Pablo Neruda

**Učlanjen** : 06.12.2012

43.

Tražim tvoj znak medu ostalima,
u oštroj i valovitoj rijeci žena,
pletenice, oci tek utonule,
jesne noge što posrcu ploveci u pjeni.

Odjednom mi se cini da spazih tvoje nokte,
duguljaste, utakle, necake neke trešnje,
zatim tvoja je kosa što prolazi i cini mi se
da vidim kako u vodi tvoj lik od lomace gori.

Gledah, ali nijedna ne imade kucaj tvog srca,
svijetlo i mracnu glinu iz šume koju si donijela,
nijedna nije imala tvoje malene uši.

Ti si jasna i potpuna i jedina medu svima
i tako s tobom idem prelazeci i lojubeci
široki Mississipi ženstvenog ušca.

**Učlanjen** : 06.12.2012

44.

Znat ćeš da te ne volim i da te volim,
jer živeti je nemoguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato volim kada te volim.

**Učlanjen** : 06.12.2012

45.

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
i cekat cu te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.

Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda ce sav dim što traži svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,

jer u tom casu otici ceš tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

**Učlanjen** : 06.12.2012

46.

Od zvijezda kojima sam se divio, okupanih
u rijekama i razlicitim rosama,
odabranih jedino onu koju sam ljubio
i otada spavam jedino s tamom.

Izmedu valova jedan val, i drugi,
zeleno more, zelena studen, zelena grana,
odabrah samo jedan jedini val:
val neodoljivi od tvoga tijela.

Sve kapi i sve korijenje,
sve zrake svjetlosti dodoše,
dodoše da me vide prije ili kasnije.

Htjedoh za sebe tvoju kosu,
sve zrake svjetlosti moje domovine
odabrah jedino tvoje divlje srce.

**Učlanjen** : 06.12.2012

47.

Želim te vidjeti iza sebe na grani.
Malo po malo pretvorila si se u plod.
Nije ti bilo teško da se uspneš iz korijenja
pjevajuci svojim slogovima soka.

I tu ceš biti najprije mirisni cvijet,
u statuu poljupca pretvorena,
sve dok ti sunce i zemlja, krv i nebo
ne odobre slast i milinu.

Vidjet cu na grani tvoju kosu,
tvoj zrak koji sazrijeva u lišcu,
približavajuci listove mojoj žedi,

i ispunit ce moja usta tvojim sokom
poljubac koji je iznikao iz zemlje
tvojom krvlju zaljubljena ploda.

**Učlanjen** : 06.12.2012

48.

Dvoje sretnih ljubavnika samo su jedan kruh,
jedna jedina kap mjesečine u travi,
idući ostavljaju dvije sjene združene,
jedno jedino sunce prazno u nekoj postelji.

Od svih istina izabrali su dan:
ne svezaše se nitima nego mirisom
i nisu razbili ni mir, ni riječi.
Sreća je prozirni toranj.

Zrak i vino idu s dvoje ljubavnika,
noć im poklanja svoje sretne latice,
oni imaju pravo na sve karanfile.

Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti,
rađaju se i umiru više puta dok žive,
imaju vječnost prirode.

**Učlanjen** : 06.12.2012

49.

Danas je: sve juce propalo je
izmedu prstiju svijetla i ociju sna,
sutra ce doci zelenim koracima:
rijeku zore ne zaustavlja nitko.

Ne zaustavlja nitko rijeku tvojih ruku,
ni oci tvojih snova, ljubljena.
Ti si drhtaj vremena što prolazi
izmedu uspravnog svjetla i tamna sunca,

i nebo sklapanad tobom svoja krila
dižuci te i noseci prema mojim rukama
tocnom, tajnovitom milošcu:

i zato pjevam danu i mjesecu,
moru, vremenu i svim plenetama,
tvome dnevnom glasu i tvojoj nocnoj puti.

**Učlanjen** : 06.12.2012

50.

Cotapos rece da tvoj osmijeh pada
poput sokola s nekog opornog tornja
i, istina je, prelziš lišce svijeta
jednom jedinom munjom svog nebeskog roda

što pada i sijece i iskacu jezici rose,
vode dijamanata, svjetlo sa svojim pcelama
i tamo gdje je živela tišina sa svojom bradom
praskaju granate od sunca i zvijezda,

i ruši se nebo sa nocu sjenovitom,
gore na mjesecini zvona i karanfil
i trce i jure konji sedlarski:

jer si malena kao što jesi
puštaš da padne smijeh s tvog meteora
zadivljujuci njime ime prirode.

**Učlanjen** : 06.12.2012

51.

Tvoj osmijeh pripada stablu koje odškrinu
grom i jedna srebrna munja
što pade s neba i razbi se o vrh
i raspolovi deblo jednom jedinom sabljom.

Samo u visinama, gdje je snijeg na lišcu,
rada se, ljubljena, osmijeh kao tvoj.
To je osmijeh zraka oslobodena u visini,
nasljede araukansko, ljubavi moja.

Kordiljerko moja i, sigurno, Chillanko,
sijeci noževima sjenu svog osmijeha,
noc, jutro i med podneva,

i neka skacu u nebo ptice lišce
kad kao jedina svjetlost rasipna
tvoh osmijeh razbije drvo života.

**Učlanjen** : 06.12.2012

52.

Pjevaš, a suncu i nebu svojom pjesmom
tvoj glas rasipa cito dana,
govore borovi svojim zelenim jezikom:
cvrkuce svaka ptica zime.

More puni svoje podrume koracima,
zvonima, lancima i jecajima,
zvekecu kovine i orude,
zvone kotaci karavane.

Ali slušam samo tvoj glas što se diže,
tvoj glas u letu tocan poput strijele
i spušta se tvoj glas s bremenitošcu kiše,

tvoj glas rasiplje najviše sablje,
vraca se tvoj glas natovaren ljubicama
i zatim me prati nebom.

**Učlanjen** : 06.12.2012

53.

Tu je hljeb i vino i stol i soba,
muka čovjekova, žena i život:
tome je mjestu težio vrtoglavi mir,
od tog je mjesta gorjela zajednička rana.

Slava tvojim rukama što lete spremajući
bijele ishode pjesme i kuhinje,
zdravo potpunosti tvojih nogu hitrih,
živjela plesačice koja plešeš s metlom.

One divlje rijeke s vodama i prijateljima,
ona izmučena zastava od pjene,
ona zapaljiva saća i hridine

danas su ovaj mir tvoje krvi u mojoj,
to korito zvjezdano i modro poput noći,
ta jednostavnost nježnost bez kraja.

**Učlanjen** : 06.12.2012

54.

Blistavi razumu, jasni demone
apsolutnog grozda ravnog podneva,
ovdje smo najzad bez samoce i sami,
daleko od bunila divljega grada.

Kad cista linija okruži svoju golubicu
i vatra odlikuja mir svojim hranom
ti i ja podižemo taj nebeski plod.
Razum i ljubav žive nagi u ovom domu.

Bijesni snovi, rijeke gorke sigurnosti,
odluke tvrde od sna nekog cekica
padoše u dvostrukom peharu ljubavnika.

Sve dok se u ravnoteži ne uzdigoše, blizanci,
razum i ljubav kao dva krila.
Tako je sazdana prozracnost.

**Učlanjen** : 06.12.2012

55.

Trnje, razbijena stakla, bolesti i plac
opsjedaju danju i nocu med sretnika
i ne pomaže ni toranj, ni putanje, ni zidovi:
nevolja se isrijecila pred mirom usnulih,

bol se penje i spušta i prbližava svoje žlice
i nema covjeka bez takva glibanja,
nema rodenja, nema ni krova, ni bedema:
treba racunati s tim da se to dešava.

Ni u ljubavi ne pomažu sklopljene oci,
duboke postelje, daleko od ranjenika,
od onog što malo po malo osvaja svoju zastavu.

Jer život udara kao kolera ili rijeka
i otvara tunel krvareci gdje na nas vrebaju
oci jedne beskrajne obitelji bolova.

**Učlanjen** : 06.12.2012

56.

Navikni se da vidiš iza mene sjenu
i neka ti ruke izadu iz mržnje prozracne,
kao da su u jutru mira bile stvorene:
sol ti, ljubavi moja, dade kristalni srazmjer.

Zavist pati i umire, sa mojom se pjesmom iscrpljuje.
Jedan po jedan izdišu tužni joj kapetani.
Ja kažem ljubav i svijet nastanjuju golubovi.
Svaki od mojih slogova donosi proljece.

I tada ti, rascvjetana, srce, ljubljena,
na mojim ocima, kao nebesko lišce,
jesi i gledam te nagnutu na zemlji.

Vidim kako ti sunce prenosi grožde na lice,
motreci visinu prepoznajem ti korake.
Matildo, ljubljena, dijademe, dobrodošla!

**Učlanjen** : 06.12.2012

57.

Lažu ti što su ti rekli da sam izgubio mjesec,
ti što su prorekli moju buducnost pješcanu,
rekli su tolike stvari ledenim jezicima:
htjedoše zabraniti cvijet svemira.

>>Nece više pjevati buntovni jantar
sirene, ima još jedino puk.<<
I žvakahu svoje neprestane papire
želeci zaborav za moju gitaru.

I ja im bacih u oci zaslepljujuca koplja
naše ljubavi što prikovaše tvoje srce i moje,
tražio sam jasmin, tragove tvojih stopa,

izgubih se nocu bez svjetla pod tvojim vjedama
i kad me obavi svjetlost ponovo se rodih,
gospodar vlastite tmine.

**Učlanjen** : 06.12.2012

58.

Izmedu sabljetina knjiškog željeza
prolazim kao daleki mornar
koji ne poznaje uglove i pjeva,
jer je tako i kao da nije tako.

Sa izmucenih arhipelaga ponesoh
svoju harmoniku s olujama i rafalima lude kiše
i jednu sporu naviku prirodnih stvari:
oni odrediše moje šumsko srce.

I kad su zubi književnosti
bili spremni da prožderu moje casne pete,
podoh i ne znajuci, pjevajuci s vjetrom

prema kišnim hambarima svog djetinjstva,
prema studenim šumama neopisiva juga,
tamo gdje se moj život ispuni tvojim mirisom.

**Učlanjen** : 06.12.2012

59.
(G.M.)

Ubogi pjesnici koje život i smrt
progone istom sjenovitom upornošcu
i zatim bubu pokriveni bešcutnim sjajem,
predani ritualu i zubu pogrebnom.

Oni - tamni kao kamencici - sada
iza oholih konja ispruženi idu
i konacno njima upravljaju nametljivci,
izmedu grobara, da bi spavali bez spokoja.

Uvjereni da je mrtvac zaista mrtav
pretvaraju sahranu u bijednu svecanost
s puranima, svinjama i ostalim govorinicima.

Cekali su njihovu smrt i zatim je uvrijediše:
samo zato što su mu usta zatvorena
i ne mogu više potvrditi svoj pjev.

**Učlanjen** : 06.12.2012

60.

Tko me je htio raniti povrijedio je tebe,
udarac otrova protiv mene upravljen
prolazi kroz mene izmedu mojih djela
i na tebi ostavlja mrlju oksida i besanice.

Ne želim vidjeti, ljubavi, na racvjetalu mjesecu
tvog cela mržnju kako me vreba.
Ne želim da u tvom snu tuda zloba
zaboravi svoju beskorisnu krunu noževa.

Kuda idem slijede me gorki koraci,
gdje se smijem grimasa strave podražava mi lice,
gdje pjevam zavist proklinje, smije se i grize.

To je ta sjena, ljubavi, koju mi dade život:
to je prazna odjeca što me, hroma, slijedi
kao pticje strašilo s osmijehom koji krvari.

**Učlanjen** : 06.12.2012

61.

Ljubav je vukla svoj rep od bolova,
svoju dugu i staticnu munju od trnja
zatvorismo oci da nas ništa,
da nas nikakva rana ne rastavi.

Za taj plac nisu krive tvoje oci:
tvoje ruke ne zariše tu sablju:
noge tvoje nisu tražile ovaj put:
mracni med dostiže tvoje srce.

Kad nas je ljubav kao beskrajni val
bacila u tvrdi kamen,
umijesila nas je jednim jedinim brašnom,

i pade bol na drago slatko lice
i tako se u svjetlu otvorenog doba
posvetilo ranjeno proljece.

**Učlanjen** : 06.12.2012

62.

Jao meni i nama, ljubljena
htjeli smo samo ljubav i da se volimo,
i izmedu toliko patnje bijaše odredeno
da samo nas dvoje budemo povrijedeni

Htjeli smo taj Ti i Ja za nas,
Ti od poljupca i Ja od tajnog hljeba
i tako bijaše sve, beskrajno jednostavno,
sve dok kroz prozor nije ušla mržnja.

Mrze oni što nisu voljeli našu ljubav,
ni ijednu drugu ljubav, nesretni
ko stolice u izgubljenom salonu,

sve dok se ne pretvoriše u pepeo,
a prijetece lice koje su imali
ne ugasne u ugašenom sumraku.

**Učlanjen** : 06.12.2012

63.

Ne prodoh samo zemlje gdje je solni kamen
kao jedina ruža, cvijet pokopan u moru,
vec i do obala rijeka koje režu snijeg.
Korake moje poznaju gorke visine planinske.

Zamršen, siktavi kraju moje divlje domovine
lijane ciji se smrtni poljubac veže u šumi,
vlažna tužaljko ptice što izvire bacajuci svoje drhtavice,
o kraju bolova izgubljenih i placu nemilosrdni!

Nisu moji samo otrovna koža bakra
ili salitra ispružena poput snijecna kipa
vec i vinograd, trešnja koju nagradi proljece

moji su, i ja pripadam kao crni atom
jalovim zemljama i jesenjem svjetlu na groždu,
ovoj metalnoj domovini na tornjevima snijega.

**Učlanjen** : 06.12.2012

64.

Od tolike ljubavi moj život postade ljubicast
i podoh od nemila do nedraga, kao slijepa ptica,
sve dok ne stigoh do tvog prozora, prijateljice moja:
ti si tada cula zvuk razbijena srca

i tamo se iz magle podigoh na tvoje grudi,
nestvaran i ne znajuci podoh prema tornju žita,
pojavih se da bi živio izmedu tvojih ruku,
podigoh se iz mora prema tvojoj radosti.

Nitko ne može reci to što ti dugujem, jasno je
to što ti dugujem, ljubavi, i jeste kao korijen
roden u Araukaniji, to što ti dugujem, ljubljena.

I bez sumnje je zvezdano sve što ti dugujem,
to što sam ti dužan zdenac je šumskog podrucja
u kome vrijeme sacuva svoje skitnicke munje.

**Učlanjen** : 06.12.2012

65.

Matildo, gdje si? Osjetih, tamo dole,
izmedu kravate i srca, gore,
neku sjetu izmedu rebara:
zato jer si odjednom bila odsutna.

Nedostajalo mi je svijetlo tvoje snage
i gledao sam, proždiruci nadu,
gledao sam prazninu, a to je kuca bez tebe,
ostadoše samo tragicni prizori.

Tako je šutljiv taj krov koji osluškuje
kako padaju kiše, drevne i bez lišca,
i perje i sve ono što je noc zatvorila:

i tako te cekam kao sama kuca,
vratit ceš se da me vidiš i nastaniš.
I dok se ne vratiš boljet ce me prozori.

**Učlanjen** : 06.12.2012

66.

Ne volim te zato jer te volim
i od ljubavi do nevoljenja stižem
i do cekanja kada te ne cekam,
srce mi prolazi od zime do plamena.

Volim te jedino zato jer te volim,
mrzim te beskrajno i mrzeci te molim
i mjera moje ljubavi skitnicke
jeste da ne vidim i volim kao slijepac.

Možda ce izjesti januarsko svjetlo,
surova mu zraka, cijelo moje srce
i ukrasti mi kljuc spokojstva.

U ovoj prici umirem samo ja
i umret cu od ljubavi jer te volim,
jer te ljubim, ljubavi, krvalju i vatrom.

**Učlanjen** : 06.12.2012

67.

Velika kiša juga padala na Isla Negru
kao jedina kaplja prozracna i teška,
prima je more i otvara svoje studeno lišce
i zemlja razumije vlažnu sudbinu pehara.

Dušo moja, daj mi svojim poljupcima
gorku vodu ovih mjeseci, med podrucja,
miris okupan tisucama usana neba,
sveto strpljenje ovog mora u zimi.

Nešto nas zove, sva vrata se sama otvaraju,
pripovjeda voda dugi šum prizorima,
i nebo dolje raste dodirujuci korijenje.

Tako dan plete i rasplice svoju nebesku mrežu
s vremenom, solju, šapatom, rastom i putevima,
ženom, muškarcem i zimom na zemlji.

» Pablo Picasso