazi u ulozi robe, on je želio čovjeka koji će imati aktivnu društvenu ulogu te da ima osjećaj obaveze pomaganja široj zajednici putem volontiranja i javnih radova. Smatrao je kako rad treba dobiti novi karakter te da više ne služi kao izrabljivački mehanizam.

Prema Cheu prvobitni grijeh intelektualca i umjetnika je što oni nisu autentični revolucionari. Che smatra „što više budemo širili polje kulture i mogućnosti izražavanja, tim ćemo više omogućiti pojavljivanje izuzetnih umetnika“.(30) Ti novi umjetnici predstavljaju stvaranje nove generacije kojoj će rad biti nagrada.

Nužnost solidarnosti među potlačenim narodima


Jedna od temeljnih teorijskih postavka Che Guevara bila je proleterski internacionalizam odnosno nužnost solidarnosti među svim eksploatiranim narodima u svijetu. U svojim govorima, posebno u govoru pred Generalnom skupštinom UN-a, 1964. godine, te u govoru koji je održao u Alžiru, na Drugoj afro-azijskoj ekonomskoj konferenciji, u veljači 1965.(31), istaknuo je potrebu međunarodne solidarnosti među nerazvijenim narodima.(32)

Proleterski internacionalizam, između ostaloga obuhvaća, ekonomsku i vojnu pomoć. Che je u Alžiru naglasio kako je životni standard najjačih zemalja „zasnovan na bedi naših zemalja“. Stoga Che predlaže stvaranje novih ekonomskih odnosa u kojima će prestati prešutno suučesništvo nekih socijalističkih zemalja koje trguju s kapitalističkim zemljama. Che ističe kako bi socijalističke zemlje trebale trgovati same između sebe. Prvi korak k tome je određivanje cijena koje će omogućiti razvoj. Druga bitna pretpostavka oživljavanja ovoga plana je da određene socijalističke zemlje investiraju u nerazvijene zemlje. Na taj način „bi se ogromna latentna energija naših bedno eksploatisanih i u svom razvoju nikad pomognutih kontinenata, mogla pokrenuti i bilo bi moguće započeti novu etapu istinske međunarodne podele rada (…). Države na čijem bi se teritorijima ulagalo imale bi nad tim investicijama sva prava koja proističu ih suverenog vlasništva, bez ikakove obaveze plaćanja ili kredita“.(33)

Che ističe kako se zemlja ne oslobađa samo proglašenjem neovisnost ili oružanom pobjedom, nego navodi kako prava sloboda nastaje „kada prestane ekonomska dominacija imperijalizma nad jednim narodom“.(34)

Proleterski internacionalizam Che podrazumijeva kao pomoć i dužnost svakog slobodnog čovjeka. Taj internacionalizam uključuje dužnost oružane potpore napadnutim zemljama, pri tome Che smatra kako se oružje ne smije prodavati: „U našem svetu oružje ne bi smelo da bude roba; ono mora biti izručeno potpuno besplatno, u potrebnim količinama, narodima koji ga traže da bi ga upotrebili protiv zajedničkog neprijatelja.“(35)

Njegov proleterski internacionalizam bio je protunacionalistički. Che navodi: „Svaka kap krvi prolivena na tlu pod čijom zastavom čovjek nije rođen, predstavlja novo iskustvo za onoga koji ga preživi, (…) Vreme je da ublažimo naša razmimoilaženja i da se stavimo u službu borbe.“(36) Stoga Che i upućuje poziv Trikonintentali (zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike) ističući jednake uvijete bijede i siromaštva, koji vladaju u tim zemljama. Na temelju tih nejednakosti treba se razviti solidarnost koja će potaknuti oružanu borbu koja će svrgnuti nenarodne vođe. Che je bio uvjeren u ovaj povijesni razvoj jer je smatrao kako narodi ne mogu prihvatiti i priznati vođe koje nisu sami birali. Takvo shvaćanje podrazumijeva kako su nacionalne države glavni čimbenici kapitalističke eksploatacije, stoga treba prevladati nadnacionalna i solidarna politika među slabije razvijenim zemljama. Prema Cheu „obična logika određuje neophodnost saveza između nerazvijenih naroda i socijalističkih zemalja. Ako i nema drugog činioca ujedinjenja, to će biti zajednički neprijatelj“.(37) Stoga Che 1965. godine odlazi u Kongo kako bi na principima foco teorije razvio gerilski pokret protiv Mobutua koji je uživao imperijalističku potporu. Međutim, nespremnost i slaba mogućnost obuke pripadnika Kabilovih snaga onemogućila je primjenu foco terorije te širenje kontinentalne revolucije.

Guevara je bio itekako svjestan opasnosti od dogmatizma kao i slabosti koja prijeti izgradnji novog društva. Che upozorava kako „Čovek koji ceo svoj život posvećuje revoluciji ne sme dozvoliti da ga omete pomisao na ono što nema neko dete, na njegove dotrajale cipele, na ono neophodno što nedostaje njegovoj porodici. Ako dozvoli da ga te brige zaokupe, on stvara povoljno tlo za delovanje korupcije.“(38)

Che ističe kako avangardni revolucionari moraju njegovati ljubav prema narodima, „prema najsvetijim ciljevima, i da je učine jedinstvenom, nedeljivom.“(39)

Valja naglasiti kako se Che u borbi protiv imperijalizama nije oslanjao na nacionalne Komunističke partije.

Iz Cheovih spisa proizlazi da je temeljna ideje njegove revolucije stvaranje otpora protiv dekadencije 20. stoljeća te izgradnja solidarnosti među svim potlačenima narodima u svijetu. Za ostvarenje takvog cilja potrebno je organizirati oružanu borbu koja će osigurati slobodu potlačenim narodima, bez ekonomskih okova imperijalnih sila.

Foco teorija i Kontinentalna revolucija


Che je bio zagovornik oružane borbe, kao jedinog načina borbe. Miroslav Pečujlić ističe kako su na području Latinske Amerike prveladavale dvije različite vizije borbe protiv imperijalizma: „krajnje radikalna i do ekstremizma izvedne taktika Če Guevare i mirna ustavno-parlamentarna Aljendeova…“(40) Za razliku od Salvadora Allendea(41), koji je zagovarao promijenu sustava kroz parlamentarno djelovanje, Che je smatrao kako je takva borba uzaludna te je nasuprot njoj zagovaro nužnost oružane borbe. Isticao je kako su narodi Latinske Amerike na ovaj ili onaj način ostali robovi, a da su osnovne nade naroda nestale pod jarmom oligarhija i kapitala. Stoga se Che zalagao se oslobođenje putem neprekidne borbe, odnosno permanentne revolucije ostvarene na trima kontinentima putem foco teorije.

Neokolonijalizam te rušenje reformističkih predsjednika u Latinskoj Americi pridonijelo je Chevoj užurbanosti u pripremi i širenju „…dva, tri, više Vijetnama“.

Prema Cheu, širenje novih revolucija odozdo omogućava primjena foco teorije, koja je donijela pobjedu Revolucije na Kubi. Che Guevara u knjizi Guerrilla Warfare (La Guerra de Guerrillas ), objašnjava foco teoriju.(42) Guerrilla Warfare pruža teorijske i praktične korake neophodne za nekonvencionalno ratovanje. Knjiga se sastoji od tri poglavlja koja uključuju: opće principe gerilskog ratovanja (taktiku, strategiju, povoljan teren…), sposobnosti koje čine gerilca (gerilac kao borac za socijalnu reformu, organizaciju gerilske jedinice…) te organizaciju gerilske borbe (uloga žene, sabotaže, medicinska pomoć…). Temelj foco teorije, koju je Che razvio zajedno s Fidelom Castrom i koja se pokazala uspješnom na Kubi, čine male, skupine dobro izvježbanih gerilaca koje bi mogle opstati u nesklonom, neprijateljskom okruženju.(43) Podlogu uspjeha gerili čini potpora loklanog, seljačkog stanovništva.(44)

U uvodnom dijelu knjige Che iznosi tri osnovna elementa gerilskog ratovanja koja su proizašla iz Kubanske revolucije:


  1. Narodna vojska može pobjediti regularnu vojsku
  2. Nije potrebno čekati da se stvore uvjeti za revoluciju; insurekcija ih može stvoriti
  3. U nerazvijenoj Lantinskoj Americi, selo je osnovno područje za oružanu borbu.

Joshua Johnson u članku „From Cuba to Bolovia: Guevara’s foco theory in pratice“,(45) ističe kako je Bolivija pokazala grešku druge točke Cheovih elemenata koji su potrebni za uspješno gerilsko ratovanje – stvaranja uvjeta za revoluciju od strane samih revolucionara. Johnson smatra kako su revolucionari određeni vanjskim socijalnim elementima, koji su izvan kontrole određene revolucionarne grupe.

Che Guevara je mogućnost „pobjede oružane borbe i revolucije vidio isključivo u zemljama u razvoju, gdje se na vlasti nalaze nenarodni režimi koji su izolirani od naroda i nisu došli na vlast voljom naroda, odnosno izbornim putem.“(46)

U širenju kontinentalne revolucije Che je isticao nužnost suradnje Trikonintentale (zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike), antiameričko raspoloženje te solidarnost među narodima Trećega svijeta. U poruci iz travnja 1967. Che poziva na široku kontinentalu borbu koja bi stvorila opću borbu naroda Trećega svijeta. U spisu Stvoriti dva, tri…mnogo Vijetnama, to je parola(47)ističe „Laos i Vijetnam potresaju građanski ratovi, koji prestaju da to budu onog trenutka kad se pojavi američki imperijalizam, sa svom svojom silom, te se čitava zona pretvara u opasan upaljač spreman da izazove eksploziju.“(48)

Odnos prema SSSR-u


Dugo je vremana Cheov odnos prema SSSR-u bio obavijen kontradikcijama. Od toga da je bio tvrdi prosvjetski pristaša do toga da je bio veliki sovjetski neprijatelj. Iako su, gotovo o svakom aspektu njegova života napisane knjige, eseji i članci, njegov odnos prema SSSR-u bio je dugo vremena neistražen. Dokumenti koji bi pomogli u rasvjetljavanju toga odnosa dugo su bili nedostupni istraživačima. Danas, nakon što je Maria del Caremen Ariet Garcia, sakupila dostupne dokumente u Centru za studije Che Guevare u Havani, vidimo i razloge zašto su ovi dokumenti bili nedostupni. U njima se naime Che, na vrlo kritičan način odnosi prema Sovjetskom Savezu, bez imalo idealizama i pozitivnih opaski, što bi možda netko očekivao. Stoga je posve razumljiva, pragmatička i politički oportuna odluka kubanskih vlasti, da u razdoblju Hladnog rata, ne objavljuju Che Guevarine kritičke spise u odnosu na SSSR.

Che je tijekom pedesetih godina i razdoblja borbe u Sierra Maesti bio uvjeren u ispravnost sovjetskog tumačenja marksizma. SSSR je u tome periodu bio obećana zemlja mnogim ljevičarskim intelektualcima diljem svijeta. Sovjetski Savez je predstavljao komunističku oazu, prema kojoj su težile sve zemlje na svome putu izgradnje socijalističkog društva. Lijevi intelektualci i radnici u ostatku svijeta su se divili sovjetskom modelu i državi na čijem su čelu radnici. Međutim, Che je nešto ranije, od ostalih izgubio iluziju o SSSR. To se dogodilo prilikom njegovog posjeta SSSR-u, početkom 60-ih godina. Nakon čega Guevara počinje sve češće iznositi kritiku sovjetske interpretacije marksizma. Čak postavlja pitanje je li moguće ostvariti komunizam u samo jednoj zemlji.

Upravo je njegov kritički odnos prema Sovjetskom Savezu i njegovoj ekonomiji, koja je prema Cheu sve više nalikovala kapitalističkom modelu, bio izvor tenzija na Kubi, tijekom rasprave o tome kojim putem se treba razvijati kubanska ekonomija. Tu je Fidel Castro ponovno pokazao svoj pragmatizam, pristajući uz Sovjetski Savez, svjestan kako Kuba bez SSSR teško može opstati. S druge strane Che nikada nije odveć mario za pragmatizam te je isticao kako tržištu ne može biti cilj jedino zarada.

Razlike u pogledu ekonomske politike na Kubi dosegnule su svoj vrhunac u razdoblju 1963.-1964. godine, a kulminirat će u Chevom govoru u Alžiru, 1965. godine. Mnogi povjesničari u ovome vide kamen spoticanje između Che Guevara i Fidela Castra.

U knjizi Helen Yaffe, Che Guevara: The Economics of Revolution, istražuju se Cheove temeljne postavke ekonomske politike te njegovi kritički stavovi prema sovjetskom modelu ekonomije. U knjizi se navodi kako je Che prilikom posjeta SSSR ostao neugodno iznenađen sustavom rada pojedinih tvornica, u kojima se poslovalo po principima kapitalističkog tržišta.

Cheove nezadovoljsvto i razočaranost u SSSR, vidljivo je i prema pismu, iz 1965. godine, koje je posalo tadašnjem kubanskom ministru kulture Armandu Hartu, a u kojem navodi kako Sovjetski savez spriječava ljude da misle.(49)

Osim pisma upućenom Armandu Hartu, Cheov govor u Alžiru nam daje jasno viđenje njegovog stava prema Sovjetskom Savezu. U tom govoru on iznosi oštru kritku ekonomskog modela, koji je dominirao u SSSR-u, a očituje se u dijelu u kojem Che naglašava: „Socijalističke zemlje imaju obavezu da učine kraj svom prećutnom saučesništvu sa eksploatatorskim zemljama Zapada“. Prema Chevoj teoriji, socijalističke zemlje se moraju okrenuti jedna prema drugoj te si uzajamno pomaganti, a ne održavati trgovačke odnose s kapitalističkim zemljama. Che se oštro protivio sovjetskome ekonomskom modelu koji je poput kapitalističkog težio zaradi. Stoga je on umjesto takvog tržišta zagovarao ideju kako određene usluge i robe trebaju biti besplatne. Glavna Cheova zamjerka sovjetskom modelu, bila je nedostatak solidarnosti s nerazvijenim zemljama. Stoga Che smara, kako je prethodno navedeno, da se oružje nerazvijenim zemljama ne smije prodavati, nego da je dužnost svake socijalističke zemlje dati oružje besplatno jer služi za borbu protiv istog neprijatelja. Osim oružja, Cheova težnja za solidarnošću nerazvijenih zemalja očituje se i u prijedlogu, prema kojemu razvijene socijalističke zemlje trebaju na teritoriju nerazvijenih zemalja graditi industrijska postrojenja kao bi pomogli slabo razvijenoj ekonomiji. Prema Cheu, kako je već rečeno, država na čijem bi se teritoriju nalazilo postrojenje imala bi suvereno vlasništvo, bez ikakve obveze plaćanja ili kredita. Sovjetski model ništa od navedenog nije podržavao.

Che se pozitivno odnosio prema Lenjinovoj Novoj ekonomskoj politici (NEP).(50) Objavljeni spisi otkrivaju kako je smatrao kao bi Lenjin, da je ostao živ, ispravo negativne učinke ove politike. Prema Cheu sovjetsko gospodarstvo sve više predstavlja povratak kapitalizmu. Osobito se protivi uvođenju menadžerskih pozicija u tvrtke, koje predstavljaju izvor korupcije. Che za razliku od svjetskog modela zagovara ekonomski model s centralnim planiranjem i glavnom ulogom države. Također kritizira sovjetski ekonomski model u kojemu je čovjek podvrgnut i definiran ekonomskim faktorima. Che smatra kako centralno planiranje oslobađa čovjeka od uloge objekta u proizvodnji. On smatra kako ljudi moraju biti uključeni u procese odlučivanja te na taj način doći u poziciju da sami odlučuju o svojoj sudbini. Michael Löwy u članku „Che Guevara: The Search For a Democratic and Communist Alternative“ smatra kako su Cheove ideje bile na tragu demokratskog socijalističkog upravljanja.(51)

U objavljenim dokumentima vidljivo je kako Che ne gaji nikakvu idealističku sliku stvarnosti, kakvu mu mnogi žele nametnuti kada ga definiraju kao utopistu. Guevara je svijestan kako ne postoji proleterski internacionalizam, čak niti među zemljama koje su se deklarirale kao socijalističke. U jednom spisu iznosi kako su ti odnosi obilježeni eksploatacijom u kojoj jača zemlja izrabljiva slabiju.

Cheova je namjera bila izgradnja drugačijeg socijalizam s više solidarnosti i egalitarizma. Važno je naglasiti kako Che Guevara nije slijepo slijedio socijalističke dogme, nego je izgrađivao vlastitu teoriju o tome kako se socijalizam treba izgraditi. Stoga ga se ne može nazivati maoistom ili staljinistom jer je Guevara u svim tim sustavima pronašao mane, za koje je smatrao da ne se smiju postojati u socijalističkom društvu. Za razliku od proklamiranih socijalističkih država, u kojima se birokratska vlast, manje više, bavila samom sobom, Che je zahtijevao vlast koja će biti podređena čovjeku te koja će pomoći da ljudi između sebe razvijaju solidarnost i svijest o nužnosti pomoći ugnjetavanim narodima. Che je težio komunističkoj alternativi, u odnosu na postojeće sustave toga tipa. U svim njegovim govorima i spisma ističe se solidarnost kao osnova novog društvenog uređenja. Uz solidarnost Che ističe i slobodu zemalja pri razvoju svoga puta u socijalizam. Stoga Che odbija bilo kakvo mentorstvo na tome putu.

Definiranje neprijatelja


U govorima u Alžiru te pred Generalnom skupštinom UN-a Che Guevara je naveo imperijalizam, kolonijalizam te neokolonijalizam kao glavne neprijatelje nesvrstanih zemalja.(52) Michael Hardt i Antonio Negri u knjizi Imperij, isiču kako je upravo borba protiv imperijalizma najznačajniji slučaj pobune i revolucije protiv modernih struktura moći.(53)

Che je istaknuo kako je mirna koegzistencija, dvaju različitih društvenih sistema, moguća. Međutim, ističe, kako imperijalizam, posebno američki, pokušava svijet uvjeriti kako je mirna koegzistencija ekskluzivno pravo najveće svjetske sile. Stoga je Che, u govoru pred Generalnom skupštinom UN-a 1964. godine, iznio primjer Laosa, Kambodže i Južnog Vijetnama, kao država u kojima imperijalizam narušava mirnu koegzistenciju i pokušava nametnuti svoj model „mogućeg suživota“. Che naglašava kako mirna koegzistencija ne može postojati između ugnjetavača i potlačenoga. Prema njemu da bi se mirna koegzistencija mogla ostvariti, sve države moraju biti ravnopravne, neovisno o njihovoj veličini ili ekonomskoj snazi.

Che se u govoru posebno osvrnuo na politiku Sjedinjenih Država prema manjim i slabije razvijenim zemljama. Na primjeru Puerto Rica, Paname te Konga Che iznosi tvrdnju kako Sjedinjene Države koriste manje države u svoje vanjskopolitičke ciljeve. Che je naglasio situaciju u Kongu i ubojstvo Patricea Lumumbe te izdaju UN- a.(54)

Che je, u navednom govoru, posebno naglasio korištenje pojedinih latinskoameričkih zemalja, poput Costa Rice i Nikaragva kao poligone za akcije usmjerene protiv Kube. Istaknuo je stalna nadlijetanja američkih špijunskih zrakoplova U-2 nad Kubom kao i brojne provokacije američke vojske iz baze u Guantánamu. Navodi brojku od 1,323 incidenta u 1964. godini. Che prozvao i Organizaciju Američkih Država, koja djeluje kao američko ministarstvo kolonija, a koja je pod upravljačkom politikom Sjedinjenih Američkih Država, prekinula sve političke i trgovačke veze s Kubom.

Prema Guevari nerazvijene zemlje ne moraju biti samo vojno ugrožene, „Postoji i drugi, prefinjeniji oblik: prodiranje u zemlje koje se politički oslobađaju, sklapanje saveza s mladom domaćom buržoazijom, razvijanje parazitske buržoazije tesno povezane s interesima metropole (…)“(55)

Sve navedno je, prema Cheu, uzrokovano imperijalizmom, koji će sve dok bude postojao „sprovoditi dominaciju nad drugim zemljama“. Tu dominaciju, Che naziva neokolonijalizam.

Bolivija i uloga SAD-a u ubojstvu

Na kraju govora u UN-u Che navodi kako je došlo vrijeme u kojem se narodi Latinske Amerike počinju ustajati protiv imperijalizma jer sada „…na poljima i planinama Amerike, na padinama brežuljaka (…) na obalama velikih oceana i rijeka, ovaj svijet pun srca počinje dahtat (…) od želje da umre za ono što je njihovo. Da povrate svoja prava. (…) Sada će povijest morati ispraviti svoj dug prema siromašnima u Americi (…)“.(56)

Iako je Kongo pokazao nemogućnost primjene foco teorije u svim državama, Che je smatrao kako je ona primjenljiva u Latinskoj Americi, u kojoj nenarodni vladari vode politiku Sjedinjenih Država. Kao zemlju iz koje se revolucija trebala preliti na ostale zemlje Latinske Amerike, Che je izabrao Boliviju.

Nakon Konga Che se u tišini vratio na Kubu i nastavio se pripremati za prebacivanje gerilaca u Boliviju. U to su vrijeme vijesti oko Che Guevare bile obavijene velom tajne. Čak se govorilo da je likvidiran, da je u sukobu s Fidelom i sl.

Prije odlaska u Boliviju Che je napisao oproštajna pisma djeci, roditeljima i Fidelu Castru. U oproštajnom pismu Fidelu Che piše: „osećam da sam izvršio onaj deo zadatka koji me je vezivao za kubansku revoluciju na njenom tlu, pa se opraštam od tebe, od drugova, od naroda koji je ostao moj.“(57)

Na teorijskom planu postojali su svi elementi koji su trebali dovesti do uspjeha revolucije u Boliviji: na vlasti je bio nenarodni vođa, zemlja je bila pod američkim imperijalizmom, a jedan su dio gerile činili iskusni kubanski borci. Stanje u regiji i svijetu je išlo na ruku revolucionarnim pokretima: val nezadovoljstva se širio Latinskom Amerikom, europska ljevica je bila u uzletu, glasovi otpora protiv rata u Vijetnamu bili su na vrhuncu, dok su studentski pokreti, pretežno ljevičarski orijentirani, bili sve glasniji i organiziraniji.

Međutim, terorija gerilskog ratovanja, podrazumijevala je potporu lokanog stanovništva, pretežno seljačkog, ali ovaj bitan elemenat o kojemu revolucija ovisi, u Boliviji nije bio ispunjen jer su prema generalu Pradu (uhitio Che Guevaru), seljaci voljeli predsjednika Barrientosa. Naime, netom prije dolaska Chea bila je završena agrarna reforma predsjednika Ortuña Barrientosa, koji je unatoč svojoj autoritativnoj vlasti i izrazito proameričkoj politici, uspio pomoću Vojno-seljačkog saveza pridobiti seljaka za svoju politiku.

O Chevoj borbi u Boliviji, najbolje svjedoči njegov bolivijski dnevnik.(58) Dnevnik, započinje 7. studenog 1966. godine, s bilješkom kako je zajedno s Pachungom stigao na farmu te stupio u kontakt s nekim članovima Komunitičke partije. Njegovi dnevnički zapisi svjedoče o svim poteškoćama na koje je nailazila gerila.

Male gerilske grupe, teško su se kretala kroz prašume i brdovite predijele. K tome, gerilci nisu dobili potporu niti lokalne komunističke partije, kojoj internacionalizam nije predstavljao bitan element, niti su dobili potporu lokalnog stanovništva. Bez pomoći potonjih, revolucije nije mogla uspjeti. Joshua Johnson u članku „From Cuba to Bolovia: Guevara’s foco theory in pratice“,(59) analizira različitost socijalnih i političkih uvjeta koji su vladali u Boliviji, a koji su se u bitnom razlikovali od stanja na Kubi.

Dana 8. listopada 1967. godine Che je zarobljen s još 17-ero gerilaca. Fotografije iz toga razdoblja prikazuju fizički iscrpljenog Chea. Iako je gerila bila mala te potpuno oslabljena bolivijskoj vojsci i američkim obavještajcima trebalo je 9 mjeseci da im uđu u trag. Ujutro 9. listopada 1967. Mario Terán ušao je u napuštenu zgradu škole, u La Higueri, te streljao Ernesta Che Guevaru zajedno sa sindikalnim vođom iz bolivijskog grada Orura, Wilijem.

„Po mišljenju mnogih, objektivnih analitičara, osnovne Che Guevarine pogrješke su bile to što su njegove želje, vjerovanja i revolucionarna htijenja išli dosta ispred realnih mogućnosti, objetkivnih okolnosti i subjektivnih činjenica“. Ili možda je razlog u tome, kako Noam Chomsky navodi da je psihološki lakše organizirati otpor vojnom napadu, nego otpor dugovječnom programu imperijalnih težnji kojega je vojni napad samo dio, dok će ostali dijelovi još uslijediti. (60)

Vođene su velike rasprave oko američke uloge u uhićenju te ubojstvu Che Guevare. Bolivijske su vlasti tvrdile kako su operativci CIA-e imali isključivo savjetodavnu ulogu, dok su američke vlasti tvrdile kako je odluka o samaknuću Che Guevare bila isključivo u bolivijska odluka. Čak je i general Gary Prado Salmon koji je zarobio Che Guevaru u intervju za Jutarnji list, u prosincu 2007. godine, istaknuo „…Amerika nije imala važnu ulogu u njegovu zarobljavanju. Pripisivanje neke tajnovite i presudne uloge agetnima koje je CIA poslala u Boliviju“, nastavlja Prado je „obična glupost“.(61)

Međutim, 2011. godina izašla je knjiga Michaela Ratnera i Michalea Stevena Smitha pod naslovom „Who Killed Che?“, podnaslov knjige glasi: Kako se CIA-a izvukla s ubojstvom.(62) U knjizi autori obrađuju ulogu Sjedinjenih Država u ubojstvu Ernesta Che Guevare. Prema najnovije otkrivenim dokumentima, koje autori predstavljaju u knjizi, vidljivo je kao je „cijela operacija bila organizirana iz Bijele kuće pod vodstvom Walta Whitmana Rostowa i CIA-e“.(63) CIA-a, odnosno Južna komanda, čiji je dio bio i 2. rendžerski bataljun, svakodnevno je slao izvještaj o kretanju Guevarine gerilske skupine.(64)

Che Guevarina ostavština


Jedna, od možda više mitskih, nego stvarnih izjava comandantea je rečenica koju je navodno rekao svome egzekutoru Mariju Teránu(65): pucaj, kukavice ubit ćeš samo čovjeka.(66) Prema Cheovom načinu života i spisima koje nam je ostavio, vidljivo je uvjerenje kako gubitak njegovog života ili života bilo kojega pojedinca ne predstavlja za Chea nikakav poraz. Che je živio za jednu ideju, za koju je vjerovao da nadilazi fizičku postojanost bilo kojega čovjeka. Smatrao je kako se ideja ne može poraziti, stoga je bio spreman žrtvovati i svoj život, čvrsto vjerujući kako će ideja preživjeti i prenjeti se na ostale generacije, koje će nastaviti njegovo djelovanje. Ideje o potrebi međunarodne solidarnosti i prestanku izrabljivanja čovjeka od strane ekonomskog sustava danas su zastupljenije nego ikada.

Pogledamo li ikonografiju današnjih prosvjeda u Grčkoj, prosvjeda na Tahrir trgu u Kairu, studentske prosvjednike u Čileu te imigrantske prosvjede u Francuskoj, vidjet ćemo transparente, majice i zastave s reprintom Cheovog lika. Vidjet ćemo simbol borbe, ali ne samo simbol, nego i dokaz da je Cheova ideja nadživjela njegovu fizičku eliminaciju. Njegova ideja o nužnosti otpora protiv bilo kojega oblika ugnjetavanja nadživjela je 9. listopad 1967. Prema autorima, navedene knjige, „Who Killed Che?“, Che je predstavljao simbol revolucionarne promjene, stoga ga je trebalo eliminirati, kako se ideja o drugačijem društvu ne bi dalje širila. Međutim, danas kada dolazi do prosvjeda diljem svijeta, vidimo kako ideja i borba za drugačije društvo nije umrla. To je najprimjerenije predstaviti putem promjena u Latinskoj Americi, koje su nastupile početkom 2000. godina, dolaskom ljevičarskih vlada na čelo južnoameričkih država. Određeni predsjednici, poput Huga Chaveza ili Eva Moralesa, otvoreno se pozivaju na Cheove ideje i borbu.

Mnogi tvrde kako se njegov lik danas više koristi kao šik popularne kulture, što je u određenoj mjeri i istina. Međutim, ako zanemarimo nošenje majice s njegovim likom iz površno vizualne želje, moramo priznati da iza slike ipak postoji teorija koja je podređna čovjeku i njegovoj borbi za ravnopravosti u društvu.

Možemo zaključiti kako je Che ipak pobjedio, jer ideja je preživjela u obliku grčkog imigranta, čileanskog studenta i svih ostalih koji se bore protiv nejednakosti i nebrige čovjeka za čovjeka.

Zaključak


Ernesta Che Guevaru ne smijemo prepustiti tumačenjima u okviru avanturizma ili utopizma. On je svojim djelovanjem pokušavao identificirati zajedničkog neprijatelja nerazvijenih zemalja te je pokušao uvesti jezik antiimperijalizma i proleterskog internacionalizma. Posebno je bitan Che Guevarin teorijski aspket u kojem on, kao glavnu zadaću svakog čovjeka, navodi razmišljanje te kombiniranje teorije i prakse. On nije apostol ili apologet nikakve dogme, nasuprot, on je predstavnik shvaćanja kako čovjek sam mora upravljati svojim djelima. Kako niti u jednom trenutku ne smije postati najamnim radnikom, koji je potčinjen općem mišljenju. U pokušajima interpretacije lika i djela Che Guevare treba se pokušati izbjeći predodžba o mitu ili nestvarnom liku koji je htio ostvariti neostvarivo. Stoga se Guevara treba promatrati kroz njegove spise i gerilsko djelovanje, a ne kroz romantični lik revolucionara koje se htio boriti s vjetrenjačama. Njegova politika, koja predstavljala sjedinjenje teorije i prakse, temelji se na stvaranju novog odnosa između čovjeka i rada, koji se neće temeljiti na izrabljivanju čovjekove radne snage, na međunarodnoj solidarnosti s potlačenim narodima te na zajedničkoj borbi protiv svih oblika ugnjetavanja.

Njegova ideja o potrebi jedinstva u borbi protiv eksploatacije danas postaje sve aktualnija, te se nakon 45 godina, ponovno prepoznaje zajednički neprijatelj. Njegova gerilska taktika, danas možda ne uživa toliko potporu, koliko živi ono što je Che i htio – ideja.

(Net)










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Istorijske ličnosti Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Istorijske ličnosti
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Kontroverzne istorijske ličnosti
» Istorijske fotografije koje se retko vidjaju
» Istorijske ličnosti na koje smo potpuno zaboravili
» Zanimljivosti iz istorije
» Istorijske crtice Beograda i Kalemegdanske tvrđave
Strana 1 od 3Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Istorija-